Dalmacija Split županija

poljičko srce veliko kao zvono

Ne poznajete Pavu Gruicu? 'Glas naroda' s vrha Mosora gleda na Split i ogorčeno poručuje: Vi i vaša Riva! A 'moji' se nekad ponašaju gore od komunista...

poljičko srce veliko kao zvono
Žalosno je šta gradske službe nisu imale volje tražit sredstva iz EU fondova, pa to je katastrofa, a narod okolo grada nema infrastrukturu. Pa nije Split samo Riva - kaže Pave

Znam jednoga čovika, Pavu Gruicu. Već mi je i čudno kad netko ne zna Pavu. Ne znaš Pavu? Poznajem ga godinama i jednako toliko godina ovaj pučki tribun, izravni glas naroda koji na srednju Dalmaciju gleda s Mosora, iz svoga dvora u Sitnomu Gornjem, iznova me inspirira na misao kako vrag nije odnija pamet ciloga svita.

Pave je oduvijek znao procijeniti koja je prava strana, gdje usmjeriti pogled i glas, u njemu buba poljičko srce veliko kao zvono u Svetoga Klimenta i kad ti Pave kaže, onda ćeš zapamtit, pasalo ti ili ne. A on će reć pa kud puklo da puklo. Ne sjećam se da sam ga ikad nešto molio a da je rekao "ne može se".

Trebaš pet statista u poljičkim nošnjama – zovi Pavu, trebaš staro sime mosorske rašćike – zovi Pavu, nekome treba vodič po mosorskim katunima, nema problema - javit ćemo Pavi, potrebna ti je klapa za sprovod ili vinčanje - sredit će Pave, negdi gori oko Splita – zazovi Pavu, izaći će na čuku i javit u pet minuta što se zbiva, dolazi snig – javit će Pave s koje strane. Treba Vrdoljaku statista za film "General"? Pave! Tri tisuće ih je priveo!

Ne, ne pretjerujem, nego se ne mogu ni sjetiti koliko puta i zbog čega sve je Pave uskočio, pomogao, preporučio, savjetovao. I kolikima. A ka da mu je motor na škini, ima ga svugdi; pa bili u pitanju pisma, okupljanje, znanstveni skup, koncert, polje, brdo i dolina...

Ako ne stigne Pave, stigne njegova Mladenka. A Pavu ni mrvu nije briga za slavu. Napravi i zaboravi. Pa i šta će mu kad je uvik gori. Otkad su mase nagrnule na društvene mreže, Pave je i tamo glasan; tri iljade ljudi prati njegove svakodnevne mudre i manje mudre, smišne i časne misli. A vidi se da u tome gušta; ne može mu nitko tamo zabraniti reći sve što mu leži na srcu, jel o državi, jel o Crkvi, jel o politici, kulturi, tradiciji...

Tamo je pravi manga. Vole ljudi tu iskrenost. Onda ovako: rođen je i odgojen u težačkoj i radničkoj, hrvatskoj i poljičkoj, kršćanskoj i siromašnoj obitelji, do dvanaeste mu godine njih dvedeset je živjelo u dvoru stare kuće, a potom u novoj s užom familijom; sedmero dice, dvanaest glava sve skupa. Želio je upisati splitsku Umjetničku školu, ali završio je u Tehničkoj, pa se zaposlio u "Kovine" u Goričkoj ulici, gdje su radili "stari splitski meštri". A onda rat.

Klapsko iskustvo

- Moj rat je započeo krajem 1990. kad sam se priključio rezervnom sastavu policije, onda postrojavanje dragovoljaca u Kranjčevićevoj, a prvoga svibnja 1991. na prvom sam postrojavanju Četvrte brigade u Resniku. Dobili smo maskirne hlače i košulje, nešto naoružanja, a ostalo je nosija ko je šta ima. Oprema je dolazila u hodu. Naša satnija odma je išla na teren. I tako teren po teren sve do Oluje – kaže Pave, koji je iz rata izašao s činom poručnika.

- Kako san po prirodi emotivan, taj me rat zauvik obilježija, posebno početak sukoba kad je sve bilo intenzivno. Nije lako izgubit tolike prijatelje, ostavlja to uzorane brazde po duši. Onda je, iza rata, došla obitelj, supruga Mladenka, dica Irena i Toma, odlučili smo izgradit kuću gori jer meni je Sitno sve. A obitelj me iza rata dovela u normalu, to me izličilo. Sve šta na meni vridi, to ti je Mladenka! Nakon toga počeja san pivat, sad sam baš u Pučkim pivačima Dubrave. Cili smo život otac Boris i ja pivali u crkvi, a ja san nastavija i s klapama – priča Pave, koji je sa svojom Mladenkom osnovao Kulturno-umjetničku udrugu "Sv. Kliment" koja okuplja i do 250 amatera, a udruga je ovogodišnji dobitnik nagrade za doprinos u kulturi Županije splitsko-dalmatinske.

Predlagači: veterani 4. brigade, veterani 114. brigade, KUD "Sloga" iz Rame, veterani Zadarske županije, novinar Mladen Vuković...

Toliko predlagača?

- A puno smo i radili, svugdi bili, posvuda našli prijatelje, imamo sedam, osam predstava i veliku "Milu Gojsalića" sa dvista statista, pa "Škabrnjsku golgotu", onda Raosovu monodramu "Tamo se". Iza nas je stotine nastupa, recitala, akademija. Nema di se nismo odazvali u Hrvatskoj i inozemstvu... Sve radimo sami, tekstove, režiju, scenografiju, kostime, pomaže nam splitski HNK, prijatelji smo s "Kliškim uskocima", "Pleterom" iz Dugopolja, "Dalmacijom" iz Dugog Rata, "Milom Gojsalić" iz Kostanja, "Hrvatskom slogom" iz Rame, skladateljem don Draganom Filipovićem iz Mostara, KUD-ovima iz Srijana, Doca, Gata, dramskom skupinom iz Prološca... Uskačemo svima u pomoć, a onda i svi nama. Veliki je to trud i muka, znaš kako je u kulturi, a nama amaterima još je i teže.

Od audicije za "Generala" napravili ste spektakl?

- Prijavilo se tri iljade ljudi svih generacija, to je bila dvodnevna gužva neviđena. Sad mi telefon stalno zvoni: Kad će? Di će? Di triba doć? I zato Vrdoljak mora shvatit da on ne radi samo film o Anti Gotovini, od njega se očekuje istina o Domovinskom ratu i branitelji i njihove obitelji najzainteresiraniji su da to uspije i bude kako valja. Neka zove šta triba, sve ćemo napravit.

Napravili ste frku oko uniformi?

- To je bila dobronamjerna kritika kad smo zapazili da statisti usred snimanja rata nose uniforme ročnika HV-a iz poslijeratnog vremena, a mi smo tek iza akcije Maslenica 1993. godine kompletirali uniforme. Bilo nam je važno upozoriti da bi i vojna oprema trebala pratiti razvoj vojske, jer je to istina. Početkom rata nosili smo se svakako, a kroz rat postajali pravi vojnici, pa je tako bilo i s odorama.

Kako stojiš s politikom?

- U HDZ-u sam od 1989. godine. Uvik san tu, nikad na funkciji, nikad ništa plaćeno, sve volonterski. Bio sam član Mjesnog odbora u Sitnomu i u nekim kulturnim odborima i to je to. Ja ti se nikad nigdi ne guram, ako ko zove, dat ću sve od sebe, ako neće - nikome ništa. Cili život gledan kako ljudi trču u politiku da bi došli do moći, slave, pa i novca i jedino šta sigurno znam je da su drugačiji od mene. Čovik san podložan kritici i samokritici i prihvaćam različitosti, nikoga ne mrzim niti isključujem, a to je, čini mi se, problem u tome zanatu... Neka i livih i desnih i mene u centru, jedino je bitno, najbitnije, da je sve u okviru moje Hrvatske, o svemu osim o tome može se razgovarat.

Što zamjeraš "svojima"?

- Kad se ne poštuje bolje i kvalitetnije, kad se ne pušta mlade da razviju svoju kreativnost, kad se ne smi kritizirat, kad se ponašamo "kako vitar puše", pa onda govorimo o "komunistima", a ponašamo se gore od njih! Ne volim generalizirat ništa, pa ni ovo, uvik ima i boljih i lošijih ljudi, kako u životu, tako i u stranci.

Koja su dva najveća hrvatska zla?

- Ka da ne znaš i sam: privatizacija i ideološka podjela. Ne znam šta je gore, jedno je uništilo narod materijalno, a drugo mu razara dušu – ne daj Bože nikad više tri Hrvata u tri vojske... A u oba slučaja mali čovik gleda kako cili svit ide naprid, a mi stojimo u mistu, ne razvijamo se, ne otvaraju se nova radna mista, mladi i pametni biže vanka...

Sitno Gornje, a to malo ko zna, najistočniji je dio Splita!

- Točno, mi smo od 13. stoljeća dio Poljica na koji je Split imao jaki utjecaj, od govora, nošnji, pjevanja. Naši su napučili stari Split, prije stotine godina odavde su došli Duplančići, Kovačići, Krstulovići, Bege... A 1990. kad se govorilo o osnivanju poljičke općine, mi smo se opet okrenili za Split i tada su nas krivo gledali.

A vidi ovu pilu naopako: što je Sitno dalo Splitu?

- Da šta je dalo?! Teritorij veći od tri sadašnja Splita! Samo Karepovac je fizička barijera, i kad bi se on riješio, Split bi mogao izaći na Mosor, proširiti se na istok toliko da tri dila Splićana toga nije ni svjesno.

A što ste dobili od Splita?

- Bolje autobusne linije, vodovod je došao tek nedavno, za vrijeme gradonačelnika Zvone Puljića. Čekaj, ne mogu se sitit jel bilo još šta...

Kako živi Sitno?

- Ka i svako malo misto, nemamo baš osjećaj da smo dio velikoga grada. A ni on se nas ne siti osim u vrime izbora. Nama bi tribalo oživit poljoprivredu, Sitno je imalo 20 iljada stabala trišanja i višanja, mi to svojim snagama ne možemo vratit. Mogu ti reć da san ljubomoran kad gledan kako općina Klis obnavlja svoje Kliško polje. Prava je sramota živit na Mosoru a da nemaš svoj peršin i sto kila kumpira. Ja se mučim pa držin vinograde, masline, veliki vrtal...

Ali bez pomoći Splita neće to moć naveliko ić. Žalosno je koliko gradske službe nisu imale sluha niti volje tražiti sredstva iz EU fonodva, pa to je katastrofa, a narod okolo grada nema osnovnu infrastrukturu, vodu, kanalizaciju, normalnu struju, astalt. Pa nije Split samo Riva i Bačvice, neka njih onako lipih, ali budućnost Splita je na istočnoj strani! Ogroman prostor, ogroman potencijal!

Istoku grada triba puno...

- Zato šta su dugo i zapostavljani, pa cili kvartovi žive ispod civilizacijskog minimuma, ja se pitan kako to vijećnici i gradonačelnici mogu gledat, kako ih nije sram?! Ne kažem ja da Sitno mora nešto dobit, složit ćemo se mi da ide po redu, neka Kila, Mejaši, Sirobuja dobiju prvi - ali samo da se krene. I taj Karepovac, ljudi moji, pa živimo ka u srednjem vijeku!

Koji bi kandidat mogao nešto napraviti za istok Splita?

- A čuješ, ja ne mogu bit nego za Andru, on je čovik kulturan, obrazovan, čovik ideje i širine, koji se dokaza di god je doša, dolazi iz dobre obitelji, na koncu i porijeklom Poljičanin. Kerum je imao svoju priliku i ta je priča završena zna se kako, samo ljudi kratko pamte. I Baldasar je imao priliku, ali nije imao hrabrosti napravit korak naprid. Marijanu Puljak poštujem, ali bez široke potpore i glasova Gradskog vijeća neće proć...

Bogme, podrška koju imaš na Facebooku nekim bi kandidatima dobro došla!

- Misliš na tri iljade ljudi šta čitaju moje mudre misli?! A znaš da je taj Fejs čoviku ka meni doša ka melem na ranu. Ja san ti, brate, otvoren, širok, volin reć, a volin i poslušat. A tamo ljudi koliko oćeš. I baš volin pisat na ovome našemu dijalektu, onda san slobodan ka tica, točno mogu reć šta mislin, nekako smišnije se našališ, tužnije se rastužiš na didovome jeziku.

Zašto ljudi to vole čitat? Jer san pozitivan, ne volin destrukciju, nego lipo proljudikat, kazat šta mi je na srcu. Ima tu tema, domovinskih, ratnih, kulturnih, lokalnih, crkvenih, bavimo se Splitom, Poljicima, Dalmacijom, Hrvatskom, cilim svitom. A zašto ne bi?

A zašto ti ne bi uša u politiku, utira se na neku listu?

- Ja? U svemu tome ja san ti ka mlada nevista kad dođe u kući pa ne pita u svekra ključ od škrinje. Nego ako se svekar siti dat - uzet će. Tako i ja, ako ne daju, Bogu vala i slava, ja se gurat neću!

 

Naslovnica Split županija