Naime, lanjski križonoša Luka Belić došao je s pratnjom pred glavni oltar nakon večernje mise, da bi se nakon toga župnik don Stanko Jerčić njemu i ovogodišnjem križonoši Kruni Peronji (34) obratio prigodnom riječju. A onda je uslijedila primopredaja uz poljupce i pokoju suzu radosnicu, Kruno kleknuo s raspelom, uz njega župnik, pratnja s torcima i dva pjevača iz čijih se grla razlijegao starinski Gospin plač (Stabat Mater Dolorosa).
’Nonu bi srce bilo ko kuća’
– Presretan sam što sam od Luke preuzeo sveti križ, isti onaj što su ga nosili moj pokojni nono Kruno (1952.) i otac Jurica (1994.). Brojni otočani nosili su to isto drvo križa kao izraz vjere i pobožnosti, stvarajući u svojoj sredini jedno posebno duhovno ozračje. Ja sam se za nošenje križa zapisao baš one godine kada je moj otac bio križonoša i sada je preda mnom taj Veliki tjedan.
Znam da bi zbog svega ovoga moj pokojni nono bio neizmjerno ponosan na mene, srce bi mu bilo veliko ko kuća, jer je upravo on ratne 1944. godine bio križonoša u El Shattu, gdje su naši ljudi u pustinji organizirali procesiju “Za križen”, jer se nju na škoju nije moglo održati zbog njemačke okupacije. Dakle, i u takvim prilikama učinili su sve da se jedna vrijedna višestoljetna tradicija ne prekine i da traje dok je svijeta i naroda – kazao je Kruno nakon primopredaje sv. križa.
Procesija je pokornička i laička, njome se priziva iskupljenje grijeha, pa ga i to raduje, uvjeren je da će nakon cjelonoćnog obreda svi koji budu u njemu sudjelovali, pa čak i oni koji će samo ispraćati ili dočekivati procesije, biti znatno bolji ljudi u smislu međusobnog razumijevanja, zajedništva, pa i svega onoga čemu ih uči vjera i Sveto pismo.
Znam da bi zbog svega ovoga moj pokojni nono bio neizmjerno ponosan na mene, srce bi mu bilo veliko ko kuća, jer je upravo on ratne 1944. godine bio križonoša u El Shattu, gdje su naši ljudi u pustinji organizirali procesiju “Za križen”, jer se nju na škoju nije moglo održati zbog njemačke okupacije. Dakle, i u takvim prilikama učinili su sve da se jedna vrijedna višestoljetna tradicija ne prekine i da traje dok je svijeta i naroda – kazao je Kruno nakon primopredaje sv. križa.
Putevima predaka
Inače, i drugi nono ovoga mladog Jelšanina, pok. Juraj Zaninović, ali i barba Ignacij (po majci), bili su križonoše u Zastražišćima, zato mu je neizmjerno drago da i on nastavlja hodit putevima svojih predaka. Uvjeren je da će sve oko procesije proteći u najboljem redu, a da će on časni naziv i službu križonoše dostojno obnašati idućih godinu dana.Procesija je pokornička i laička, njome se priziva iskupljenje grijeha, pa ga i to raduje, uvjeren je da će nakon cjelonoćnog obreda svi koji budu u njemu sudjelovali, pa čak i oni koji će samo ispraćati ili dočekivati procesije, biti znatno bolji ljudi u smislu međusobnog razumijevanja, zajedništva, pa i svega onoga čemu ih uči vjera i Sveto pismo.
Oni će na Veliki četvrtak navečer ponijeti svoje križeU ovoj prigodi svakako treba spomenuti i ostale križonoše. Oni su središnje figure u procesiji koja se neprekidno održava više od pet stoljeća, a 2009. je uvrštena na Popis svjetske nematerijalne kulturne baštine. To su: Branimir Duboković (1982.) iz Pitava, Goran Marić (1980.) iz Vrisnika, Matko Milatić (1967.) iz Svirača, Juraj Račić (1981.) iz Vrbanja i Dragan Čagalj (1957.) iz Vrboske. Svi će oni na Veliki četvrtak navečer (oko 22 sata) zavjetno ponijeti svoje križe teške od 10 do 18 kilograma na put dug čak 25 kilometara, da bi se nakon ustrajne molitve i kalvarijskog hoda tek sljedećeg jutra, oko sedam sati, zajedno s ostalim procesijunarima vratili na polazišna mjesta, odnosno u svoje župne crkve. Kao i svake godine, dočekat će ih mnoštvo, naravno i njihovi župnici. |
Na čekanju 28 godina!Koliko se na Otoku sunca drži do ovoga vjerskog običaja, procesije “Za križen”, svjedoči i to što će, primjerice, sljedeći koji se prijavi za križonošu u Jelsi na red doći tek 2043. godine. Dakle, punih 28 godina. |