Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Bandiću u vikendici kraj Samobora našli tajnu kolekciju slika. Sad se s njima napokon može - slikat. Trogiranin

Detalji o usluzi >

Kultura

Objavljeno 14.02.2011. u 19:09

poznati etnomuzikolog i klapski voditelj govori o stanju klapske pjesme

Nikola Buble: ‘Kaštela’ su zabava, a ’Omiš’ gubi snagu

U Omišu mukotrpno stečene vrijednosti mogu biti izgubljene, a Večeri dalmatinske pisme doživljavam kao zabavnu priredbu, bez filozofije, kaže dr. Buble

Danas klapsku pjesmu jedni sve masovnije slave, a drugi joj okreću leđa tražeći dignitet, zaštitu autohtonosti, brenda, rekli bismo. Nekada čestiti amaterizam sve sigurnije se profesionalizira. U četiri se glasa pjeva po pirevima, na pogrebima, do jučer nepojmljivim mjestima, na stadionima, u kazalištu.

O kušnjama dalmatinske klape pričamo s Nikolom Bublom, doktorom muzikoloških znanosti i redovitim profesorom etnomuzikologije i dirigiranja na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, Mostaru, Zadru i Ljubljani. Trogiranin, nekadašnji ravnatelj “Omiša”, upravo je održao seminar za voditelje klapa.

- Glazba je društvena pojava vrijedna istraživanja iz različitih aspekata. Što se tiče klapskog pjevanja, volio bih da nije u tolikoj mjeri masovno. Ovako, htjeli ili ne, u prilici je da se profanira. Međutim, ne može se narodu diktirati što će slušati. No, moram priznati da, u postojećim okolnostima, postoji realna opasnost da klapa i pjevanje, u masovnosti, naprosto izgube identitet - kaže Buble.

Pjevači vole popularnost

- Je li estradizacija nužno zlo, kao i pjevanje u sportskim objektima umjesto u kaletama, instrumentarij kao potpora glasu, šlageri umjesto pjesama iznjedrenih iz tradicije?

- Nije nužno, no nametnuto je. Iskorištena je činjenica da pjevači klapa, u našem slučaju, vole biti popularni. Može biti da će vrijeme i narod brisati nametnute banalnosti. A, kada? Čini mi veliku žalost činjenica da jedna od najočitijih obilježja klape i klapske pjesme, a cappella pjevanje uzmiče pred bahatom uporabom instrumenata. Mišljenja sam da je glavni uzrok tomu notorna istina kako se uz instrument lakše pjeva, ali i sve veća samodopadljivost pjevača, odnosno borba za naklonost što većeg broja ljudi.

’Ljepotarenje’ je šund

- Može li omiški Festival, kao centralno mjesto događanja, učiniti neke zaokrete da bi pobjegao od latentne monotonije, a da opet ne iznevjeri sebe i poruši vlastite temelje?

- Može, ali treba više osjećaja za vrijeme, iskustva, znanja i talenta onih koji oblikuju njegov karakter. U prvih tridesetak godina njegova trajanja u navedenom nismo, gledajući u cjelini, oskudijevali. Osluškujući bilo pjevača, stručnjaci su samo naizgled, “onako usput“, oblikovali Festival. Nažalost, vrijednosti koje su godinama kumulirane, mukotrpno stečene, mogu biti zbog nemarnog ili nestručnog odnosa u kratko vrijeme izgubljene.

- Kako prići novim tumačenjima zabavne pjesme na klapski način, gdje je kritična granica i kako je osigurati od naleta profanog, nauštrb tradicije?

- Izvornost je pomalo nadživljen pojam. Mnoge glazbene pojave, kada je poštovan strogi povijesni kriterij u istraživanju, bile su sve samo ne “izvorne“. Tradicija je dinamička kategorija. “Ljepotarenje“ je šund, ćudoredna kategorija, to je ispraznost izraza, karakterno obilježje, i nije u uskoj vezi s dobrim glazbenim odgojem koji nalaže intonativnu preciznost i interpretativnu zrelost.

Stručnjake u sjenu

I klapska pjesma je svojevrsna zabava. Ovdje bih težište stavio na izvornost po načinu pjevanja, na originalnost interpretacije uz već postojeće i uvijek žive, dakle ne imune na promjene, glazbene osobitosti klapske pjesme. U novonastalim okolnostima način pjevanja ne treba zapostaviti već favorizirati. To može spasiti klapsku pjesmu od bezobzirnog naleta banalizacije i stadionizacije. Kod potonjeg se već radi o zloupotrebi imena i reputacije postojeće glazbene pojave. Ovo naglašavam, ali bez vrijeđanja i omalovažavanja bilo koga i čega.

- Nalazite li da je time još delikatnija uloga i značaj Večeri dalmatinske pisme u Kaštelima?

- Večeri dalmatinske pisme doživljavam kao zabavne priredbe, bez filozofije, koje pridonose karakteru i štimungu ljetnih večeri. Tu su klapa i klapska pjesma sadržaji nad kojima, više ili manje sposobni, glazbenici čine eksperimente, u naglašenoj namjeri da bi se svidjeli i zabavljali druge. Počesto neki otkrivaju toplu vodu očitujući svoj diletantizam, no, činjenica je da se tu i dobro pjeva i da se možete ugodno osjećati. Samo u slučaju da Omiški festival posustane, uloga Kaštelanskog đira postaje delikatnija, ali koliko sam shvatio, kaštelanski festival hoće jaki Omiš jer je onda njihova odgovornost za klapsku budućnost minorna. Navedeno samo naglašava ulogu Omiša koji nažalost iz raznoraznih razloga čini se gubi snagu glede svoje proklamirane uloge i poslanja.

- Čini li vam se nužnim i drugačija kategorizacija te eventualne tematske večeri na Festivalu dalmatinskih klapa?

- Što se hoće s “izvornim” postavama sa četiri čovjeka, pjevanjem u pet glasova,... s tim i sličnim novokomponiranim “stručnim“ nespretnostima. Klapu čine pjevači, a stručnjaci moraju biti u sjeni događanja, jer inače sputavaju glazbeni izričaj ljudi koji moraju ostati u prvom planu.

- Na čemu sada radite?

- Kao dirigent, snimam CD-ove s uvjetno rečeno klasičnom glazbom, jer je svaka podjela glazbe neadekvatna i zavodi kao koncepcijsko polazište. U planu mi je knjiga/udžbenik “Etnomuzikologija” u kojoj bih podastro svoje viđenje njene uloge u naše vrijeme. Imam iskustva u tome jer sam prvi krenuo u klapske eksperimente koje je tražilo vrijeme, a ne hirovi nedoučenih stručnjaka. Znam gdje sam počinio pogreške, a gdje sam pogodio “u sridu“. No, rezultat je bio – išli smo naprijed.

Klapa Trogir

Projekt klape Trogir, nazovimo ga “Ćale moj”, pridonio je kvaliteti interpretacija svekolikog klapskog svijeta i naveo na različita promišljanja, što je samo po sebi pozitivno. Treba naglasiti da je klapa Trogir, za svog trajanja, postigla svojevrstan plafon prezentnog klapskog pjevanja i u tom kontekstu, možemo zaključiti, kako je danas sve prisutnija sterilizacija glazbenog duha, unifikacija, te “negro-spiritualizacija“ ..., sve u svemu gubljenje glazbenog identiteta dijela jednog naglašeno muzikalnog naroda.

IGOR BREŠAN 
mario todorić / cropix


Komentari Morate se prijaviti da biste komentirali članak.

Trenutno nema komentara!