Dalmacija Split županija

TAMO GDJE SAM NEKAD STAO

Trešnje su rađale izobiljem, sočne i krupne kao volovsko oko

TAMO GDJE SAM NEKAD STAO

Stipe Terzić o Svinišću priča kao enciklopedija

Kad bi cvale trešnje, konac ožujka, travanj, to sviniško polje bijelilo se, kažu, kao da je snijeg pao po njemu, a mjesna zadruga još šezdesetih godina minulog stoljeća otkupljivala je 40 vagona (400.000 kila - hej, treba ruku za to ubrati) plodova. Te trešnje bijahu sočne i krupne, kao volovsko oko, a onda je došla neka bolest, stabla se, ranih sedamdesetih, počeše sušiti...

Nekako u to vrijeme prvi put sam čuo za Svinišće. Jednog našeg iz Solina, naime, dopalo da upravljajući golemim “catepillarom” krči put za susjedno Podašpilje, a kad je rađa bila gotova, sakupilo se cijelo selo da pozdravi događaj. Jedna domaća cura gurkajući mater i pokazujući na buldožeristu kaže: “Nu, majko, onog momka lip li je, da mi ga Bog da”. Bijaše to tako čista i iskrena želja da ju je Bog čuo, te nije prošla ni godina dana eto nje u Solinu. S njom je stigla i vijest da tamo iza Omiša ima neko selo u kojem su još donedavno trešnje rađale izobiljem...

Od Vinišća do Svinišća

Krovovi pod Raškovom stinom u zaseoku Donje Tavre
Sretnem ju nekidan, već i petero unučadi ima, pa mi sinu misao da što ne bih zapisao ponešto i o tom Svinišću, u kojem Svevišnji curama ispunjava želje... A ona me još naputi da bi mi o selu najbolje mogao pripovijedati Stipe Terzić, da on, ko enciklopedija, sve o Svinišću zna.

A Stipe (55), koji je invalidsku mirovinu zaradio ložeći peći u Dugom Ratu - unatoč tomu što je formalno prijavljen u Omišu, puno više vremena provodi u svom rodnom mjestu, radi 300 loza i vrt u kojem ima sve što mu treba - stvarno priča kao da iz knjige čita:

- Selo se najprije zvalo Vinišće, zbog obilja loza, a onda je neki pisar, umjesto selo Vinišće skratio na s. Vinišće, pa se onda ona točka iza s negdje izgubila, te je tako nastalo Svinišće. Naseljeno je za turskih vremena, u 15. stoljeću, kad se bježalo iz Bosne i Imotske krajine. Moji su ovdje od 16. stoljeća, najprije smo se zvali Bolčići, još ih ima u Žeževici, onda se javlja Bolčić-Terzić. Terzić je od turski “terzija” - krojač, a onda se od 1725. piše samo Terzić - govori u dahu.

Pripovijeda nam potom legendu o Grguru Tavri, narodnom junaku - i Andrija Kačić Miošić ga se spominje - koji je na rogove svoj rogatoj stoci iz sela zapalio svijeće, te noću krenuo na Turke u Zadvarje, a oni kad vidješe sva ta svjetla, pomisliše da silna vojska na njih ide, te se u bijeg dadoše...

Grgur je imao dva sina, Matu i Miju, prvi je ostao u Svinišću, a od drugoga, Mije potekli su svi s prezimenom Mimica. Još ima Mimičana, mjesta s one, primorske strane brda, koji ovdje i u susjednom Podašpilju imaju zemlje. Grgur se zalijetao u hajdučiju na turski teritorij, da bi se jednom njegov konj vratio sam, bez gospodara. I da je deset dana po polju trčao, nitko ga nije mogao uhvatiti.

A ima nečeg čudesnog u tom sviniškom polju: do Svinišća se popenješ uz onih 12 serpentina iz Radmanovih mlinica, na 11 kilometara od Omiša, pa se opet penješ do crkve i rekao bi nema više ništa, samo strma omiška Dinara, kad se odjednom ukaže polje u kotlini. Usko i dugo, u ovo doba je sivo, od suhe trave, poneko stablo i samo nekoliko obrađenih vinograda.

Stipe još pamti običaj nazdravljanja bukarama, kad bi iz svega glasa domaćin nazdravio, odzdravio bi mu prvi susjedni koja ga čuje, a ovomu treći, i svi oni koji bi se zatekli u vinogradima, pa bi cijelo polje odzvanjalo od “Živijo, živijo.”

A vina je bilo toliko da je poljoprivredna zadruga Svinišće imala svoje točionice u Omišu i Zagrebu.
Uz rub polja, na strmini pod kamenim gromadama, zbijeni zaseoci.

- Ono su Brstila, oni su bili najbogatiji u selu, imalo su konje i volove, ono su Gornje Tavre, ono Donje. Glavar sela 1934. bio je Ivan Tavra, zvani Krpan. On je odlučio da Tavre više ne budu ni Tavre ni Tavrići, kako su se ponekad nazivali, nego Tafre. Otad svi nose prezime Tafra, ali se nazivi zaselaka nisu prominili - objašnjava nam Stipe.

Na zjogu niče trava

Ante Tafra izrađuje metlicu od sirka
U Donjim Tavrama zetječemo Antu Tafru (79), pravi metlice - ni to odavno nisam vidio - od sirka.
- Uvik ja sebi nađem posla - govori.

U mirovini je, a radio je najprije u cementari u Ravnicama, a potom u omiškog “Galeba”. Nekad je obrađivao vinograd s tri-četiri tisuće loza, danas mu je 500 trsova sasvim dovoljno. Pokazuje nam svoju radionu i sve ono što u njoj radi, od drvenih štapova napravljenih od rusta, jasena i drinovine do malih ražnjeva za komin. Objašnjava nam kako se preko planinskih prijevoja Baba, Žuto točilo, Golo brdo, Kosmatice i Velike drage stiže u priobalje do Mimica i Lokve Rogoznice, te priča kako je ovdje ugošćavao i ministre. Nastupio je i na HTV-u u emisiji “Jelovnici izgubljenog vremena”.

Kuće, one stare, kamene, u Donjim Tavrama zbijene su pod Raškovom stinom, kamenom gromadom koja se nadvila nad same krovove.

- Uh, koliko sam se puta uz nju uspentrao kad sam biža od poljara, kad bi krali grožđe.
- A koliko vas je ovdje sad - pitamo.
- Nas dvoje - veli, pokazujući na suprugu Zosiju.

Centar mjesta je gore na vrh brijega, crkva, nekadašnji zadružni dom, u kojemu su se još šezdesetih godina održavali plesovi i kino predstave, te zgrada davno zatvorene osnovne škole u kojoj sad tri-četiri zaposlenice jedne privatne tvrtke izrađuju ukrase od marcipana za slavljeničke torte. Djeca iz mjesta - a svi stanu u jedan osobni automobil - školu pohađaju u susjednim Kučićima, ili ih voze u Omiš. Na trgu, u trokutu između crkve, doma i bivše škole, kao civilizacijsko dostignuće, stoji nedirnut spomenik mještanima poginulim u antifašističkoj borbi.

Ni kafić iz prizemlja doma nije opstao, zatvoren je prije godinu dana. Po zjogu za balote niče trava.
- Tamo su Terzići - liberal Velimir, po kojem je ime dobila jedna splitska ulica, od ovih je Terzića, i znanstevnik Janoš - tamo su Burići, tamo Brzovići, tamo Jurjevići, tamo Popovići - pokazuje nam Stipe sviniške zaseoke.

Gospa od Vraćanja

Don Marko Marasović pored starih grobova
Crkva Gospina Uznesenja ima jednu neobičnost - ulaz joj je na ističnoj strani, sve kao posljedica gradnji i nadogradnji koje su se kroz vrijeme i stoljeća događale. Najprije je uz staru crkvu još 1881. izgrađen zvonik, pa je prema istoku nadograđena crkva, posvećena 1902., pa je još 1932. nadograđen zvonik na zapadnoj strani, te kad se sve zajedno zbrojilo i oduzelo, ulaz je ostao na istoku.

Na južnom zidu crkve križ s dugim popismo imena “hrvatskih glagoljaša prošlih stoljeća”, koji su služili ovdje.
U Svinišću se posebno svetkuje Gospa od Vraćanja: prve nedjelje nakon blagdana sv. Ante, gospin kip, venecijanski rad iz 1852. nosi se u susjedne Kučiće, a nakon četiri tjedna vrate ga u Svinišće. Tada bude fešta.

- Tu pod ovim dubom igrala bi se mura - pokazuje nam Stipe veliki hrast s golemom, širokom krošnjom pred župnom kućom.

- Koliko će hrastu biti godina?
- Vaki je bija kad sam bija mali, prije 50 godina. Ima mu biće 200-300 godina.

Stara župna kuća, s uklesanom 1769. kao godinom gradnje, stradala je u Drugom ratu. Nije obnavljana, a u njoj je još 1836. djelovala pučka škola. Pred novom, također kamenom, župnom kućom zatječemo don Marka Marasovića (77), najstarijeg aktivnog župnika u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji.

Don Marko, brat rođeni mnogo poznatijeg Dujomira Marasovića, pokazuje nam crkvu i jaslice s krumpirom u obliku janjeta, te najstarije grobove u mjestu, baratajući pri tom obiljem podataka. Dolje malo niže, groblje je prošireno, a grobne parcele prodaju se po simboličnih 500 kuna. Zatim ukazuje na pukotine po zidovima crkve, koristeći našu nazočnost da nadležnima u Županiji poruči kako bi se i oni morali uključiti u popravke i sanaciju, a zatim Stipi spočitava za neke neriješene odnose sa susjednim Kučićima. Nekoliko kuća dolje uz cestu koja vodi prema Slimenu, naime, nalaze se unutar katastarske općine Kučiće, iako se njihovi stanari, među njima i Stipe smatraju jedino Svinišćanima. Katastar je rađen još za Austro-Ugarske, a Stipini pređi su još tridesetih godina pokrenuli spor oko toga, koji su dobili, ali nisu imali novca za provođenje uknjižbe, pa je tako i ostalo...

- Don Marko, koliko vam svita nediljom dođe na misu?
- Dođe pola sela.
- Koliko je to brojem?
- Oko 45 - odgovara don Marko.

Don Marko župu čuva

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije gledana s istoka
A još 1939. - iznosi nam župnik podatak - Svinišće je imalo 1160 stanovnika. Poslije Drugog rata u selu je bilo 120-130 dimova, nadopunjava ga Stipe.
Ljudi iz Svinišća bili su vrijedni, dobri radnici, zapošljavajući se u Dugom Ratu, Omišu i Ravnicama dobivali su stanove...

Stipin otac, pokojni Žarko, radio je u Dugom Ratu, no Svinišće nije napustio.

- U početku, kad je tek počeo raditi, išao je pješke u Dugi Rat, diga bi se u tri ure ponoći pa ajmo... Prije nego šta su napravljene hidrocentrale, kad bi bile kiše, nije se moglo ići po livadama uz Cetinu... I mater mi, pokojna Vera, pješke je nosila mliko u Omiš...

Evo nas pri kraju ovog zapisa svog sastavljenog od vijesti iz neke (bolje) prošlosti. A prezent, sadašnje vrijeme? Na oglasnoj ploči pred nekadašnjim zadružnim domom dvije svježe osmrtnice... Buduće vrijeme? Sasvim izvjesan futur je da će župa Svinišće, unatoč višestoljetnoj tradiciji, kad se don Marko Marasović povuče u mirovinu, biti pripojena Kučićima...
Svinišće u kojemu je nekad bilo toliko ruku da su mogle ubrati 40 vagona trešanja.

Dražen Duilo
Snimio Nikola Vilić / CROPIX

Naslovnica Split županija