Posao nije išao jer je i na otoku iz godine u godinu, nažalost, sve prisutnija “bijela kuga”, zatim se kao fetivi škojar odlučio za ribarstvo, ali je i u tom poslu naišao na ozbiljne probleme, pritiskali su ga veliki troškovi, a ribe je bilo sve manje i manje. Naposljetku se odlučio za stočarstvo i čini se da mu ide sasvim dobro.
Štala na Staraču
- Kad smo se ja i supruga Dijana, koja je po zanimanju fitofarmaceutkinja, krajem 2009. godine suočili s činjenicom da smo oboje bez radnog mjesta, svojom smo ušteđevinom u Dugom Selu kupili 10 alpskih koza i na predjelu Starač podigli štalu.
Možete misliti, dovezao ih je pokojni Stjepko Posinković Ruška “tamićem” i otada se bavimo stočarstvom, a u međuvremenu smo osnovali OPG “Lupi”, tako da sada proizvodimo i mladi sir. Koze su se odlično prilagodile na novi životni prostor i zdrave su, jer mi u svojoj djelatnosti stalno surađujemo sa strukom i ostalim kolegama koji imaju dragocjena iskustva.
Danas smo došli do onoga što smo planirali, imamo 28 muznih i 20 mladih koza, a tu su i dva jarca, od čega se može sasvim pristojno živjeti – govori nam skromni stočar, za sada jedini u drevnom Farosu.
Dakle, bez treće nema sreće, konačno je zadovoljan, ali unatoč tome želi napredovati. Rino i supruga su odlučili nabaviti mini siranu, jer bez nje ne mogu proizvoditi tvrdi sir, za to se moraju zadovoljiti posebni uvjeti. A ona će ih stajati dodatnih 200 tisuća kuna.
Nije to baš malen izdatak i zato bi bili još sretniji kad bi im netko pomogao da se domognu novca iz pristupnih fondova Europske unije, u tom slučaju bi njihovo kreditno zaduženje svakako bilo puno manje. Svakodnevne radne obveze ovog mladog bračnog para sastoje se od hranidbe koza, čime se uglavnom bavi Rino, te proizvodnje i prodaje sira, što je u “nadležnosti” supruge.
Ništa nam nije teško
Ponekad priskoče i njihove obitelji, roditelji, braća i sestre, jer se većina posla oko pripreme sijena (košnja, prikupljanje i baliranje) zbog usitnjenosti parcela mora obavljati ručno. - Na otoku je malo ljudi koji se bave stočarstvom, zato što u tom segmentu ima dosta posla, ali nama ništa nije teško, jer je tu tržište. Zadnjih godina smo prodavali tek po 15 do 20 kozlića, razlog je u povećavanju matičnog stada, no s vremenom bismo mogli dobivati i do 100 litara mlijeka dnevno, a to znači proizvoditi znatno veće količine sira.
Na svu sreću plasman nije upitan, kupci su nam domaći ljudi, ponekad turisti, ali i vlasnici restorana, pa se nadamo da će to tako i ostati s obzirom na to da je kvaliteta mesa i sira koje prodajemo na zaista visokoj razini – rekao nam je Rino Lupi, radostan i zbog toga što djeca na našem najsunčanijem škoju ovce i koze još uvijek mogu razgledati uživo, a ne samo na stranicama slikovnica.
- Često slušamo priče o pravima radnika, dok ja ili supruga svako jutro moramo pomust koze, a onda u pašu do 13 sati. Odmorimo se dvije-tri ure, pa onda opet po istome sve do 21 sat, tako svaki dan i nema godišnjeg odmora ako se baviš stočarstvom. Bilo bi kad bismo imali pastira, ali onda bismo radili samo za njega, jer naša prosječna primanja kad podmirimo obveze ne prelaze 4 tisuće kuna. Vjerojatno će biti bolje kad nabavimo mini siranu i uhodamo posao, no mi smo i ovim zadovoljni, nema ništa ljepše nego kad vidimo kako se naš četrnaestomjesečni sinčić Tin veseli malim kozlićima i zaigra s njegovim miljenikom, ovčarom Ogijem - kazao je Rino.