Noć u kojoj je Imotski postao hrvatski Jeruzalem

Što  kazati, ne mogu, puca mi srce, a duša mi je mirna, plačem, a ne osjećam, to... Ovdje mi je prvi put, na vašoj, a od sada i mojoj Topani i Golgoti, a od večeras je Imotski hrvatski Jeruzalem i moj grad. Ovo što sam doživjela, a vidite suze u očima i mojih Splićanki, ne može se zaboraviti... - kazala je ovo u suzama Splićanka Marija Ljubić nakon završne scene razapinjanja Isusa Krista.

Uistinu, treba priznati da je večeras održan dramski prikaz Muke Isusove u Imotskom bio ipak poseban. Nije bilo začetnika i redatelja iz prethodnih trinaest održanih Muka, fra Ante Babića, no gvardijan Kristijan Stipanović i njegova ekipa, da o logistici i ne govorimo, držali su dirigentsku palicu na ushićenje svih. A bilo je više od pet tisuća duša koje su uživale u predstavi.

Razvedrilo se nebo i udarila mjesečina po imotskoj  ožujskoj tihoj noći kada je započela scena Posljednje večere, Isusovih pranja nogu apostolu Petru (Ivan Budalić), scenama iz Maslinske gore, Judinom (Veljko Ujević) izdajničkom poljupcu, pa sve tamo do prepune ulice gdje je bilo suđenje Isusu. Pilat (Ivica Bekavac –Pivo)  presudio je Isusu (Tomislav Martić).

Uzdasi tisuće ljudi, koliko se moglo natiskati u kamenitom imotskom srcu. Scene nošenja križa, susret s majkom Marijom (Marija Kukulj) kod Tinova spomenika, uzimanja Veronikina rupca (Marija Bubalo), pa sve do vrha kamenitih imotskih skalina gdje je Šimun (Zlatko Ljubičić) pomogao Isusu nositi križ, gledale su se otvorenih očiju...

I na kraju razapinjanje Isusa na Topani.

- Oče moj, Oče moj, zašto si me ostavio... - govorio je Isus obasjan tisućama pogleda i suza. Umiranje Isusa, bljeskovi munja i zvučni efekti munja, samo su pojačali  dojam uvjerljivosti cijele priredbe. Uz sve to veliki pučki pjevački zbor sa imotskim “Puče moj”, davao je ton nezaboravnim scenama.

Na koncu  prikaza,  kada se na vrhu kamenite Topane uz Aleluju pokazao uskrsli Krist, pomiješale su se suze s pljeskom...