Da svojevremeno nisam negdje zagubio (a sad to ne mogu prežaliti) knjigu “Jubav” velikog pjesnika nadrealista Drage Ivaniševića – ono, možda se sjećate, malo “Razlogovo” izdanje sa smeđim koricama sličnim starom papiru i, što je najvažnije, s akcentima za pravilan izgovor čakavskih stihova – mogao bih sad kako Bog zapovijeda pročitati njegovu “pjesmu Marulu”. Pjesmu kojom je, uvjeren sam, umjesno započeti ovu Dalmovnicu inspiriranu predavanjem što ga je “čakavski pisnik” Siniša Vuković, znalac dalmatinskog evanđelja, nazad dva-tri dana održao pod egidom “More dalmatinske čakavštine i otok splitskoga govora u njemu”, i to u prikladnom prostoru Muzeja (je li to znakovito?) grada Splita.
“Svak iz maže vadi ča jema u maži:/ mudar mudrost, trubilo guzicu:/ jedan štuje riči, drugi rič/ brez pravca/ ka mamenu ticu/ pušća iz tmice/ s tmicom u tmicu/ O čovištvu, diki, jubavi, juskosti/ trubljica trubila šupljivo tralata/ ter iz sega tega uprdec salata…/ Zatoj, o Marule, zabij se u bronzu/ sritan, jur ne čuješ jazičava bonza/ breculju tu kužnu ča okol svit ronza…”.
Valjda ovakav izbor “uvoda u temu” pije vodu, jer je vrsni čakavski meštar, Ivanišević, upravo ovako kako je (izre)citirano pjevao ocu hrvatske književnosti − Maruliću Marku, splitskom začinjavcu − čija su važna djela, pa i “Judita”, napisana čakavicom. Kako bilo, Vuković se upustio – ne prvi put i ne samo on – u avanturu kojoj bi lijepo pristajao radni naslov “O jeziku, rode, da ti pojem”, svjestan važnosti jezičnog, tj. “čakavskog pitanja” u korpusu dalmatinskih identitetskih tema i dilema. Ali možda ne, ili bar ne sasvim, svjestan i toga da istrčava na kontaminirani teren, gdje puno toga počne od jezika, a završi po zubima.
Na rečenom je terenu, naime, poprilično pokrajnjih sudaca, često samozvanih, koji u stvarima lingvistike nisu baš kod kuće, no mahanjem svoje političke zastavice vole označiti da je neki “centarfor jezika” zašao u ofsajd svaki put kad im se učini da je dotični podredio domoljubni patos zakonitostima sintakse i gramatike. To u konkretnim dalmatinskim prilikama znači da se takvima iza svake regionalne posebnosti pričinjaju autonomaške utvare koje, tobože, prijete hrvatskom nacionalnom bitku. U toj je opasnosti – dakle, da bude zajedno s autorom razvrstana u ofsajd – i osnovna Vukovićeva teza prema kojoj je čakavština jezik, a ne dijalekt, baš kao što su posebni jezici i kajkavština i štokavština.
On drži da je izraz “hrvatski jezik” pogrešan sam po sebi jer nema logičnog odgovora na pitanje što je to hrvatski jezik, a pod pojmom onoga što tako zovemo podrazumijeva se jedan oblik štokavštine. − Izraz “hrvatski jezik” politički je izraz, no u jezikoslovnom smislu on ne funkcionira. Ne postoje kanadski ili švicarski jezik, nego su tamo u službenoj uporabi engleski i francuski, plus njemački u Švicarskoj. Kako bi to bilo da su Švicarci proglasili za službeni jezik, recimo, talijanski, a da se djecu u školama uči kako su njemački i francuski dijalekti tog “švicarskog jezika”.
Eto, upravo to je posrijedi u Hrvatskoj: imamo štokavski, kajkavski i čakavski jezik, a iz jednog krila štokavštine uzeta je plenka iz koje se razvilo stablo “hrvatskog jezika”, da bi se pritom istodobno poništio kajkavski i čakavski jezik. I još gore: čakavština i kajkavština postali su dijalektima novostvorenoga “hrvatskog jezika” – kaže pisnik Vuković i tvrdi da je na znanstvenoj razini, lingvističkim instrumentarijem, vrlo lako dokaziva i neoboriva činjenica da su ča – kaj – što samostalni jezici. Jer, svaki od tih triju idioma ima zaokružen fonetski sustav, morfološki, sintaktički, sve do razine dijasistema, pa ma što o tome mislili “političari jezika” među kojima, veli, uglavnom nije bilo smjelosti da se ustvrdi kako u ovoj zemlji govorimo tri jezika.
Živopisna tribina o dalmatinskoj čakavštini nije se, eto, iscrpila tek u prežvakavanju anegdota o hrvanju turista iz unutrašnjosti s jezikom Dalmatinaca – znate ono, danas smo za ručak jeli škure na balote – nego se prometnula i u zanimljivo kontreštavanje sudionika oko toga kako se čuva ili ne čuva čakavštinu, kako bi je trebalo čuvati, kakva je u tome uloga obitelji, što valja učiniti da bi je se uvrstilo u školske programe, ne bi li i “službene osobe” iz Dalmacije mogle napokon početi, umjesto na standardnom jeziku, svoje izjave davati na čakavštini, da je i na taj način učine bar malo službenijom… Uostalom, svaki je, pa onda i čakavski, jezik kao službeni znatno prihvatljiviji od – isplaženog.
