Ne znam za vas, poštovani čitatelji, ali moj TV tjedan počeo je − kvarom televizora. Razlile se boje vodoravno duž ekrana, kao na kakvoj zastavi Gay Pridea. I valjda me nitko neće prozvati za političku nekorektnost ako kažem da sam nešto morao smjesta poduzeti. Istina, pokvaren televizor zapravo je zgodna prigoda da zaobiđeš sve ono što je loše u TV programima.
Ali i, priznat ćete, prilično samoubilačka situacija za opstanak rubrike koja bi, kao, trebala razjasniti “u čemu je sTVar”. I zato, nema alibija, trebalo se hitno snaći, zovi majstora, što košta da košta, makar sam se opet sjetio svojih prijatelja Mojmira i Antonije koji baš lijepo žive i bez televizije...
Međutim, ima stvari koje čovjek ne mora ni gledati da bi znao kakav će epilog uslijediti.
Evo,...
Ali i, priznat ćete, prilično samoubilačka situacija za opstanak rubrike koja bi, kao, trebala razjasniti “u čemu je sTVar”. I zato, nema alibija, trebalo se hitno snaći, zovi majstora, što košta da košta, makar sam se opet sjetio svojih prijatelja Mojmira i Antonije koji baš lijepo žive i bez televizije...
Međutim, ima stvari koje čovjek ne mora ni gledati da bi znao kakav će epilog uslijediti.
Evo,...