To je više od zabave, to je jedan događaj koji najviše svita može dovest u kinodvoranu. Više od klape Intrade. Da dovedeš i Rolling Stonese ne bi toliko svita privuklo. Ovo je akonto općine maksimum - objašnjava nam Miro Jakšić dok hodamo prema dvorani, spremajući se pogledati pripreme za tradicionalnu karnevalsku predstavu.
Maškare su, nesumnjivo, glavni događaj tjedna, a Selca na Braču ne razlikuju se po tome mnogo od drugih. Što se nije proslavilo tijekom vikenda, slavit će se još u utorak, posljednji dan kad je sve dopušteno prije početka stroge korizme, ozbiljnosti i odricanja.
Ali, ovo nije još jedna priča o maškarama, ovo je pogled iza šarenih maski i kulisa. Priča je ovo o nadahnutim ljudima, dugačkim pripremama, napornim provama, trustu mozgova koji smišlja jedinstvenu priču kako se zasluženo oprostiti, ali i prisjetiti svega što je protekla godina donijela.
- A u nas ti to ide ovako: red vijesti, pa skeč, pa pisma, pa opet skeč. Sve je vezano uz selašku zbilju i to judi najviše vole slušat. Sve je selaško - upućuje Jakšić.
- Slušam jude, po godinu ranije kad se ništo dogodi komentiraju kako će ovo bit u krnevaju. Svaka glupost koju naprave ili izreknu, kad se sve to stavi u jednu lipu režiju, to ispadne efektno. Trač dovedeš na razinu. Ljudi stoje atento, parićaju se. A bude strašnih pisama i skečeva, strašnih! Na primjer, dva se prijatelja naglo posvadidu, pa mu u skeču ovaj zaželi pismu "Samo nas nebo rastavit može“, a uz dobru glumu i prilagođeni tekst, to je… to je, uf! Dvorana se digne u zrak, bude čudo! - priprema nas Jakšić nadalje dok koračamo selaškim ulicama. Iz dvorane dopiru posljednji taktovi skladbe koju uvježbava limena glazba. Karnevalska družina okuplja se odmah poslije njih.
- Tako je pri bilo u Bolu. Oni imaju tradiciju, a Ivica Jakšić Puko je radi na ovakav način i on je bi stvarno meštar. To je što se predstava tiče, ne znam je li još ko na Braču ovako radi. Ja pišem dobro u rimi i to je moja uloga ovdje. Ali, kad je predstava u pitanju, najviše smisla ima doktor Marčelo. On piše odlično, njemu padaju na pamet dobre ideje i zna kako ih pretočit u priču. S njim svakako morate popričat - baca posljednje upute Miro Jakšić prije ulaska.
Glazba je zgotovila s provama, i karnevalska ekipa, njih desetak, se baca na posao. Pripremaju pozornicu, a Senka Nižetić, zadužena za karnevalsku glazbu, već isprobava prve taktove pjesama. Djevojke isprobavaju kostime za predstavu.
- To je to! - zadovoljno komentira Miro Jakšić i udobno se smješta u stolicu.
Marčelo Štambuk i Niki Jakšić Bilin uspinju se na pozornicu i isprobavaju svoj skeč. Priča je to o dvojici friških nonota nezadovoljnih činjenicom što unuci nisu dobili ime po njima. Odlučuju zato oni biti ti koji će se prekrstiti i promijeniti imena kako bi makli tu sramotu sa sebe.
- U finalnoj verziji nas dvojica ćemo biti u pelenama s kapicom na glavi. To će onda tek bit to - kazuje Bilin.
Pridružuje nam se i Marčelo Štambuk i sjeda u gledalište. Promatraju mlađu generaciju kako isprobava svoj skeč.
- Ja sam zvijezda na zalasku. Tu sam još zbog ovih malićih. I Mirota. Mi smo s ovim tipom krnevaja počeli još koncem devedesetih. Prvo je on doživi uspjeh, pa je osnovana dramska družina "Mirina". Prije je krnevajski pristup bio više tradicijski, ča ne znači da smo mi protiv tradicije, ali je, po nama, taj pristup bio malo monoton.
- I malo predirektan - dodaje Bilin.
- Išlo se na grezaduru više nego na jedan humor. Najčešće je to bilo jedno obično vriđanje. Mi smo to odlučili dignut na jedan malo, ajmo reć, kvalitetniji, humorističniji nivo. Direktno vriđanje, diranje u osobne nesriće, to smo odmah isključili, to nije dolazilo u obzir. Ali, isto tako smo odlučili kako nitko ne smi bit pošteđen krnevaja. On mora bit demokratski ustrojen. Nitko ne smi bit sveta krava da se u njega ne dira, k'o u recimo Nikija Bilina - nastavlja Štambuk.
- Ima tu istine! - slaže se Niki Bilin.
- Krnevaj je jedna katarza, jedno, ajmo reć, čistilište. Ni to svaki put prolazilo glatko i bez negativnih reakcija - objašnjava Štambuk.
- Ali jedna stvar je poznata, da bi se tristo ljudi u dvorani nasmijalo, moraš malo začešjat. Ali, to treba svest na takav nivo da ne bude bezobrazno - kazuje Bilin.
- S druge strane, bilo je judi koji bi se uvridili kada ih ne bi spomenuli. Kazali bi kasnije, "A ja nisam zasluži da i mene uvridite u krnevaju?". Posli, kada bi ih obradili, ne bi im bilo pravo - dodaje Štambuk.
Uz Mira Jakšića, Marčelo Štambuk i Niki Jakšić Bilin pripadaju starijoj generaciji. Kao četvrti "starješina" pridružuje im se sveprisutni Tonči Dragičević Belly. On je tehnička podrška. Veseli ih pomladak koji preuzima brigu o organizaciji. Garancija je to da ima tko nastaviti njihov rad, unijeti malo novine, osuvremeniti priču.
- Evo su o meni zapivali! A ti da se u mene ne diraju. Ne boj se, razbit ću ga ja! Provajte s "...razbit ću ga ja“, dobacuje Bilin djevojkama koje za kraj uvježbavaju još jedan pjevni skeč.
Uzimaju Bilinovu primjedbu u obzir i mijenjaju riječi pa iznova započinju s pjesmom.
- Često u utorak, pred samu predstavu, znamo radit posljednje izmjene. Ovo je velik posal. Nas desetak, dvanaest za dvi ure programa misec dan pišemo predstavu koja je za jednokratnu upotrebu jer se više ne može ponovit. Dogodine pišemo iznova. Treba imat prave ljude za to - došaptava Bilin.
Gotovo je bila i ponoć kada su zgotovili. Radni je tjedan i svi žure kućama. Zadaci do sljedećih prova su podijeljeni i do premijere se broji sitno. A njihovim sumještanima ostaje strepnja, slatko iščekivanje ili možda nemir do utorka navečer, kada će otkriti jesu li ove godine uspjeli ostati pošteđeni.