Očuvanje baštine cetinskoga kraja: "Mala moja, tvoja crna vrana, namiguje na moga gavrana"

Vozeći se kroz polje zavijeno maglom, praćeni golim vrbama što čuvaju tok Cetine u tišini zimskog jutra, stižemo do Ovrlja pored Otoka. Okupljeni uz ruševnu kamenu mlinicu na hladnom izvoru, u želji da vama, uvaženi čitatelji, pokažu što štuju, dočekali su nas članovi Udruge za očuvanje baštine cetinskoga kraja. Nalazimo ih kako, njegujući uspomene iz davnina, ponosno gaze rosu u tanašnim opancima, paradirajući sa starinskim nošnjama podno šupljih krošnji. Bijela čipka, šareni vez i sjajne toke oživljavaju usnulu šumu, pa vlažne grane kao da se otvaraju prema nebu propuštajući svjetlost. Bez straha za zdravlje, s toplim nas osmijesima pozdravljaju promrzlih ruku.

- Nema zla od malo zime, more se to istrpit. Ali ne razumin kako nisu uspili pogodit prognozu od jučer do danas - obraća nam se Marija Cvitković, tajnica Udruge, žaleći se na sivilo pored najavljenog sunca, pa uz isprike užurbana nestaje u gužvi modrog i crvenog sukna.

Nakon gotovo dva mjeseca, uz naše je neprekinute napore konačno uspjela dogovoriti datum i uru na dan bez kiše, kada je tridesetak članova Udruge moglo izbjeći radne ili obiteljske obveze. U želji da pokaže svu raskoš cetinske starine, leti na sve strane, dajući upute u maniri brižne majke koja negdje kasni.

- Žestoka je naša Mare, mogla bi bit i tajnica Sabora – komentira muški glas iz gomile, a ostali se smiju prateći je pogledom i korakom.

Fotografiranje uz izvor protječe u dobru raspoloženju. Šarene se uz mahovinom obrastao kamen, razigrani šumom potoka. Stojim malo dalje, da ne smetam kadru pa teško razabirem tko govori, a tko se smije. Muški već posežu za bukarom, koja, primjećujem, nije tek ukras za fotografiju pa ne čudi što nastojanja žena da za bolju kompoziciju sjednu, ili čučnu u prvi red, nagrađuju dječačkim humorom.

- Ove koje čuče još se nisu istrošile - zadirkuju ih, potkrepljujući tvrdnju isticanjem čiji je muž duže boravio u Njemačkoj.

- Požurite da ne upadnemo doli - nestrpljivo će žene poredane uz rub mosta, ne dajući se smesti.

- Babi bi moga da upadne njoj doli, prije nego da ona upadne doli - stiže dovitljiv odgovor iz drugog reda, budeći smijeh glasniji od potoka.

Ubrzo ustaju ohrabreni dobrim kadrom pa u parovima šeću duž izvora. Barjaktar Luka, najstariji član Udruge, maše zastavom ispred povorke, a fotoaparati okidaju. Osim nas, ovu rijetku priliku kada su svi na okupu koriste i za potrebe izrade vlastite internet stranice, a nisu propustili pozvati ni ekipu s javne televizije pa, bez lažne skromnosti, pred mnoštvom objektiva nastupaju uigrano.

Uskoro se razilaze prema automobilima, pakirajući se za novu lokaciju, gdje će nam, najavljuju, otplesati kolo i otpjevati reru. Prilazi nam nasmijani čovjek s crvenom kapicom iznad desne obrve i bukarom u ispruženoj ruci. Ime mu je Ivica Jagnjić i, kako doznajem, predsjednik je Udruge, pa nas kao pravi domaćin poziva da se zadržimo kad posao privedemo kraju, jer su, kaže, pripremili dobru okrjepu.

- A sad se samo držite kolone, ne morete falit – govori nam prateći nas do automobila pa uz zvukove mnogih motora odlazimo u planine.

Poput nijemih svatova klizimo vijugavom cestom ograđenom zlatom preostalog lišća hrasta i kamenim gromadama krša pa nakon desetak minuta vožnje stižemo u Gornja Korita. Napušteno selo, koje, doznajemo, oživljava vikendom. Sivi kamen zbijenih kuća, blijeda trava obližnjeg proplanka i zapetljana šuma koja ga okružuje, kao da se nude ovim ljudima.

Ne štedeći leđa, iz prtljažnika vade teške torbe, alate, prekrivače i kojekakve sitnice pa ih pažljivo smještaju na pročelja kuća, uz ograde i preko njih te oko zaboravljenog guvna, tvoreći prizor vjerodostojan namjere.

- Ode se živilo, bila je i škola. U zemane je ode bilo selo - objašnjava mi plavooka žena u jednostavnoj opravi, koja je, kako poslije doznajem, u opanke obula cijelu svitu.

- Zemani? Gdje je to - pitam neupućeno.

- Ma prije trideset, četrdeset godina. To se reče u zemane – objašnjava kroz smijeh.

- Vidi ove lipote – uzdahne na to Stipan Marendić, kršan čovjek prosijede kose, osvrćući se spokojno.

- Bome je – slažemo se.

- Tu se, na ovom polju, sadija krumpir. Naš kako je sladak bija. Baš bogom dan – prisjeća se, a lice mu se krivi od miline.

- I kupus zeleni, slađi od cukra – nastavlja se prisjećati sjetno, na što ga Marija poziva da stane uz tovara i pripremi se za snimanje.

Više kao režiserka nego tajnica, Marija ima plan pa uskoro svako nalazi svoje mjesto. Ženska rera, opanci i gusle desno, muška rera i lule na lijevoj strani, a u sredini kolo. Čekaju znak. Dvoje probija led. Vrte se i protežu u tišini, a za njima kreće nijemo kolo. Najteže od svih, kako mi poslije objašnjavaju. Tupi topot opanaka i glasno disanje.

Trema i uzbuđenje prerastaju proplanak. Prolome se potom i prvi zvuci gusala kojima se priključe muška grla, u što se tovar prene. Glasno zareve, otme se Stipanu i potrči prema polju urlajući i bacajući se na sve strane.

Napravi salto i zaplete se u šiblje koje mu pade s leđa pa legne poraženo, a Gornja se Korita prosu od smijeha.
- Jadan tovar, nije navika na reru. To su ti moderni tovari – čujem ih kako dobacuju kroz smijeh dok i sama, hvatajući zrak, sa strepnjom promatram životinju, očekujući da ustane.

Stipan mu prilazi i oslobađa ga tereta, na što sirota beštija ustaje puštajući mu da ju odvede do prvog stabla, gdje je čvrsto zaveže.

- Ko zna kad je, bidan, zadnji put čuja reru. Možda i nije – zaključuje Stipan, pa pronalazi svoje mjesto u vješto aranžiranu prizoru.

Igrokaz se nastavlja uz revu tovara, koji se, bez iznimke uključuje u svaku mušku i žensku reru. Svojim doprinosom prati i plesače "kola na dernek", dok se u parovima šire i okreću po guvnu, jednako kao što su to činili i davni žitelji napuštenih sela cetinskog kraja... Njima u čast. Promatram ih kako plešu dok ih fotografi obilaze, kada mi ponovno prilazi predsjednik Ivica.

- Imate li malo vremena za mene - pitam ga primijetivši da je igrokaz pri kraju.

- Zato sam i tu, da vam sve ispričam - odgovara pa krećemo u šetnju kroz namješteno selo.

- Organizirali smo se prije trinaest godina. Prvo zbog rere, muške i ženske. Tako smo krenuli, ali sa željom da sačuvamo i druge običaje našeg kraja. Naš je Ante Mastelić, jedan od osnivača Udruge, tada organizirao prve derneke nakon dugo vrimena. Međutim, otišli smo korak dalje pa smo uskoro organizirali kompletan prikaz naše baštine. Od običaja, napjeva, plesova, robe i zanata - govori nam i pokazuje prema Mariji koja, sagnuta, tuče maslo u drvenom stapu.

Pored njezinih nogu, nekoliko žena rukama i kojekakvim spravama mrsi ovčju dlaku.

- Predu i pletu. A, kao što vidiš, ima ih tu i koje šiju i prave opanke, i muški koji nam radi gusle, a drugi lule. I svemu tome učimo našu dicu po školama, koje obilazimo već nekoliko godina. Priko tisuću je dice već na taj način oplemenjeno - ističe ovaj zaljubljenik u starinu.

- Vrimena se minjaju - zaključuje i na tren zamišljeno zastaje.

- Sedamdesetih je godina bilo neko ludo vrime kada su cigani ovu našu robu kupovali budzašto. Na kile, nastavlja ozbiljno.

- Prije dvadesetak, tridesetak godina bila je sramota da nosiš ovo – govori otvarajući prsluk na prsima. - Ko da si neka šuga, neka mižerja. A danas, danas je to prestiž. S tim je sve rečeno. Možda ni Alka ne bi dobila UNESCO da nije imala ovakvu prekrasnu nošnju, to je ipak šlag na tortu - zaključuje zadovoljno i poziva nas za stol.

tanja giovanelli
snimio jakov prkić/eph

Ovako je bilo na dernecima... Koliko se dalo razabrati, napjevi rere obaju spolova dovitljivi su i emotivni, pa smo za vas izdvojili po jedan romantičan od svake strane. \'Oj livado, bil se orat dala, di je mala suze prolivala\', pitaju se muškarci. \'Mene moje zdrave ruke bole, kad zagrle ono što ne vole\', žale se žene. Posve različite stihove otkrila nam je Nediljka Jukić Bračulj, neprikosnoveni autoritet za napjeve po mišljenju članova Udruge, koja nam je ispričala priču o pripjevavanju. - Toga je prije obično bilo na dernecima. Kada muški i ženski pivaju jedni drugima. I danas tu uvik bude smija. Nešto smo, rečemo, čuli od prije, što smo upamtili u mladim danima, a nešto izlazi samo od sebe - objašnjava s osmijehom pa šapatom izgovara prvo riječi muške rere: \'Mala moja, tvoja crna vrana, namiguje na moga gavrana\', a zatim i ženske: \'Moj dragane, u tvoga gavrana, nema kljuna, pojela ga vrana\', pa rukama pokriva smijeh na licu.

Ljiljanini opanci Među zanatima koje su oteli zaboravu svakako se ističe proizvodnja opanaka i lula. Opanke je Ljiljana Vojković naučila raditi sama, kako kaže, proučavanjem starog para koji je pronašla u susjeda. - Imala sam veliku volju. Pitala sam stari svit kako se to radi, malo proučavala i krenula - govori nam samouka majstorica, koji posao počinje sušenjem i rezanjem životinjskih koža, a opancima obuva mnoga folklorna društva.

Nošnje cetinskoga kraja Muške su nošnje jednostavne i sastoje se od male kapice, kumparana, odnosno jakne od sukna, ili čoje, čerme, tj prsluka ukrašenog tokama ili pucima i gdje kojom alkom, kao odlikom imućnih, povrh pamučna košulje. Oko struka pas i pod njim hlače od sukna, a na stopalima vunene bičve i terluci te kožni opanci. Ženske su, pak, nošnje nešto kompliciranije, jer se prije svega razlikuju za žene i djevojke, od prilike do prilike pa tako poznaju \'cursku\' i \'ženinsku\' robu za svaki dan, crkve i svetkovine, te svatovske nošnje. Sastoje se uglavnom od čerme, primetače, oplećka i pregače, te kotula, bičava, terluka i opanaka, odnosno od prsluka, čipke, jaknice, pregače, suknje, čarapa, uložaka i opanaka. U svakodnevnoj robi žena umjesto oplećka nalazimo guću, dok u svatove umjesto pregače nose travešu, a na glavama kovrndalj.

Suradnja s Brankom Šegovićem Iako većinu svojih potreba namiruju sami, pa tako i sadržaje izvornih plesova i igrokaza, za Udrugu uglavnom pripremaju članovi Ante Mastelić i Stipe Jelinčić, rado su se pohvalili i jednom suradnjom. Koreografiju za starogradske sinjske plesove pripremio im je, naime, Branko Šegović. Kako ga sami opisuju, riječ je o uvaženom koreografu svjetskoga glasa i značenja, koji je, među ostalim, osmislio i proslavljeno vrličko kolo, pa u Udruzi rado ističu kako se tom suradnjom ponose, dok u društvu vremešnog stručnjaka uživaju.

Ivanove lule Sam se poslu naučio i Ivan Delaš, poznatiji pod nadimkom baba Manda, čija su strast, kako tvrdi, lule, pa rado ističe da njegove već pretendiraju za službeni suvenir TZ-a Sinja. - Kada sam shvatija da je proizvodnja lula zamrla i da će otići u zaborav, uhvatila me neka sjeta. Nisam mislija da ih mogu sam naučiti raditi, ali žena me ohrabrila. Uspija sam pronaći neke stare kalupe na tavanima obitelji koje su se time bavile i otuda sam krenuo - prisjeća se pa nam pokazuje lule delašice, cigaršpice, kamiše i svirke koje, zahvaljujući njemu, opet žive.