Izgubile smo godine, novce, živce i povjerenje u sustav, ali ne i snagu. Ova borba nije za nas i naša prava, nego za našu djecu. Da se njima ovo ne bi ponovilo. Da im pokažemo da nam dostojanstvo nitko ne može oduzeti – govore nam Marija Bačić, Marina Anđelić i Anka Koc, bivše radnice hotela "Jadran" u Segetu Donjem, dok se "dužim putem" spuštamo do šetnice podno neprežaljenog im hotela, s čijim su vlasnicima u radnom sporu od 2009. godine.
– Moramo ići okolo, neutralnim putem, jer više ne smijemo kročiti nigdje blizu hotela. Dobile smo zabranu pristupa. Možete li to vjerovati? Nakon dvadeset i više godina rada – ogorčeno će Marija, dodavši kako to nije najgore što su doživjele od bivšeg poslodavca.
– A kako smo samo radile nakon prodaje hotela, dok smo ga uređivali za novo otvorenje – nadovezuje se Anka, osvrćući se dok prolazimo uz poznate joj obrise.
– Bez problema smo pristale na privremenu promjenu opisa posla i nije nam bilo teško pituravati, ni brusiti, iako smo bile konobarice – nastavlja, u što se Marina nadovezuje ističući kako su mjesecima radile od jutra do mraka.
– Samo da naš "Jadran" ponovno zablista! – ističe nostalgično.
– Bile smo pune nade i ponosa – kroz smijeh će Marija.
– Kad se toga danas sjetim, ne znam bih li se smijala ili plakala – prisjeća se podržana kolegicama, da bi nam zatim opisale kronologiju nemilih zbivanja, zbog kojih, ni mnogo godina kasnije nisu vratile izgubljeno.
Kako doznajemo, poduzeće "Aeterna Alex" kupilo je hotel "Jadran" u srpnju 2003., kada se ugovorom o kupoprodaji nekretnine u stečaju obvezalo da će u radnom odnosu trajno zadržati osam radnika. Među šačicom privilegiranih našle su se i naše sugovornice, uskoro potpisavši ugovore o radu na poslovima održavanja hotela u obnovi, sa sestrinskim poduzećem "Morenia".
Ono što je nalikovalo lijepom snu, uskoro se, kažu, pretvorilo u surovu stvarnost, kojoj se nisu nadale. Prema riječima Anke i Marine, bez prethodnog raskida valjanih ugovora na neodređeno, pozvane su da potpišu nove ugovore za "stalne sezonce". No, kako im tada nije dopušteno da uzmu koji sat, a kamoli zakonom zajamčena 24 sata kako bi razmislile o ponuđenom, ugovore odbijaju potpisati, kada priča kreće nizbrdo.
– To ste trebali vidjeti; njih troje se nadvilo nad svaku od nas nasamo, turnuli nam taj ugovor pod nos pa govore da potpišemo – prepričava nam Anka uznemireno.
– No kad sam ih pitala mogu li ga u miru pročitati, pa vidjeti s našim sindikalnim predstavnikom jesu li ispoštovana moja prava, rekli su da ne mogu, nego da ga moram odmah potpisati. Ne mogu vam ni opisati kako sam se tada osjećala. Naravno da na takvu ucjenu nisam mogla pristati – govori nam, a Marina potvrđuje isti scenarij iz vlastita iskustva, dok Marija navodi kako njoj ta mogućnost nije ni bila pružena, no svejedno joj je, kao i kolegicama, nedugo nakon toga uručen otkaz ugovora o radu.
– Pravi je problem što su nam ti ugovori o radu uručeni bez valjane pravne osnove, a što je potvrdila i Inspekcija rada, koja je zaključila da je poslodavac tada nezakonito donio odluku o samovoljnom imenovanju novog predsjednika radničkog vijeća, koji je prema njegovim uputama izmijenio sistematizaciju, pa nas proglasio suvišnim kadrom – ističe Marija, dodavši kako poslodavac slijedom zastare, nikad nije platio novčanu kaznu koja mu je tada izrečena, dok svoje sporne odluke nije bio obvezan promijeniti.
Ne mireći se takvim raspletom, ulaze u pravnu bitku, koja ih je preko pojedinačnih sudskih tužbi dovela do USKOK-a i DORH-a, no, nezadovoljne dosadašnjim rezultatima, najavljuju kako će pravdu, ne bude li druge, potražiti u Strasbourgu.
– Toliko smo već puta pisale prigovore, davale izjave, tražile revizije i slale inspekcije da kod kuće više ne smijemo spomenuti riječi hotel i "Jadran". Dica nam već misle da smo lude, a muževima je priča toliko mučna da nas žele svega poštedjeti – rezignirano će Anka.
– Kako je moguće da su naši radni sporovi na sudu već sedam, ili osam godina, kada postoji odluka Vlade da se moraju rješavati u roku od šest mjeseci? – nastavlja Marija, osuđujući tromost pravosudnog sustava.
– I kako je moguće da se u istim okolnostima donose proturječne presude? Nemam riječi za naše sudstvo – razočarano govori, pa pozdravlja Jozu Tomaša, bivšeg kolegu slične sudbine, koji nam prilazi iz hotelskog dvorišta. Nedavna ga je presuda Županijskog suda u Splitu vratila u radni odnos kod bivšeg poslodavca, no sretno je rješenje "začinjeno" nekim izmjenama u ugovoru pa je posao vozača, koji je obnašao do prodaje hotela, zamijenio poslovima na održavanju bazena. Presudom je, kaže, zadovoljan, ali ne i novim radnim mjestom.
– Nije meni problem raditi, ali nije pošteno da su me stavili na najmanju plaću, onaj najmanji koeficijent koji imaju i čistačice.
Nadam se da ću s poslodavcem uskoro dogovoriti za plaće koje još nisam dobio već tri godine, jer smo baš ovih dana u nekim pregovorima, ali za to što se događa mojim kolegicama nemam riječi – iskreno će Jozo, podržavši naše sugovornice.
Dok napuštamo Seget Donji i odlazimo na dogovoren susret s regionalnim sindikalnim povjerenikom, Marija nam objašnjava kako u prilog nelogičnosti pravnog sustava govori i činjenica da je u njezinoj, identičnoj tužbi, sud odlučio kako je njoj uručen otkaz pravno utemeljen. Pravdajući takvu svoju odluku, sutkinja je, kaže, navela kako je otkaz pravovaljan jer "poslodavac ponekad može radniku pojednostavniti otkaz".
– Toliko su nas prevarile sve institucije da se više nemamo kome obratiti. Kako bi na red došla kakva presuda, vraćali bi nas na posao, pa opet slali kući kada bi se riješila koja žalba, i tako ukrug. Šetali su nas amo-tamo i danas smo nigdje. Bar da su se za Marinu pobrinuli, ona je podstanar – navodi Marija, dodavši kako je sama često jedva spajala kraj s krajem, nakon što je i njezin suprug ostao bez posla u splitskom hotelu "Marjan", te kako puno bolje nije prošla ni Anka koju je cijela priča već koštala četrdesetak tisuća kuna.
Kako doznajemo od ove konobarice, koja je za nedostižnu pravdu platila visoku cijenu, riječ je o povratu razlike u otpremnini, koju su joj stavili na teret nakon što joj je kasnijom odlukom poslodavca dodijeljen znatno umanjen iznos. Razliku je, kaže, platila s kamatama u iznosu gotovo jednakom glavnici, kao i sudskim troškovima. Sud je, objašnjava, odlučio da je preplaćeni novac dužna vratiti, neovisno od povrata zaostalih plaća koje je poslodavac njoj bio dužan isplatiti, a čime je nastojala kompenzirati gubitak.
– Priča je za sve nas gorka, za neke manje, a za druge više – ističe Marija.
– Od nas osam, prodanih s hotelom, dvoje ih tamo već neko vrijeme radi na neodređeno, ali isto nakon svojih pravnih bitki. Jozo je tek vraćen, a jedan je kolega uzeo vojnu mirovinu, dok je treći pokojan, i nisam sigurna da ga i ovo nije dokrajčilo. Mene su, evo, otpisali, pa još njih dvije ostaju da vidimo što će biti. Jedino što smo ikada htjeli jest raditi svoj posao. Da se u našoj državi poštuju naši zakoni, a ne da nas strani investitori gaze dok im država drži leđa – složno će naše sugovornice, navodeći kako, unatoč svemu, sanjaju dan kada će se uzdignute glave vratiti u svoj "Jadran".
'Trebamo suce samo za radne sporove'
Uz radnike i radnice hotela "Jadran" zadnjih je godina bio Lovre Raffanelli, regionalni povjerenik Sindikata turizma i usluga, pružajući im podršku na putu ostvarenja njihovih prava. Ogorčen pravosuđem, za slučaj naših sugovornica kazao je kako je sudstvo i ovaj put podbacilo.
– Pravosuđe je jedna od najlošijih karika u našoj državi. Ni jedan ministar nije pokrenuo reformu, nego su se igrali s perifernim stvarima. Ključno je uvesti radno zakonodavstvo, odnosno imenovati suce koji će voditi samo radne sporove, kako bi se te stvari rješavale promptno jer o njima ovise egzistencije uključenih. Nevjerojatno je da Općinski sud izostavi podnesak Marije Bačić, a Županijski izostavi odgovor na žalbu protivne strane, dok Vrhovni sud odgovara da oni nisu kompetentni to rješavati – ističe Raffanelli.
Direktor Medić: Moja su vrata svima otvorena
Hotel "Jadran" je danas u vlasništvu poduzeća "Viktorija hoteli", čiji nam je direktor Jakša Medić, pozvan da komentira naslijeđene radne sporove, kazao kako nije sudjelovao u toj priči, niti je nakon preuzimanja hotela kontaktirao bivše radnice.
– Imam apsolutni senzibilitet za ljudska prava, i od 1989. godine, odnosno otkad obnašam direktorske funkcije, nikada nisam imao ni jedan radni spor. Moj je telefon svima dostupan i vrata mog ureda svima su otvorena. Uvijek sam spreman za razgovore i dogovore – kazao je Medić, navodeći kako su zabrane pristupa hotelu "priče za malu djecu".