Baš onako kako je najavio prije četiri mjeseca na stranicama Spektra Slobodne Dalmacije, pater Marko Kornelije Glogović, pavlin koji je javnosti poznat i kao "Pampers pater", odnosno "Šaptač bebama", otvara Kuću za utočište, namijenjenu samohranim majkama i djeci, prijeko potrebnu, a prvu na širem splitskom području. Pater Marko ispunio je obećanje pa smo prvi imali priliku razgledati gdje će moći odsjesti i pomoć potražiti obespravljene, odbačene i izigrane trudnice i majke, bez obzira na dob, status ili vjeroispovijest.
Prostranu kuću u Kaštel Novom, nazvanu Kuća života, samo nekoliko stotina metara udaljenu od mora, časne sestre službenice milosrđa dale su na korištenje katoličkoj udruzi "Betlehem", čiji je pater Marko duhovnik i počasni predsjednik. S radovima se krenulo u rujnu 2015. godine, svi grubi i većina finijih radova privedeni su kraju te će od početka idućega tjedna otvoriti svoja vrata za sve koji su u potrebi.
- Kuća je predivna, ali jako stara, iz 1930. godine, i naravno da je bila potrebno poprilično je renovirati. Osim kompletne fasade i škura, morali smo rušiti i pregrađivati stanove, kako bismo dobili što više soba i ispunili sve preduvjete kako bi majke i djeca ovdje boravili što udobnije. Što se namještaja tiče, naše časne sestre ančele, odnosno službenice milosrđa, i za to su se pobrinule, tako da smo im neizmjerno zahvalni na toj velikoj potpori, ljubavi, dobroti i vjeri, svim srcem ćemo im se pokušati odužiti predanim radom - dočekala nas je Meri Bilić, voditeljica splitske podružnice "Betlehema", udruge za promicanje dostojanstva ljudskog života i obrane nerođenog djeteta, uvodeći nas u kuću i odmah upućujući na najvažnije detalje.
Čak dvije kuhinje, jedna veća i manja, kao i blagovaonica, ali i veliko, dobro zaštićeno stražnje dvorište, nalaze se na prizemnoj etaži. Tu je i ured "Betlehema", koji bi trebao, baš kao i Merin telefonski broj, uvijek biti na raspolaganju.
Odbačene i prezrene
- Naša adresa, kao i broj mobitela, stoje na Facebook stranici Udruge "Betlehem" Split, a vjerovali ili ne, telefoni već zvone. Trudit ćemo se odavde djelovati humanitarno kroz mnoge aktivnosti, ali i savjetodavno i duhovno. Imamo već nekoliko kuća, u Karlovcu, Zagrebu, djelujemo dakle u više gradova, a primamo djevojke i žene s djecom koje zaista nemaju više kamo i kome - objašnjava nam Meri vodeći nas na kat kako bismo razgledali spavaonice i dnevnu sobu.
- Žene, mlade dame, majke koje dolaze i obraćaju nam se za pomoć, uglavnom su u jako teškim situacijama, pa smo se potrudili urediti prostore i do najsitnijih detalja kako bi se čak i u tom pogledu osjećale prihvaćeno, te kako bi im bilo udobno. Naravno, sve je to skromno, još uvijek ima prostora za detalje, ali i ovo je dovoljno za početak, ne treba pretjerivati. Teška je to borba, stojimo na prvoj crti borbe za život - uvjerava nas Meri. Zanima nas s čime se to sve točno susreću i o kakvoj je borbi riječ, pa nam pojašnjava.
- Evo, prije dan, dva razgovarala sam s djevojkom, ima 19 godina, željela je pobaciti. Dečko ne želi dijete, roditelji nisu bili oduševljeni njezinom trudnoćom. Lomila se, nije znala gdje će, nekako nam se obratila i uspjela sam s njom razgovarati. Trajalo je to dva sata, odlučila je zadržati dijete. Ponudili smo joj smještaj u kući i pomoć, no na kraju i njezina majka je pomnije razmislila i odlučila joj pomoći. Treba znati kako nisu sve žene te sreće. Prošlo je kroz udrugu na stotine sudbina, svaka priča za sebe.
Sjećam se i jedne djevojke, prelijepa, mlada, srednjoškolka. Ostala je trudna, dečko je bio dosta stariji od nje, boemski tip. Kazao joj je da će ostati s njom samo ako pobaci, ako odluči roditi, da će je odbaciti, tvrdio joj je kako u tom slučaju ne želi imati ništa s njom. Ona je bila ludo zaljubljena, nije htjela reći roditeljima, bojala se, htjela je pobaciti, ali opet nije to osjećala ispravnim... S druge strane, roditelji nisu htjeli odstupiti od toga da ona mora raditi, vratiti im uloženo i pomoći im...
Ponekad rodbina izbacuje te djevojke iz kuće, na ulicu, vrijeđa ih, omalovažava, baš kao i partneri, pa se ni one same ne poštuju, jednostavno ne vide izlaza. A vrijedne su truda, ljubavi i pažnje, i one i njihova djeca. Tako da nije to neka romantika... To su duboko traumatizirane, ranjene, prezrene osobe koje trebaju i medicinsku, i psihološku, i sakramentalnu, i svaku drugu pomoć kako bi započele novi život - pojašnjava nam Meri uvodeći nas u dnevni boravak na prvom katu.
Pelene, igračke...
Prozračan i bijel, ima i izlaz na prostranu terasu, idealnu za proljetna i ljetna poslijepodneva, odiše mirom i toplinom. Baš kao i sobe, pripremljene i uređene do najsitnijih detalja. Paket za osobnu njegu za mame i bebe već je spreman na noćnom ormariću, baš kao i plišane igračke u dječjim krevetićima. Spremni su i za zimu, budući da kuća ima centralno grijanje.
- Imamo već mnogo iskustva, Udruga je godinama radila u postojećim kućama na sjeveru Hrvatske, a sve živi od Božje providnosti, od malenih ljudi, za malene. Želimo pružiti obiteljsku, toplu atmosferu, za što će se ovdje u Splitu brinuti i stručne službe i dobrovoljci poput mene i niza volontera. Naravno da su donacije dobrodošle. Uvijek treba i pelena i hrane i platiti režije, a zaista vjerujemo u Providnost. Ne želimo da ovo izgleda kao stroga ustanova, već želimo pružiti obiteljsku atmosferu. Svima će biti jednako, što se ima, to se dijeli - pojašnjava naša sugovornica.
U kaštelanskoj kući, baš kao i u onima drugdje u Hrvatskoj, žene mogu boraviti dok su trudne te prvu godinu djetetova života. Nakon toga, prema zakonskim odredbama, moraju se same snaći.
- Tako kaže zakon, a to jest i nije dobro. Naravno da se svi u kući pripremamo na nečiji odlazak, pokušavamo majci pronaći posao, smještaj... Cijelo vrijeme boravka pokušavamo stupiti u kontakt s njezinom rodbinom, nekako ih omekšati. Zapravo, većina priča ima sretan završetak čim se beba rodi, kada bake i djedovi ugledaju mališana, gotovo svi shvate kako je to blagoslov, nikako prokletstvo, pa je samo jedan bebin osmijeh dovoljan da ljutnja i zahlađeni odnosi jednostavno iščeznu - zadihana je Meri dok nam otvara vrata gotovo svih prostorija kako bismo se uvjerili da su uistinu spremni za rad.
Depresija, tjeskoba, plač, strah i suze uglavnom prate one koji im se obrate. Život u kući, stoga, ima i svoj dnevni red, koji, tvrdi naša sugovornica, nije strog i isključiv. Ipak, odbačenim ženama uglavnom treba dobrih razloga za život pa ih je potrebno animirati.
- Ako do sada nisu kuhale, dat ćemo im priliku da nauče... Moći će naučiti i druge kućanske poslove, educirati se o brizi za dijete... Kada odlaze, pokušavamo im pronaći posao, ostajemo u kontaktu s njima kako bi im život uistinu ostao dostojanstven. Znate, kada odlaze, promjena je nevjerojatna, od slomljenih i žalosnih žena koje su nekada bile, one su sada majke, pune radosti, ali i hrabrosti, spremne za borbu sa svim životnim nedaćama. Slojevita je to i teška promjena, ali i te kako moguća - tvrdi voditeljica Kuće života. Inače, Meri je u Udruzi već gotovo deset godina. Toliko je, naime, prošlo otkada je u svoj stan, kao majka troje djece, primila jednu trudnicu, čiji sin Emanuel danas pohađa osnovnu školu.
- Moja kćerka upravo se bila naučila spavati u svome krevetiću, svaka majka zna koliko to znači, no sve sam pomakla i prilagodila se trudnici koju sam primila. Bogu hvala da sam to napravila - svjedoči. Vodeći nas u posljednju, prizemnu prostoriju, pokazuje nam donacije pelena koje je prikupio pater Marko.
- Mi smo unutar naše udruge spasili tisuće djece: nikada mi se nije dogodilo da bi majka poslije zažalila zbog svoje odluke! Nikada! Najveća je čovjekova tragedija kada je sam, kada nema nikoga. Tada zlo lako dolazi do srca i zato imamo toliko depresivnih, ogorčenih, na rubu samoubojstva, pa i preko toga ruba, nažalost. Možeš imati i karijeru, i čast, i vlast, i eure i dolare, ali ako nemaš nikoga tko će te bezuvjetno zagrliti i poljubiti, što imaš u životu? A djeca grle i ljube bezuvjetno, dakle zato što su im roditelji – roditelji, zbog njih samih. Kršćani kažu, Bog je zajedništvo osoba (Otac, Sin, Duh Sveti) te je i čovjek stoga sretan samo u zajedništvu - kazat će pater Marko.