| Timbuktu je iz ispovijesti psa prerastao u sliku suvremenog društva koje zaboravlja na humanost, jezdeći za profitom i uspjehom, pa je Šeparovićeva produkcija dobrodošao podsjetnik. Koji svodi, eto, jedan – pas |
| piše Jasen Boko |
Da je pas najbolji čovjekov prijatelj, znamo odavno, no da može postati glavni glumac u kazališnoj predstavi, dosad, barem kod nas, nismo znali. A baš to se dogodilo u predstavi “Timbuktu”, u režiji Boruta Šeparovića i produkciji Montažstroja, praizvedenoj u zagrebačkoj Sceni Travno. “
Monolog za psa na pozornici koji izgovara glumac u publici”, kako ga žanrovski određuje njegov autor, nastao je prema poznatom istoimenom romanu Paula Austera i u dramaturškoj adaptaciji Jasne Žmak i Šeparovića, a nimalo slučajno praizveden je na Svjetski dan zaštite životinja.
Ovaj krajnje neobičan i originalan kazališni projekt, osim izuzetno dicipliniranog i dresiranog psa kao “glavnoga glumca”, na scenu izvodi i cijeli čopor njegove “braće” iz azila za pse, a jaku socijalnu notu pokazuje i uključivanjem lokalnih klošara kao statista.
Priča o vjernom psu Kosti koji pati za svojim preminulim gospodarom beskućnikom, komunicirajući s njim u snovima i maštajući kako će se u tom Timbuktuu, metafori za raj, jednog dana i sam pridružiti svom životnom suputniku, puno je više od drame o odnosu psa i ljudi.
Predstava je istodobno i priča o razlikama koje postoje među bićima na zemlji, a koje je tako teško prevladati, bilo da su one generičke, rasne, nacionalne, vjerske ili seksualne. Ona je i slika stanja u suvremenoj Americi i svijetu, i priča o dobrim i lošim ljudima, koje nije uvijek lako razlikovati.
Timbuktu je u krajnjoj liniji metafora naše suvremenosti, katkad tragične, ali često i smiješne. Emotivna priča o vjernosti i ljubavi prema kraju spaja u jedno psa na pozornici i glumca koji izgovara njegov monolog iz publike, da bi poslije i sam došao na scenu, Svena Medvešeka, pa je čovjek ovdje pomalo i pas, a pas čovjek, slično kao u Smojinim “Pasjim noveletama”. Uostalom, i Kosta, slično mudrom Smojinu Šarku, postaje pravi karakter, ma što karakter – čovik, koji izaziva i suze i smijeh.
Ulogom do udomljenja
Premda bi se teško moglo reći da je kraj sretan, jer i Kosta umire, ali ipak se pridružuje gospodaru u raju, “Timbuktu” će možda u nekoj od izvedaba završiti sretno za ponekog psa: publici je ponuđena mogućnost usvajanja nekog od pasa iz azila koji sudjeluju u predstavi.
“Timbuktu” je iz ispovijesti psa prerastao u sliku suvremenog društva koje zaboravlja na humanost, jezdeći za profitom i uspjehom, pa je Šeparovićeva produkcija dobrodošao podsjetnik na ljudskost. Na koju nas, eto, mora podsjetiti jedan – pas!