Slobodna Dalmacija

Kako komentirate činjenicu da je CEMEX Hrvatska koncem prošle godine po drugi put nagrađen indeksom Društveno odgovornog poslovanja, koje podrazumijeva i zaštitu okoliša?
- Indeks DOP za 2009. godinu u kategoriji velikih tvrtki dodijeljen je Cemexu i Holcimu. Obje tvrke vlasnice su tvornica cementa u Kaštelima i u Koromačnom. Te tvornice imaju ugrađene samo filtre za djelomično smanjenje ispuštanja prašine, a mnogo opasnije tvari poput teških metala i drugih otrovnih tvari ispuštaju u okoliš. Predstavnici nagrađene korporacije reći će da su emisije štetnih tvari u granicama dopuštenima propisima, pa i mnogo niže od dopuštenih emisija. Kao da se nekada drukčije argumentiralo!?

I onda kada je prašina gušila Kaštela i okolicu, tvrdilo se da je sve u propisanim granicama i neškodljivo. Cemex, ranije RMC, poznat je i po tome što je 2001. ignorirao 10.000 potpisa građana susjeda koji su protestirali protiv promjene energenta. Naime, prijelazom s mazuta na ugljen i petrolkoks okoliš ne biva manje ugrožen.

Greenwash

Nagrada tvrtki koja je samo djelomično popravila ranije napravljene devastacije ili ugradila filtere za djelomično smanjenje prašine spada u kategoriju tvz. Greenwasha ili šminkanja, bacanja prašine u oči. Idejni začetnici Indeks-a DOP-a bi bili uvjerljiviji kad bi umjesto nagrada onečišćivačima osmislili fond za obeštećenje svih susjeda cementara, rafinerija i sličnih pogona.

Kako bi prema Vama trebao izgledati standard oznaka o postupanju s proizvodima, pogotovo ako su opasni za okoliš?
- Oznake na takvim proizvodima morale bi biti jasne i lako uočljive. Tako bi kupac dobio informaciju da se radi o proizvodu koji može biti štetan za zdravlje ili okoliš te uputu kako se s njim postupa za vrijeme i nakon vijeka upotrebe. Naime, postoji cijeli niz proizvoda i mnogo vrsta ambalaže koje se ne smije bacati u kante za komunalni otpad. Tko upozorava potrošače na to? Uglavnom “oni koji se stalno nešto bune“, tj. volonteri udruga za zaštitu okoliša. A kad ti u dobroj namjeri oblijepe kontejnere za smeće naljepnicama s informacijom o tome što se ne bi smjelo bacati u smeće, dobiju prekršajnu prijavu i novčanu kaznu...

Nije mi poznato da su odgovorni u našoj županiji dobili prekršajnu prijavu zato što od 1996. godine krše Zakon o otpadu jer nisu organizirali odvojeno prikupljanje opasnog otpada.

Nije li to što su oznake na ambalažama otisnute sitnim slovima pokazatelj šireg društvenog problema, koji je i opjevan u onom stihu TBF-a “sve šarena ambalaža da skrene se pažnja, sa onog šta je bitno, sa onog šta u novini uvik piše sitno”?
- Bilo bi dobro da je tako. Mnogi proizvođači ne označavaju ni sitnim slovima, a kada označavaju, čine to tako nerazumljivo da morate imati stručni priručnik pomoću kojega ćete “prevesti“ poruku. Potrošač je zakinut za pravo na informaciju, kao svoje temeljno pravo. Tako se generiraju problemi koje se pravodobnim i primjerenim obavještavanjem moglo spriječiti.

Tako npr. novine nisu valjano označene. Na gotovo svoj papirnatoj ambalaži, ma koliko malena ona bila, otisnut je znak da se papir odvojeno prikuplja i reciklira. Na novinama toga znaka nema. A upravo novinski članci često govore o problemima s prepunim odlagališima, o nepotrebnom uništavanju starog papira te o potrebi odvojenog prikupljanja kao najboljeg rješenja. Bilo bi stoga poželjno da se i u ovim novinama nađe malo prostora za takav znak. Potičući čitateljstvo na odvojeno prikupljanje novina, kako bi što manje starog papira završilo na odlagalištima smeća, izdavači novina preuzeli bi svoj dio odgovornosti za “ambalažu“ svog tiskanog medija.

U Zakon o otpadu iz 1996. bilo je ugrađeno načelo odgovornosti koje je proizvođače i trgovce opasnim proizvodima obvezivalo snositi troškove zbrinjavanja opasnog otpada. Zašto se taj zakon dosljedno ne provodi?
- Jer ne funkcionira pravna država. Zakonom o otpadu nije predviđeno da se sve baca u istu posudu za smeće. Zakon je definirano hijerarhiju i prioritete postupanja s otpadom: na prvom mjestu je izbjegavanje stvaranja otpada, zatim odvojeno prikupljanje, slijedi ponovna upotreba, a tek onda obrada i odlaganje.

Mi uglavnom prakticiramo samo ovo posljednje jer najveći dio otpada bacamo u jednu kantu za smeće. Tako uništavamo sekundarne sirovine, onečišćujemo okoliš i sve to skupo plaćamo. Radimo u korist vlastite štete. Zatvaramo “Karepovce“, otvaramo još opasnije i skuplje “Lećevice“.

U kojoj su mjeri dizajneri odgovorni za to?
- Dizajneri su odgovorni uvijek kad su poslušnici zagađivačke industrije, kad nisu kritični, kad im je važnija zarada od društvene odgovornosti, kad se ne drže dizajneskog kodeksa. Za dizajnere vrijedi isto što i za ostale struke. Rad uvijek mora biti društveno koristan, ne smije vrijeđati ni nanositi štetu bilo koje vrste, manipulirati u nečiju korist. Onaj tko oblikuje poruku ili proizvod trebao bi znati sve o mogućim negativnim posljedicama svog proizvoda te o tome obavijestiti korisnike.