Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

O CRKVI KOJA NE ŽELI IGRE PRIJESTOLJA U ŠIBENIKU Šute na stvarno, pravo zlo i lopovluk u Hrvatskoj, a smeta im serija koja nema veze sa stvarnošću. I koja pritom Hrvatskoj donosi milijune na račun promocije. Svašta! MATE

Detalji o usluzi >

Kultura

Objavljeno 22.02.2014. u 08:31

SPISATELJICA koja voli tango

Anela Borčić, beračica soli jakih duhovnih mišića

Susret s Anelom Borčić, književnicom, pjesnikinjom i ravnateljicom osnovne škole u Visu, dogodio se sasvim slučajno. U jednom splitskom klubu sa suprugom je plesala tango, pa smo tom prilikom doznali da se radi o pasioniranoj tangerosici. Kako smo s Anelom počeli razgovarati, sve više smo uviđali koliko je zanimljiva, ženstvena i elokventna sugovornica; baš kao netko tko bi mogao objaviti zbirku poezije naziva “Beračica soli”, čija će promocija biti 11. ožujka u Splitu. No, ni to nije sve, ona je zaljubljenica u fotografiju, autorica klapskih pjesama; netko tko podsjeća da na Visu još ima i te kako živih. Ne samo u sektoru ugostiteljstva i turizma, nego kreativnih, ljudi od pera i riječi, koji su otok utkali u svoje djelo, a da pritom nisu otišli s njega, nego s ostalim žiteljima škoja dijele svakodnevicu, počesto opterećenu i tehničkim problemima poput prijevoza, nevremena, udaljenosti...

O svemu tome, ali i više, porazgovarali smo s našom šarmantnom sugovornicom.

X Podsjetite nas na svoj spisateljski opus, prije negoli nam predstavite svoju novu knjigu.

- Imam objavljenu zbirku poezije ‘Blaženstvo trenutka’, roman ‘Garbin, zao vjetar’, zbirku pripovijedaka novela ‘Kuća Pupuletovih’ i dramsko uprizorenje ‘Manole’, a odnedavno mi je Književni krug Split objavio zbirku poezije ‘Beračica soli’. Držim da su pjesme u njoj vibracije moje duše u košuljicama riječi. Pisala sam ih godinama uz prozu, a nastale su kao potreba da se „rasteretim“ preintenzivnih doživljaja sebe i svijeta oko sebe. Zbog toga one trepere jakim emocionalnim nabojem koji pogađa čitača i tjera ga da se odredi prema stanjima i događajima o kojima pišem.

Evo jedne od lirskih proza iz nje koja povezuje sve ono što slutim da ćete me pitati. Bilo mi je teško o progovoriti o ovoj temi, a kad tamo, nema čovjeka na mom otoku koji nije prišao slično iskustvo i rekao mi “ka da si mene pitala!“

Odlučila sam
Odlučila sam otići s otoka ove godine jer dosta mi je tišine, razboljele su me dosadne zime, udavila pustoš, omrznula hladnoća mora u temeljima, a najviše od svega dodijali su mi trajekti, osobito onaj u pet i pol ujutro, kad je još mrkli mrak zimi i kad dere jugo pa moram gutati Dramine gorke ko pelin.
Ionako sam na otoku oduvijek i dala sam mu najljepše godine, a pravi je život u gradovima, kad me već sve i svašta zanima.
Ali otkad sam donijela tu odluku, odjednom mi je prestalo biti dosadno brati masline, i dan u našem masliniku postao mi je toliko važan da su me svi muški iz kuće u čudu gledali. Zatim sam naučila obrezivati vinograd. Uživala sam u stogovima pruća koje sam za sobom ostavljala, a na proljeće sam prvi put posijala tikvice, rajčice, lubenice i dinje i svaku sam večer trčala zaliti ih kišnicom iz gustirne.
Sve što su radili moji pokojni, sada imam potrebu raditi i ja, sve to s velikim guštom otkad sam odlučila otići. U grudima mi se otvorila nekakva rupa u koju po čitav dan grozničavo trpam mirise, priče i boje otoka, ali ništa ne pomaže. Ona se i dalje širi bolnim svrbežom, guta ljepotu mora i kraja mojim očima, postaje sve veća i veća, sva sam u njoj.
I sad hajde, otiđi, ako možeš!

X Priznajem da meni, iz kuta Splićanke ovisne o izlascima i društvenom životu, otok djeluje pomalo depresivno...Kako je živjeti tamo?
- Kako je? Kvaliteta života na otoku više no igdje ovisi o vlastitim duhovnim mišićima i o materijalnom statusu. Otočanin mora imati ishodište na kontinentu da bi mogao u vrijeme nesezone odlaziti u grad(ove), vidjeti ljude i napuniti baterije kulturnim događanjima, mora povremeno izbivati iz otoka da bi se „od gušta“ vraćao i na njemu ostajao živjeti To je jedan od bitnih uvjeta za očuvanje našeg mentalnog zdravlja. U protivnom, lako je otok doživjeti kao zatvor i tu onda počinju brojni problemi.

Vama je pomalo depresivno u nesezoni koja je puno širi pojam od zime i uključuje mogućnost dosade jer se u vrijeme sezone otok pretvara u centar svijeta.Iz moje perspektive, „zimsko“ vrijeme na otoku je poput povlačenja vala, poput izdaha, dio prirodnog ciklusa i neophodno je za regeneraciju duše. Tada se možeš posvetiti sebi, kući, prirodi, više miruješ ali i širiš svoje nutarnje prostore.

Vi u gradovima morate biti selektivni da u izobilju mogućnosti ne izgubite sebe, odnosno da ne zaboravite na sebe. Poznati filozof Pascal Blaise ustvrdio je da svako zlo počinje kada čovjek ne može ostati u „vlastitoj sobi“ nego leti uokolo tražeći zabavu i ponaša se kao „pokrivač krovova“ pa nam zimski otok prisilno pomaže sačuvati ravnotežu između vanjskog i nutarnjeg, dakle, mnogima bi mogao biti terapijom…

X Kako vidite otočnu perspektivu? Znamo da se cijela Hrvatska demografski sunovraćuje...
- Otoci su jako ranjiva skupina, klizak je to teren, pa za njih država treba imati dodatno i mudrosti i milosti jer ima ogroman interes; bez ljudi će joj se oni pretvoriti u hridi.
Ovaj otok je, ponajprije zahvaljujući spletu političkih okolnosti, nekoć bio jako razvijen i naseljen pa prema popisu iz 1910. broji čak 12.000 žitelja.

To je bilo vrijeme kada su zlatari, trgovci, zidari, bačvari, urari i krojači pristizali sa svih strana i živjeli u galijama jer su kuće bile prenapučene. Njegov procvat je u 19. st. prekinula filoksera, počelo je raseljavanje i otada on demografski pada. Kakav bi se „splet okolnosti“ trebao opet dogoditi da se ljudi naglo i masovno vrate na otoke ne znam, ali nadu u uzlet ovog otoka bude mogućnosti ekopoljoprivrede, novi nasadi maslina i vinograda. Ljudi se, vraćajući se autohtonim sortama, vraćaju i svojim korijenima, što bi mogla biti garancija uspjeha.

Vis je, upravo zbog JNA izoliranosti, ostao pošteđen “betonizacije” i pretjerane “apartmanizacije” koju je svijetu donio masovni turizam, pa i na tu kartu treba igrati, ali kako god bilo, ne bojim se za Vis; život ovdje kontinuirano traje tisućama godina i trajat će. Istina, nekada nas je bilo više, nekad manje, pa opet više jer život buja i pada, treba samo imati strpljenja i vjere. I nadati se da će nas njegov novi nalet zateći žive.

XKoliko djece ima osnovna škola i uopće, koliko ljudi stanuje na Visu?
- Danas OŠ “Vis” ima 120 učenika, a prema liječničkim kartonima, koje držimo jedinom realnom mjerom, izgleda da nas na čitavom otoku ima oko 2900, što je malo prema njegovoj povijesti, a dosta prema nekim drugim otocima. Ali morate znati da su ti koji danas žive na otoku izuzetno žilavi, živi i okupirani raznoraznim kulturnim aktivnostima pa često imamo svakakva lijepa događanja u organiziranoj „Otočnoj zimi“. Na otoku aktivno i uspješno djeluje 40-ak raznih društava, od čega čak 30-ak u gradu Visu i svatko se zaista može negdje naći, ako želi. Prema broju žitelja, to je pravo obilje, što i jest u starom, građanskom duhu Visa.

X Već niz godina ravnateljica ste OŠ ‘Vis’, ali i pjesnikinja, književnica... Osjećate li se više kao menadžerica - jer škola je ipak svojevrstan pogon, ‘tvrtka’ - ili pak kao umjetnica?

- Odnosno kao učiteljica, to je moje zvanje. Teško mi je iz sebe sukati niti i praviti izbore, puno ih je a trenutno su te dvije koje ste spomenuli i dominantne i bitne. Uglavnom, osjećam se kao žena koja zahvaljuje Bogu na koječemu, pa tako i na talentima i na poklonjenim prilikama ali, ako me već pitate, od malih nogu sebe vidim kao spisateljicu. Vjerujem u sliku koju imamo o sebi u ranoj dobi jer mi se čini da u djetinjstvu najbolje osjećamo bit vlastitosti. Tada je sve čisto, bez šumova življenja…

X No, Vi ste i sami majka, djeca Vam se školuju u Zagrebu i Splitu. Priželjkujete li da se i oni vrate na otok, kao što ste Vi učinili nakon fakulteta?

- Problem otoka je uvijek problem prerano disperziranih obitelji, ptiča koji prerano napuste gnijezdo. Vječno si u trajektu, dolaziš i odlaziš, a opet ne možeš djeci „dat ruke“ koliko treba, nema zajedničkih nedjeljnih ručkova, a kada se konačno nađemo svi na okupu, obično se prvo dogodi kakva svađa, pa tek onda vrijeme duge lijepe uzajamnosti.
Priželjkivati da mi se oni vrate na otok bilo bi sebično, gdje god da ostvare sreću, bit ću i ja sretna, muž i ja ćemo ih podržati u svakoj odluci. Ali jedno znam: kako budu starjeli, otok će ih vući sve više. Djetinjstvo im je ovdje bilo divno pa će ih vraćati korijeni zemlji.

X Kao spisateljica, kako gledate na fenomen chic-lita? Kažu da se potrošio, te da ga je zamijenio chic-noir?
- Chic-lit, chic- noir, fenomeni dolaze i odlaze, a ono što vrijedi ostaje, vrijeme svemu sudi. Da vam budem iskrena, nisam ništa čitala iz repertoara chic - noira, a prema onome što sam o njemu pročitala u književnim kritikama, nemam želje.

X Što čitate? Koji biste naslov izdvojili kao najljepši?
- Uh, ima ih puno….Portugalac Ferdinando Pessoa mi je otkriće i trenutna preokupacija, a od „ ženskih“ knjiga kojima se povremeno vraćam svakako je Žene koje trče s vukovima Clarisse Pinkola Estes.

X Vaš roman Garbin, zao vjetar bio je nominiran za Nagradu ‘Kiklop’. Kako gledate na zakidanje Nives Celzijus za tu nagradu u kategoriji hit godine?
- Mediji i zvjezdice su u čudnoj simbiozi i hrane jedni druge pa nema smisla više govoriti o tome. Sud je sve rekao, a situacija s nagradom pretvorila se u dugu dodatnu reklamu i daje joj previše slave zbog koje su mnogi nagrađeni pisci prošli, nažalost, potpuno nezapaženo.

X Vaša je kolegica, ‘otočna supatnica’ Zdenka Andrijić, Korčulanka, jednom lijepo primijetila da otok nakon zadnjeg večernjeg trajekta doista jest izoliran, ali da se onda nad njim otvara - nebo. Je li to ono najljepše od otoka? Taj otponac za kreativnost koji nastaje pomalo iz osamljenosti, izolacije, tog specifičnog ugođaja?

- Iz potrebe da se živi vlastitu bit, nenapisano žulja u duši. Ali postoje i događaji koji vas prisile na razmišljanje, pišući jasnije ih se vidi. U tom procesu riječi su instrument sagledavanja odnosa, one daju moć i ohrabruju, ubrzavaju spoznaju i nude rješenja.
Naravno da ću pisati o onome što volim i gdje živim pa ću i dalje tematizirati insularne situacije bogate životnom posebnošću, iz njih crpiti detalje koji naš otočki život čine osobitim.
Divota neizmjernih plavetnila, živopisnost likova i pejsaža, prštavost boja, ali i osama, zimska pustoš kad ciplići skaču po rivi, tuga starosti, zapuštenost, vjetar i more kao izolacija; sve to izaziva, otvara dušu i nameće stvaranje.

X Kada ste, pak, otkrili strast prema tangu?

- S argentinskim tangom muž i ja smo se susreli sasvim slučajno na svom otoku, ima grupa Nijemaca koji plešu i već godinama dolaze u Komižu. Plesali su u na rivi u ljetni i fascinirali nas. I tu počinju problemi; ako si ambiciozan ili bolestan, otok zna prisjesti! Ipak, imali smo sreće, usudila sam se nazvati broj koji sam našla na internetu i dobila profesoricu Vanu Bakalić, učiteljicu tanga u Splitu. Ona nas je prihvatila isti čas i prilagodila se našim katamaranima, vaporima, neverama i raznim berbama pa smo joj neizmjerno zahvalni.

S nama je radio još i Nikola Bakoč, mladi čovjek i rođeni učitelj koji nam je posvetio toliko pažnje, vremena i ljubavi da smo se u čudu i pitali što to u nama vidi. Već tri godine plešemo, a tango vam je zeznut, pogotovo kad plešu bračni partneri, pa žena koja je po naravi dominantna odjednom mora „slušati“ vodstvo koje je na granici metafizike. Puno toga smo muž i ja „izgovorili“ jedno drugom i puno naučili, prvenstveno o sebi. A trebalo nam je i vremena da shvatimo kako je bit ovog plesa nešto nalik dugi koja se stvori u suodnosu plesača. No ne dogodi se uvijek „to nešto više“, između kiše i sunca, odnosno plesnih partnera, pa je stoga još vrednije.

X Što novo spremate u svojoj kreativnoj ‘otočnoj kužini’?

- Trenutno me je uhvatila fotografija, nije odavno, pa malo guštam loveći škure motive i vizure olujnih juga. Pišem kad mogu i kad vrijeme uhvati mene, imam nekoliko započetih stvari ali ni jedna me nije ugrizla onako kako treba, pa sam u fazi osluškivanja. Iščekujem klik između srca i misli koji će stvoriti nešto kvalitetno, nešto zbog čega ću odmah pomisliti: “Ma, je li moguće da sam to ja napisala?”



Piše Lenka GOSPODNETIĆ
Snimio Tom DUBRAVEC


Komentari Morate se prijaviti da biste komentirali članak.

Komentar od: tomislav kralj | Komentirano: 22. veljača 2014. 16:37
i ona mi je
slika puna erotike

isala nogu samo pinkicu,
ali to je bit...
bravo na slici
bravo na textu
Komentar od: | Komentirano: 22. veljača 2014. 16:10
Zamislite zemlju u kojoj mediji uporno lažu da su Dalmatinci lijeni, i tako pljuju po našim didovima koji su ribarili, u polju radili, i u slobodno vrijeme gradili suhozide. Naši didovi se nisu vozali na traktoru i tražili da ih narod novčano potiče, niti su naši didovi glumili gospodu poput Zagreba, i to na račun Dalmatinskog turizma koji svake sezone zaradi par milijardi eura. Dalmacija ustvari zaradi toliko da može s tim novcem zaposliti sve nezaposlene u Dalmaciji, i umjesto da zaposlimo naše nezaposlene, mi financiramo tuđe neradnike.

Zamislite zemlju u kojoj vlada kriminal, kriza, nezaposlenost, depresija, samoubojstva među djecom, a mediji umjesto da toj djeci daju nadu, oni toj djeci namjerno ubijaju nadu. Split je naprimjer već godinama prepun turista, i zaslužio je sve moguće pohvale, a novinar Ante Tomić pljuje po Splitu zato jer njemu sada grad smrdi na ribu, pizzu, ćevape, itd. Dali vi možete zamisliti kolika je to mržnja? Kada su u Vukovaru prosvjedovali protiv ćirilice, onda je novinar Viktor Ivančić napisao priču o tome što bi bilo da je prosvjed protiv ćirilice bio u Splitu. To je isto kao da neki ustaški novinar napiše priču o tome što bi bilo da su Srbi silovali i klali, ne u Vukovaru nego u Splitu. Što bi bilo da se Srebrenica dogodila Splitu. Mediji su krcati takvih novinara koji iz dana u dan proizvode mržnju, i nitko ne reagira.

Zamislite zemlju u kojoj je nogometni savez došao na vlast nasiljem, prevarom, i pjevajuči huliganske pjesme "kome bi pušile Dalmatinke" i "yebi se Splite", a u isto vrijeme mediji koriste huligansku parolu "što južnije to tužnije". Mediji već desetak godina proizvode mržnju, a rezultat te mržnje su na stotine premlačenih Dalmatinaca u Zagrebu. Žrtve su uglavnom studenti, ali i poznate osobe kao Željko Kerum, Jasmin Stavros, Dražen Lalić, itd. Vjerovali ili ne, čak su i neke radio postaje legalno huškale nasilje. Mržnja je toliko velika da je za Dalmatince jednako opasan Zagreb i Beograd. Eto takav Zagreb odlučuje o Dalmaciji, zato i imamo hrpu uništenih poduzeća poput škvera, i stotine zakočenih projekata, pa ako hoćete i stotine podmetnutih požara, itd.

Ista mržnja događa se u nogometu. Suci svake sezone opljačkaju Hajduk za najmanje 10 bodova, a Dinamu poklone najmanje 10 bodova, dok nogometna reprezentacija već 15 godina ne igra u Dalmaciji. Yebe mi se, to je sve što je na tu temu tada govorio Vlatko Marković. Hrvoje Maleš je dokazao da mafija drma nogometom, i što se dogodilo, Zdravko Mamić ga je upozorio da je druker, i upozorio ga je kako drukeri završavaju. Normalna zemlja bi takve mafijaše automatski strpala u zatvor, no, u ovoj kriminalnoj zemlji nitko ne reagira. Bruno Langer također godinama uzalud upozorava na mafiju u Istri. Uzalud je upozoravala i Vesna Balenović, i Romana Eibl, i međimurski policajac, i mnogi drugi iz svih krajeva Hrvatske.

Hrvatska je totalno korumpirana i kriminalna zemlja. Zemlja koja se osramotila pred cijelim svijetom zbog Josipa Perkovića. Zemlja koja je godinama u Zagrebu štitila Srpsku mafiju. Zemlja u kojoj godinama drma nogometna mafija. Građevinska mafija. Birokratska mafija. Dovoljno je da pogledate crnu kroniku koja je puna policajaca, sudaca, doktora, profesora, političara, itd. Hrvatski inozemni dug je oko 50 milijardi eura, a više od pola tog novca je ustvari opljačkano. A narod šuti !
Komentar od: ludzbunjen | Komentirano: 22. veljača 2014. 11:11
Odlično!
Komentar od: mala maca | Komentirano: 22. veljača 2014. 9:01
BRAVO ANELA!
I BRAVO LENKA - PREKRASAN TEKST O PREKRASNOJ ŽENI!