Preminuo znameniti kalafat Ante Bakica

Satima smo, jednog lijepog dana početkom ove godine, šjor Tonči Bakica, poznati trogirski graditelj brodova, i ja sjedili u jednom kafiću na Žnjanu, razgovarajući o njegovu životu. Slušajući o ljudima, događajima, brodovima, datumima, imenima – ne očekuje čovjek od nekoga tko je dobro prešao osamdesetu, rođenog 1932. godine, da baš tako precizno brodi kroz prošlost – zaboravila sam da mi je razgovor sa šjor Bakicom zapravo posao iz kojega treba nastati novinski tekst. Slušala sam kako, pričajući o jednome, otvara druge priče, svaka opet otvori novu priču, i kad se slušatelj već zamalo pogubi, šjor Tonči precizno zatvori jedan po jedan krug i vrati se završiti ono prvo.

Strepio je...

Na koncu toga našeg žnjanskog susreta, zamišljen, šjor Tonči mi kaže da nije, što bi se reklo, sav svoj: čeka rezultate nekih nalaza, neće valjda bit' da je štogod zla… Na žalost, bilo je. Ante Tonči Bakica, čuveni dalmatinski kalafat, preminuo je u ponedjeljak, 25. travnja , od rezultata onoga nalaza od kojega je strepio.
U ovakvim prilikama o čovjeku perom nešto kažu ljudi koji su ga dobro poznavali. Ne mogu reći da spadam među njih, iako smo podijelili neko vrijeme, nekoliko susreta i telefonskih razgovora, neke priče za koje smo uz osmijeh, i neke za koje smo bez osmijeha zaključili da "nisu za u novine".

Stoga o čovjeku s čijim se odlaskom odlama veliki komad one tradicionalne Dalmacije koju su oblikovale gole ruke zanatlija i težaka, najbolje govore priče koje je sam ispričao. Da samo pokoju od njih tek dotaknemo: onih davnih godina poslije Drugog svjetskog rata, nakon dvije godine učenja marangunskog zanata, kao momčić je došao u trogirsko brodogradilište "Mosor" i brzo se istaknuo jer je imao neki talent da ono što vidi, u glavi izmjeri i po tome radi. Iz tih je mjera rukama kalafata Bakice, tijekom mnogih desetljeća, nastalo više od stotinu brodova, toliko da "ne bi mogli stat u fošu između Trogira i Čiova". Gradio je i popravljao sve – od jedrilica, preko trabakula i pasara, do krune njegove marangunsko-kalafatske karijere, viške falkuše, nastale u polju iznad Trogira gdje je smješteno brodogradilište "Bakica", za koju je ponosno rekao: "Možete je s kampanila bacit, ništa joj neće bit. Nema u sebi jednu jedinu brokvu! I neće propustit ni kap vode!"

Brodovi i teatar

Kazivao je kako je, kao veliki ljubitelj teatra, naročito opere, svoju životnu suputnicu upoznao upravo u kazalištu, gdje je radila kao biljetarka, kako je radio i stvarao u splitskim lučicama Spinut i Labud, jednoj "radničkoj", drugoj "gospodskoj", kako je jednom na honorarnom poslu pravljenja paleta u Labuda zaposlio glumce i pjevače iz teatra ("zabivali su brokve u palete i dobro na tome zarađivali, plaća san in bolje ja nego Kazalište!"), kako je radio u "Pomgradu" ("a 'Pomgrad' je bija jak u božju mater, zarađiva je milijune!") i kako ga je posao u toj tvrtki odveo u Sudan da se bavi čak i ratnim brodovima, no poziv da tamo i ostane – odbio je ("ono vrime, one vrućine, ne bi bija osta da su mi davali cili Sudan – uteka san prvim avionom!)…

Pričao je kako su ga, kao čovjeka koji je izradio falkušu, 2014. godine zvali u Norvešku, na Pomorski festival. Taj poziv nije, na žalost, mogao prihvatiti, no zajedno sa stotinama povijesnih i tradicionalnih brodova iz nordijskih i još nekoliko europskih zemalja, duž cijele norveške obale zaplovila je falkuša. S ponosom je kazivao kako ga je akademik Ivo Padovan svojedobno pozvao da u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti govori o svome radu na replici falkuše. "Možete li to zamisliti? Ja, običan čovik, marangun, kalafat, govorin ispred stotinu akademika!" No najponosniji je ipak bio na Nagradu Grada Trogira, koju je za životno djelo dobio 2012. godine.

Možda bi se trun patetike u ovome tekstu mogao oprostiti, ako patetike uopće ima u tome što će šjor Bakica dugo, dugo još ovom stranom ploviti zajedno sa svim onim brodovima koje je svojom rukom napravio.