Nitko, osim
Tuđmana, nije toliko volio političku vlast kao
Sanader, pa je njegova ostavka iznenađenje desetljeća! U oproštajnom je govoru kazao da ju je duboko promišljao, ali ju je ipak preplitko objasnio.
Ni u zadnjim minutama svojega državništva nije mogao bez spiniranja, odvlačeći pozornost od stvarnih motiva ove naprasne odluke, više govoreći o HDZ-u nego o zemlji. Reći da odlazi nakon dovršene dionice je neistinito jer odlazi dok je država u ozbiljnoj ekonomskoj krizi. Sama scenografija njegova odlaska kao da podsjeća na dobiveni ultimatum.
Čudno da netko tko se ostavlja politike u isto vrijeme pristaje ostati počasni predsjednik stranke koju napušta!? Bez obzira na razloge, Sanaderov bijeg velik je udarac stabilnosti Hrvatske, ona neočekivana točka na “i” posvemašnje krize. Sanader odstupa nakon što je sanaderizirao Hrvatsku, učinio je ovisnom o svojoj stranci, koaliciji i volji.
Takva građevina će teško funkcionirati bez njega jer ono što u kadrovskom smislu ostavlja iza sebe ne pruža nadu da će izdržati predviđene ekonomske i socijalne potrese.
HDZ-ova politika klijentelizma predugo je vjerovala u svemoćnost diletantizma, ali više neće biti dovoljna vlada koalicijskog, nego vlada međunarodnog spasa. Budući da građani u strahu ostavku doživljavaju kao bježanje s broda koji tone, valja sačuvati hladnu glavu jer vruće glave na ovim prostorima mogu posijati paniku i stvoriti nepotrebne neprilike.
Hrvatska mora dalje i bez Sanadera, što zahtijeva novu strategiju ponašanja - dovođenje prognane elite na ključna mjesta.