Pao snijeg, stao svijet! Tako sam, prije mnogo godina, u “Slobodnoj” naslovio jedan tekst “oslonjen” na temu koja je tada, baš kao i promrzlih zadnjih dana ovog sibirskog tjedna, pala s neba.
Bijela pošast – ponovno se pokazuje da je za Dalmaciju, posebno Split, puno više riječ o nevolji nego o bijeloj radosti – sipi s visina, a dolje, na zemlji, kaos.
Ne zna se tko pije, ni tko plaća. Stali autobusi, stali avioni, vlakovi, trajekti, katamarani... Ne rade škole, gradske službe, trgovine, vrtići...
Rade zimske “interventne službe” s ralicama i grtalicama, rade traumatolozi i gipseri u bolnicama i ambulantama Hitne pomoći, a tek za koji dan radit će punom parom limari po servisima i garažama, jer su prometnice i raskrižja puni slupanih karoserija i drugih “relikata snalažljivosti” vozača koji nisu ozbiljno shvatili upozorenja da ne izlaze s automobilima na ulicu bez ljute potrebe.
To više što se ne može nikamo dalje, ni put Zagreba, ni prema Dubrovniku, ni prema Bosni. Sve su ceste smrznute, zatvorene, blokirane, dok dalmatinski gradonačelnici jedan za drugim proglašavaju takozvani “snježni dan”, kao krunski iskaz brige vlasti za ugroženo građanstvo, a zapravo tihe kapitulacije pred “otuđenom silom” koja boga ne moli.
I da nema one već mitske slike zimskih piciginaša na splitskim Bačvicama, ovaj put obogaćene dobro fudranim skijašem u istom kadru s kupačima, te onog iskrenog dječjeg radovanja danu s grudanjem a bez odlaska u školu, ne bi bilo baš nikakvog razloga ne poželjeti da ovaj obilati snijeg na obali Dalmacije što prije postane lanjski; da se, drugim riječima, brzo okonča još jedna dalmatinska trauma.
Kao da Dalmaciji i bez toga nije puna kapa trauma i kao da snijeg pada da prekrije svijet, a ne da zvjerke otkriju trag. Metaforu o zvjerkama za ovu priliku u Dalmovnici nije nužno posebno dešifrirati ili prevoditi na jezik stvarnosti: u snijegu zadnjeg tjedna siječnja, i prvog u veljači, najdublje su otisnute stope dviju velikih dalmatinskih egzistencijalnih drama – tzv. slučaja “Jadrankamen“ i slučaja “Dalmacijavino“ – čije tragove neće tako lako i tako brzo prekriti ni snjegovi ni ružmarin.
Naime, u te dvije storije u kojima se iznimno dramatično zrcale obrisi globalne i lokalne gospodarske krize, Scile i Haribde tranzicije, kojekakvi pljačkaški apetiti, kadrovske zavrzlame te brojni drugi zapetljaji liberalnog kapitalizma, komprimirane su na simboličkoj i na realnoj ravni spoznaje o teškim poremećajima u temeljcima (tradicionalnog) narodnog života Dalmacije. Života od kamena i života od vinove loze.
Jer, u ovom podneblju kamen je puno više od “materijala za gradnju”, a vino od “tekućine za bevandu”, i oba ta pojma imaju, objektivno, status važnih poglavlja dalmatinskog evanđelja. U “Jadrankamenu” iz Pučišća na Braču nakon dva mjeseca – tijekom kojih škarpelini nisu vidjeli plaće – okončan je štrajk, no veliko je pitanje je li s njime okončano išta drugo osim štrajka samog.
Ni uprava, koja je povukla izvanredne otkaze uručene dvojici zaposlenika za trajanja štrajka, ni sindikati koji iza štrajka stoje i praktično su “zamrznuli” ostale zahtjeve, ne govore o pobjedi, možda tek o Pirovoj, svjesni da je kamen od kojeg svi zajedno žive ozbiljno napukao i prijeti da sa srca padne po nogama (lomeći ih) na kojima stoljećima hoda bračko kamenarstvo.
Što će biti, sam Bog zna. Tvrtka je u gubicima, vjerovnici pritišću za svoj novac i stečaj je možda samo odgođen. Neveselo, premda se jedna vrsta tamošnjeg kamena naziva – veselje! Ni storija sa splitskim “Dalmacijavinom” nije ništa veselija, iako je i vino nekada u zadvarskim gostionicama – pripovijedao mi je pokojni otac – naručivano tako da se od krčmara tražio “bocun veselja”.
Agonija nekad moćne firme za proizvodnju vina, jakih alkoholnih pića i sokova, pozitivno obilježene slavnim “pipijem”, traje već dugo: redali su se jedan za drugim neuspješni pokušaji privatizacije, uprave i nadzorni odbori nagomilali su, kao u pijanstvu, dug od milijardu kuna, proizvodnja je definitivno stala prije mjesec dana, a radnici – pet mjeseci bez plaća – proživljavaju pravu socijalnu tragediju i u potrazi za pravicom uzaludno obijaju državne pragove od Splita do Zagreba.
Na kraju je propala i, činilo se posve izvjesna, prodaja tvrtke američkom investitoru Salamonu Berkowitzu. Iz nadležnog ministarstva praktično je otvoren stečaj, možda i bez svijesti o tome da su s “Dalmacijavinom” povezani i mnogobrojni vinogradari u zadrugama diljem Dalmacije. Bačva, očigledno, pušta na sve strane.
