Fra Vjeko Vrčić, poznati imotski franjevac, najstariji je svećenik u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Za nešto više od dva mjeseca ulazi u stotu godinu života. Rođen davne 1914. godine, ostao je još jedini od svoje generacije s kojom se družio i rastao u svome gradu. I ne samo ostao, već je to svećenik koji svako jutro služi svetu misu, svake nedjelje i blagdana ispovijeda vjernike, a kada je lijepo vrijeme, obvezan mu je đir od crkve, do staroga pazara ili pak do Modrog jezera.
Ono, najimpresivnije kod ovoga svećenika, zasigurno je njegov bistar um, pamćenje, razgovori. Kako li samo taj čovjek s toliko godina suvislo priča, prisjećajući se do u detalje događaja, navada iz svoje mladosti. Obišao je mnoge župe, uvijek spominje tri grada koja su mu ostala u najljepšem sjećanju. Župnikovanje u Metkoviću odmah nakon Drugoga svjetskog rata, rad župnika u Vrgorcu i dakako u svom rodnom Imotskom. Stoga je i fra Vjekina priča o Božiću njegove mladosti nadasve zanimljiva:
Lijepi običaji
- Znam da se vrijeme ne može vratiti, kao i ljudi i dijelom, nažalost i lijepi običaji. A pogotovo se to odnosi na proslavu blagdana Isusova rođenja. Kako li je to samo nekada toplo bilo oko srca i duše, iako vremena nisu bila bajna. Bilo je sirotinje, ponajprije u našim selima, ali kada je stigao Božić, nije bila sirota duša. Ona je bila puna, to vam je uvijek u životu najljepše. Sjećam se paljenja badnjaka pred samu noć Isusova rođenja. U mojoj kući na šufitu imali smo mali komin i pokojni otac je uz molitve i blagoslove palio badnjake. Sjedilo se i molilo, pričalo i opraštalo.
Tako je bilo i po imotskim selima. Išli su ljudi od kuće do kuće, noseći ponajprije dobre želje. Mirili su se zavađeni, grlili se prijatelji, djeca su pucala iz mačkula. I onda su se palila drva badnjaka, usječena nekoliko dana prije. Moram priznati u tom veselju, a nakon obveznih molitvi, te nakon cijeloga dana posta, koji je uistinu bio post na kruhu i vodi, popila bi se koja čaša vina više. Zato, sjećam se, umjesto u pola noći ljudi su išli u crkve u četiri izjutra. Bio snijeg, zima, led, svejedno išlo se, jer su se do tada malo razbistrile glave.
A u crkvama, sjećam se, dostojanstvo, pjesme i molitva. I kada bi svećenik s oltara dao i blagoslov, već je naveliko pucala zora. Ispred crkve se stajalo, hrlilo u zagrljaje, čestitao se Božić, rođenje Isusovo. Nije bilo zavađenih, nije bilo zle pomisli prema bližnjemu svome, svi su bili jedno. A bilo je teško vrijeme, vjerujte, vladala je i glad i neimaština, ali ako sam ja imao, imao je i moj bližnji. To je bila ljubav i to je pravi poziv Božića.
U mome Gradu na gori, mom Imotskom, drugačije se dočekivao Božić. Išli bi ljudi već u jedanaest navečer u crkvu, molilo bi se, i onda u pola noći zapjevalo se “U se vrime godišća, mir se svitu navišća”. Kao dijete, a poslije i kao svećenik, uvijek sam želio zadržati te lijepe običaje.
Ponavljao sam to uvijek i kao župnik u župama u kojima sam bio i vjerujte uvijek sam bio uspješan. Svaki kraj od Neretve, preko Vrgorca do moga Imotskoga imao je neke svoje specifične trenutke božićnoga slavlja, no svima je jedno bilo isto, a to je duh, duh veselja i radosti, bez obzira tko si i što si. Pa i u vrijeme najjačega komunizma, kada su se neki ljudi skrivali da bi mogli doći u crkvu, jer bi mogli izgubiti posao, taj duh je bio prisutan.
Treba oprostiti
A danas? Što ću vam pričati, mnogo toga se promijenilo. Svijet se izmaterijalizirao, stvari su važnije od čovjeka, tijelo je važnije od duše. Istina, ne mogu to generalizirati, ali u većini naših mjesta je to tako. Robujemo nekim stvarima koje nisu bitne za duševnost čovjeka. Mnogo je svađa, mnogo podmetanja, mnogo zajedljivosti, mnogo sebičnosti. A to ne valja. I molim Boga uvijek da se, makar za vrijeme Božića, to kod ljudi iskorijeni. Treba oprostiti, biti blizak svome susjedu, prijatelju, pa kada ja nemam, ti mi pomozi i obratno.
Teška su i danas vremena, vidim, čujem, čitam i gledam, ali još uvijek mislim da čovjekov duh prožet Bogom može izvojevati pobjedu. Iz svake se krize izlazilo, a pogotovo moj imotski čovjek. Izlazio je jači, otporniji. Moramo biti zajedno u ovoj našoj lijepoj Domovini, držati se za isti štap i onda se sve tegobe prevladavaju lakše.
Eto, neka to bude i moja poruka mojim Imoćanima, Metkovčanima, Vrgorčanima, cijelome mom hrvatskom puku. Neka vam ljudi moji, ne klone duh, neka osjeti blagodat Božića, neka se ljudi mole za sebe, ali i za one koji misle da nisu božje kćeri i sinovi.
Svi ćemo mi jednoga dana pod zemlju, nitko ostao nije. Ljudi moji, prolazni ste, svi i vi bahati i vi skromni i vjernici i nevjernici. Ali jedno nam je svima. Doći ćemo pred Njegovo lice, s većim ili manjim bremenom grijeha. Stoga mir i prijateljstvo i ovoga Božića neka uđe u sve naše kuće i obitelji, u jednome dahu, ispričao nam je fra Vjeko svoju božićnu priču.