Kad se prva zimska bura probudi, pa se s Biokova skotrlja prema Zadvarju – rastjera namah sve bakterije i viruse. Trgovački centar od kamena na kamenu – već više od dva stoljeća svakoga utorka dom je najvećem sajmu u našim krajevima. Izraz "od igle do lokomotive“ – vjerojatno je tamo i nastao. Naredali se, prkoseći hladnoći koja gricka uši i zavlači se pod nokte – prodavači svega blaga, onog krupnog i onog sitnog zuba, hrane domaće, slobodne od salmonele i ostalih zala.
Bitan je dug rep
Upravo zbog te mikrozvijeri i jesmo potegli sve do Zadvarja, uvjeriti se i sami jel se narod preplašio vijesti kojima nas svakodnevno bombardiraju? Jesu li se vratili domaćemu proizvođaču? Jel povjerenja nestalo? Jesu li jaja na štandovima domaća ili ih je netko dovukao iz Poljske? Je li luk naš ili je iz Kine doplovio?
Sve tako obružani pitanjima – skitali smo tražeći odgovore, pa nabasali prvo na ekipu što je iz Podravine dovela slavonski tov: svinje roda "landraša“ i/ili "okširca“, pa ih nude za 13 do 14 kuna po kilogramu žive vage.
- Uzmeš bruto, odbiješ neto i džaba radiš cijelo ljeto – vele nam. Doznajemo i kako prepoznati pravu domaću svinju, u nje je rep dug, dok se na farmama rep podrezuje.
- Sve što vidite obiteljska je proizvodnja! Odrasle su na domaćoj hrani, trava, kukuruz. Kod nas u Podravini nema pijace ko ove, pa već godinama dolazimo, već imamo i stare kupce. Izvažemo ih ili ocijenimo težinu odoka, pa ko koga privari – smiju se i dalje, pojašnjavajući nam kako je granica Slavonije i Podravine upravo u mjestu Stari Gradac, odakle dolaze.
Užas iz leda
S Nediljkom Tomićem ćakulamo o starim običajima koji polako po selima Dalmatinske zagore odumiru. Nekada su, kaže nam, stari sami tovili svinje prije klanja, u zadnje vrijeme, doduše – prije cijele ove salmonela afere – kupovale su se gotove svinjske polovice po trgovačkim centrima.
- Ko zna koliko je to ležalo po frižiderima, u ledu bilo – govori nam Nediljko.
- Od takvog se mesa ne da pršut uredit! Puca ka dinja! A kad domaćega prasca središ – to je divota – zaključuje.
Šjor Miro Ora iz Slimena, Lugar ga zovu, kaže kako je iz penzije otišao u mirovinu, no nije mu se baš isplatilo, jer sada od mjesečnoga čeka svega jedan "suđuk“ sebi može priuštiti. I nije jedini.
- Gledaj svita! Koliko ih je, a! A sad izbroji koliko njih u rukama drži kesu! Tako ti je to. Prvog u misecu dolazi penzija iz Njemačke, desetog ova naša sirotinjska i to su ti jedini dani kada se nešto kupi – kaže mudro, pa dodaje ljutito:
- I tu sirotinju sad još i truju ti centri! Prodaju nam jeftino tuđe smeće, neka ih sram bude – veli.
Branitelji puni mlika
Malo smo sjeli prodivaniti s Antom Čubelićem. Nije on čovjek koji može bez rada. U svojoj Braniteljskoj zadruzi "Blagoslov" iz Dobranja, imotskih, uzgaja svega blaga. No, nije baš zadovoljan.
- Imamo oko 150 litara mlika dnevno i nemamo ga di plasirat, jel možeš to virovat – pita nas, a mi bez odgovora.
- Tražili smo od Ministarstva poljoprivrede da naprave akciju u kojoj bi, recimo, baš braniteljske udruge djeci u vrtićima, u školama, starcima u domovima – donosili svježe mlijeko. Nisu imali za to sluha – kazuje razočarano.
Pa nam pojašnjava kako se mlijeko prelijeva, prepakirava i vraća. Slušamo otvorenih ustiju. Kako je to moguće?
- Ajmo ovako – kada se u Europi proizvođač treba riješiti recimo loših jaja, onda za uredno i legalno uništavanje i deponiranje svakoga mora platiti 20 lipa, a nama ga proda za 15 i eto ti računice. Nema u trgovini duše – kaže.
- I malo ulažemo u zdravstvo koliko bi tribali! Barem pedeset posto proračuna bi tribalo ić tamo, koliko ljude trujemo – ogorčen je Ante.
Svjedok je situacija u kojima "neki“ ubiru potpore od države, dobivaju po 15 tisuća hektara pašnjaka na korištenje, a krava tamo nikad nije nogom stupila. Niti će! Imaju je, kaže, samo na slici.
No, ne odustaju branitelji u "Blagoslova", proizvode i dalje svježi sir, škripavac, skutu. Kupuje narod. Domaće je. Zdravo. Friško.
Žigina analiza kupaca
U Zadvarju je prema popisu 275 ljudi, no pravo stanje duša otkriva nam župnik Nenad Čondić.
- Do 200, ako i toliko. Iman ove godine dvoje dice na prvoj pričesti i troje na krizmi, Zagora odumire – tužan je.
Iz sinjskih Lučana do Zadvarja je potegnuo i Tino Žigo, predstavnik OPG-a Pršutana Žigo. Kobasice za 70, panceta isto toliko, pečenica za 100 i oglavina za 30 kuna po kilogramu.
- Svitu je dosad sve bilo bitnije od zdrave hrane, samo su cijenu gledali. Tek zadnjih dvadesetak dana, od kada su krenule ove priče, odkad je umrlo ono siroto dite – tek od tada kupci gledaju deklaracije, prije nisu pitali za podrijetlo – veli Tino i puše u vrhove prstiju. Biokovska bura ne pušta.
Otpuhala nas preko puta, do Ante Buljubašića, vlasnika istoimenog OPG-a iz Zagvozda. Nosi Isusove godine i sa svojih "deset poštenih“ hrani obitelj, ne bježi taj od teška rada, ali i ne skida osmijeh s lica.
- Nema kod mene šverca, nema preprodaje, sve je kod nas uzgojeno. Borin se s vukovima, vodin stoku u pašu na Biokovo, i tako od 2004., evo sada san dozna da san dobija poticaj za mlade poljoprivrednike, pa ću ako Bog da – proširit proizvodnju – kazuje nam.
Križančeve motike
Sedam je obrtnica u obitelji Nogalo, i braća Ante i Nediljko su nastavili s tradicijskim obrtom svojih predaka. Nema toga što njihove vrijedne ruke ne izrade! Od motike i mašklina, preko gradela i "cripnja“ (peke), pa do najnovijeg hita – srpova.
- Otkad su naši ljudi otkrili smilje svi traže srpove – kaže nam Ante Nogalo.
- A radite i ove stalke za kopanje – jako upućena u poljoprivredu pita vaša reporterka.
- To je držalo za motiku – sažalno je obavještava Ante.
Ne možeš sve znat, jel tako. Taman smo se mimoišli s nogometašem Ivicom Križancem, i on je kod našeg Ante kupio dvi motike. Mi se čudimo, a prolaznik dobacuje:
- Za držat na zidu!
Kako god, nastavljamo potragu za salmonelom, pardon – zdravom, našom hranom i upoznajemo Maricu i Nikolu Dundića. Iz Grabovca su u Zadvarje donijeli na prodaju domaće koke.
- Evo, jučer sam nosio uzorke veterinaru, tako da kod nas nema straha – pokazuje nam papire Nikola.
- Sada nam ljudi dolaze više nego ikada. Vidiš – ni jedno mi jaje nije ostalo, sve otišlo za kunu i pol po komadu. Znaju ljudi da ditetu ne mo'š dat svašta – veli Marica.
Trideset kuna po kilogramu domaće piletine, a boja... Ljudi moji! To je boja domaćega mesa, a ne ono blijedo, jadno po frižiderima i centrima.
- Neće danas muva na nju – smije se buri i hladnoći Marica. Nema potrebe za rashladnim uređajima na burnom kamenu Zadvarja.
'Ja ih ne bi jeo'
Svratili smo i do LAG-a Adrion, njihov djelatnik Nikola Kapitanović nam veli kako su ljudi tek nedavno otkrili koje im prednosti lokalni LAG-ovi donose.
- Svi su bili skeptici, šta će oni gledat šta ja radin, tako bi nam govorili, a sada dolaze, pitaju. Organiziramo savjetovališta, OPG-ovi su zainteresirani, dobro je – veli Nikola.
Miris pečene piletine doveo nas je do Mije Jažića iz Glavine Donje. Vrte se pilići, sve rumeni i slasni, no – jel narod kupuje?
- Svaki kupac pita odakle je kokoš – smije se Mijo.
- Uplašeni su! Prije niko nije ništa pita, a sad do jedan!
- Bi li je vi jeli bez straha – pitamo znatiželjno.
- Ne bi – ka iz topa će Mijo, pa nas zbunio načisto. A onda osmijehom razbija tišinu:
- Ne bi, sestro, jer mi je utužila više!