Ma ´ko ovo more platit... iće, piće, more i ladovina

Kad su velikog Miljenka Smoju pitali kako bi definirao Dalmaciju, on je rekao da je to “jedan lipi litnji dan”. I nije pogriješio, jer upravo nas tako vide oni koji stignu sa strane - kao zemlju vječnog sunca i mora. Uostalom, i jedan car je odabrao Split iz istih razloga; za ladanje, a taj laganini život, ta siesta i ljeti i zimi, to “ubit oko posli obida, kad ti padne život”, to ni kapitalizam ne uspijeva u potpunosti dokinuti. Valjda se zato i u 21. stoljeću, vremenu strke i zbrke, koje određuju ideja, točnost i novac - taj prokleti i prljavi novac, još uvijek pozdravljamo s “pomalo” i pitamo “a, šjor, di je priša”, điravajući izlizanom Pjacom i Rivom, s noge na nogu po sto puta.

Spominje se da je Dioklecijana mamila i verdura koja ovdje ima poseban okus, jer svako povrće i voće uspijeva zbog odlične klime, a furešti, također oduševljeni ovim podnebljem, stalno i svugdje hvale domaću hranu, koja je još prirodna, ima okus i miris, pravu boju, a ne onu koju im je dala kemija. Mnogi će vam reći da su kušajući našu spizu razdrmali nepce naviknute na “plastične” rajčice ili jabuke i fast food koji je postao konstanta u prehrani svih zapadnjaka, pa ispada da smo jedna od rijetkih zemalja Europske unije u kojoj još mogu kušati jednostavna kuhana jela, radničke marende što ih ostavljaju bez daha. Kontaktirajući ljeti sa strancima, vidio sam da redovito spominju kako je ovdje sigurnost na visokoj razini. Nepojmljivo im je da kod nas možete zanoćiti na ulici a da vas do ujutro nitko ne izudara ili pokrade; da se djeca mogu igrati gdje požele i da nisu pod stalnim nadzorom roditelja, da ne postoje opasni kvartovi u koje se ne smije zalaziti ili naoružane bande koje ne prezaju od vatrenog obračuna u po bijela dana. Takvo što je na djelu u Americi, a upravo su gosti iz SAD-a u Splitu, najvećem gradu Dalmacije - najbrojniji, pa ne čudi što nas doživljavaju tako idilično i što im je baš sve cool.

S toliko oduševljenja pričaju o našoj neposrednosti da vas bude pomalo stid koliko nas hvale, jer mi sebe takvima ne doživljavamo, znajući koliko znamo biti nagli, da ne kažem divlji u odnosu na tihe i povučene sjevernjake. Cijene i što ljude gledamo izravno u oči, i jer se znamo glasno nasmijati i uspostaviti kontakt s neznancem za pet minuta kao da nam je rod rođeni, a ćakule nam na šentadi ili zidiću izgledaju kao jedna velika galama u kojoj nema zla, prijetvornosti, glume. Obožavaju to što i dalje držimo do familije, što se viđamo i s rođacima u trećem koljenu, i što nismo baš cijeli dan podredili bjesomučnom radu, kao oni što u uredima, pod neonom, provode i po dvanaest sati dnevno.

I još kad shvate da se do posla ne treba putovati u prosjeku po sat vremena, i da život za njihove pojmove teče tako sporo, pa gledaju ovdje se i doseliti, provesti, kao Gaius Aurelius Valerius Diocletianus umirovljeničke dane, ili upravljati odavde biznisom u inozemstvu. I takvi, zapravo, ovdje stvarno pronalaze raj, jer ne znaju za onu lošiju stranu života na jugu Hrvatske: korupciju koja je pojela cijelo društvo od vrha do dna, prosječno niska primanja, pravnu nesigurnost koja se očituje najviše kroz sporove koji traju dvadesetak i više godina, i ugrozu privatnog vlasništva, do prave pošasti neplaćanja, ekstremizma (kukasti križ na Poljudu i slova U gdje god pogledali), bespravne gradnje kojom se uništavaju najljepše uvale, cijeli otoci, stare gradske jezgre...

Ukoliko su, kažem, financijski neovisni o poslovnim (ne)prilikama u Hrvatskoj, stranci ovdje mogu živjeti svoju bajku: lješkariti uz more, šetati prekrasnim Marjanom, guštati u bakanalijama ili obilaziti privatne liječnike, i to puno jeftinije nego što bi ih to stajalo u Švedskoj, Njemačkoj ili Britaniji; raditi plastične operacije, popravljati zube, obavljati štatigajaznam koje preglede ili koristiti povoljnije usluge... Shvatili ste; ako nemaju direktan kontakt s našom “slučajnom državom”, kako ju je ispravno definirao premijer Milanović aludirajući na njene slabašne institucije, onda će im život u Dalmaciji, pa i u cijeloj priobalnoj Hrvatskoj koja ima fantastičnu klimu i neponovljive krajobraze, djelovati poput najljepše bajke, jer “ča je pusta Londra kontra jednoj Dalmaciji”.

POHVALE STRANACA - ‘Klima vam je odlična.’ -  ‘Znate strane jezike.’ -  ‘Hrana ima super okus.’ -  ‘Ljudi su ugodni, premda ponekad temperamentni.’ -  ‘Sviđa mi se kako ispijate kave ujutro, to nisam nigdje vidio.’ - ‘Vlasnici apartmana na Hvaru u kojima smo odsjeli svaki dan iza ručka odspavaju pola sata, to je tako divno.’ -  ‘Sa svojom norveškom mirovinom u Hrvatskoj bismo živjeli kao kraljevi.’ POKUDE STRANACA -  ‘Ne sviđa mi se vaš vjetar bura.’ -  ‘Pokušali smo pokrenuti posao, ali ne ide pa ne ide.’ -  ‘Morali smo dati mito da bismo dobili papire i startali s poslom.’ -  ‘Za najobičniju dozvolu i minimalne tehničke uvjete morali smo izvaditi milijun papira, a potom smo danima čekali inspekciju da iziđe na teren.’ -  ‘Vidjeli smo Hrvate da ponekad bacaju smeće u more ili po gradu. Ne čuvate dovoljno ono što imate.’ -  ‘Zašto je stara jezgra povremeno išarana grafitima?’ -  ‘Zvali smo i raspitivali se kako se preseliti ovdje, ali morali smo okrenuti milijun brojeva, a na kraju nismo ništa saznali.’