Čitatelj koji zna da je Dalmovica novinski prostor „bezeciran“ samo za dalmatinske priče, bit će možda iznenađen (dok se stvar ne razjasni) time što je na njezin teren dospjelo problematiziranje jedne knjige koja u naslovu – a on glasi 'Na ovo sam baš ponosna' – nema ni jedne jedine dalmatinske odrednice ili natuknice, to jest izdana je u Zagrebu, u tamošnjoj izdavačkoj kući ('Redak') i s potpisom Zagrepčanke Olge Štajdohar Pađen.
Ali, u rečenoj knjizi „nastupa“ čak jedanaest Dalmatinki – kad kažem „nastupa“, mislim na to da se javljaju kao autorice isto toliko tekstova, od ukupno 62 sabrana između korica toga izdanja. A i sve se, hoću reći promocija te knjige, odigralo u nedvosmisleno dalmatinskom ambijentu i pred dalmatinskom publikom; u trogirskom Kneževu dvoru.
Događaj, dakle, mirita svoje nastanjivanje u Dalmovnici, a pokazao se i kao prava prilika za afirmiranje jednog posebnog tipa „ženskoga pisma“, koje bi - da nije (bilo) promocija poput ove trogirske - vjerojatno ostalo trajno zagubljeno u gluhim bespućima manje-više općeg nečitanja.
Najkraće, u knjizi su inicijativom i upornošću spomenute Olge Štajdohar Pađen skupljeni iskazi, priče, ispovijesti, ispovijedi (ili kako već treba nazvati te tekstove) žena okupljenih pozivom da - odbacujući okove svojih strahova, frustracija, treme, osjećaja izgubljenosti i nedostatka samouvjerenosti - opišu i javnosti predoče one dimenzije, događaje i poteze iz svog života na koje su ponosne, ne opterećujući se mogućim reakcijama okoline, ali ni razinom spisateljskog talenta s kojim ulaze u tu avanturu duha.
Utoliko se može reći da su, prihvaćajući izazov, formatirale knjigu koja nije obrazac klasične literature i koja izmiče svim žanrovskim klasifikacijama.
Pa i onoj o tzv. ženskom pismu koje, dakako, ne znači tek ljepšu polovicu (hrvatske) književnosti, nego je povezano s „iskustvom ženskosti“ sagledanim s feminističkih pozicija, barem malo subverzivnim i otrgnutim konvencionalnim pravilima – ali, s druge strane, uspostavljenim kao svojevrsno i originalno terapijsko sredstvo, kao stimulans za povećanje razine hrabrosti, samosvijesti i osobnih dobrih vibracija, zbog čega bi je, tu knjigu, trebalo prepisivati na recept, kao medikament.
Zbilja, trebalo je biti te večeri u sjajnom trogirskome ambijentu: bilo je lipo, nadahnuto, šarmantno, opušteno, skockano ženskom rukom, onako kao kad ta ruka uredi buket cvića.
Žene-autorice srčano su čitale izvode iz svojih priča (zapravo iz svojih života), promotorice knjige Jadranka Polović i Katarina Žanetić pronicavo ukazivale na skrivenu potku njihova javnog ispovijedanja, kantale su ženske klape Filip Dević iz Splita i Stivaja iz Trogira (jedna od izvedenih pjesama bila je „Ni me straj“, pomnjivo i s dobrim razlozima odabrana za ovu „žensku priliku“ kojoj bi jednako lipo pristajala i nježna slika iz one starinske „majko igla i bičvica/ u ruci jon lipo stoji/ reć bi da je gospojica/ u laganim poslin svojim“), a voditeljica Marica Žanetić Malenica fino je, istovremeno i vrlo autoritativno, vezla miljetić hrabrog programa među kamenim zidovima Kneževa dvora.
A u tom slapu ženskosti, jedina je „kap muškog“ bilo pozdravno obraćanje trogirskog dogradonačelnika Radovana Slade Šilovića, ali se i ono objavilo kao muški naklon snazi ženskosti, očitovan kroz izgovorenu pjesmu „Mlikarice“ (autor je njegov otac Mirko Slade Šilović), svojevrsnu posvetu onima koje drže tri kantuna kuće.
Na što sam ponosna? Na to ključno pitanje „predmetne knjige“ žene autorice odgovorile su svaka na svoj način – uostalom, riječ je o 62 žene, 62 života, 62 sudbine, 62 životna iskustva, ambicije i mašte – ali je, svejedno, moguće izvesti zajednički nazivnik.
A to je hrabrost! Sve su, redom, ponosne na to što su našle hrabrosti upravljati svojim životima, otrgnuti se onim fatalističkim „rukama koje vuku k dnu“ i, na kraju krajeva, sve to preko stranica knjige „Na ovo sam baš ponosna“ pokazati cijelome svijetu, predstavljajući mu se (i) svojom individualnošću, svojim pobjedama i talentima. Trebalo je, recimo, vidjeti i čuti Manuelu Bareta Buličić, ponosnu autoricu „Okruškog ričnika“, kako svoju knjišku ispovid čita, glumi, pjeva…
Netko jednom reče da postoje dvije vrste žena: one koje brišu prašinu i one koje je dižu. Iz aviona se vidi s kakvima smo imali posla u Trogiru. Što, naravno, ne znači da i one ne brišu prašinu.