Jer, ono čemu smo nazočili (i čemu bi svaki drugi naziv za neko događanje bolje pristajao od spomenutog anglizma “event”) uistinu se doimalo kao sjedinjenje s identitetom, kao bliski susret s iskonom, iz čega se može profitirati i onim nenadnim, nimalo slućenim pronalaskom nekih davno zaudobljenih zemana, zaturenih u minulim decenijima i stoljećima.
A radilo se – da više ne duljimo – o predstavljanju knjige “Okruška rič”, rječnika govora Okruka, odnosno Čiova, pa i Trogira, u kojemu je autorica Manuela Bareta Buličić s nevjerojatnom akribijom, kroz čak 6000 autohtonih riječi i izraza koji su se nekad duperali, te mudrih izreka, prezimena i toponima Okruka, sabrala sve ono što se može legitimirati kao genius loci toga djelića Dalmacije.
Dok nas je s korica rječnika promatrao morski konjic, simbol Okruka uzdignut na čast mjesne zastave, a markantni glumac Marinko Prga, rođen u Okruku i široj javnosti poznat iz sjajnog niza filmskih epizoda, po “naputku” ričnika i urođenom refleksu izvornoga govornika kazivao okruška b(r)ezimena i nadimke tamošnjih familija, postajali smo – svi skupa pretvoreni u veliko, znatiželjno uho – svjesni da prisustvujemo jednom nesvakidašnjem teatru u najboljem smislu te riječi i da čitanje “telefonskog imenika” u određenim okolnostima uistinu može biti ako ne baš drama, onda barem uzbudljiva predstava o nekom kraju i njegovim ljudima. Pa su Buličići, evo, Stipinovi, Pailovi, Rokičini…, Barete su Grintini, Medini, Zelini, Šestakovi…, Radići – njih je najviše – Begini, Belasovi, Bižovi, Čančulovi, Labrini, Otokovi… i tako baš za sve u Okruku: Agniće, Dobričiće, Kuzmaniće, Miše, Prge i Pivete.
No, za Manuelu Baretu Buličić taj je dragocjeni registar, dakako, bio tek dio posla; važan, ali ipak manje zahtjevan od popisa riječi s misijom – misijom čuvanja kolektivne memorije njezina zavičaja, memorije sve ugroženije ruzinom koja nadire s globalizacijom, generacijskim rascjepima u obiteljskom životu, s novim tehnologijama i svim drugim plastificiranim infetima zaborava.
“Prave riči su dikod sve ča jemamo i kažijedu drugomen ono ča jesmo”, zapisala je autorica u egidi svoga “ričnika”, poručujući da će “šumprešun šumprešat i cimintun cimintat okrušku rič”, s napomenom da su “juski trudi različiti” i da je “dikod lakje kopat nego meknit rič na kartu”. Ovdje mi se, nekako sama od sebe, nametnula korelacija s djelom (i misijom) dr. Joška Božanića, notornog “čuvara sjećanja” otoka Visa i autora knjige “Lingua Halietica” o jeziku viških ribara, koji je magnetofonom (onon makinom co su je izventali da capoje beside, kako ju je opisao njegov nono) krenuo spašavati onu dimenziju dalmatinskog identiteta nastanjenu u jeziku i govoru, no Manuelu Baretu Buličić ipak nekako lakše vidim s olovkom i komadom karte u rukama, a na istom poslu: spašavanju od zaborava jednog jezika i jednog svijeta koji je na tom jeziku postojao! “
Od jednog događaja koji je u meni pokrenuo osjećaj ponosa na moje dalmatinsko i okruško porijeklo počela sam nekim drugim očima gledati, istančanijim sluhom slušati i otvorenijom dušom doživljavati svoj rodni kraj, svaki njegov suhozid, škrapu zemlje otetu kamenu, maslinu i lozu, more s bonacama i neverama, težake i ribare, riječi i zvukove. I nisam ostala samo na gledanju i slušanju. Počela sam marljivo bilježiti riči moga zavičaja, moga Okruka. Bilježila sam ih onako kako bih čula da se izgovaraju u obitelji i među starijim ljudima…”
Pa je tako čula, zapisala, akcentuirala (da bi izgovor bio kako bog zapovida) i u svoj ričnik sabrala – da i’ se ne zaudobi – okruške riči poput abelardo (mjera uzeta odoka), valor (nešto obilato), šenigaja (veliko nevrijeme), perikul (nevolja), palumbica (mali kruh ispod peke), rišć (hrabrost), oficij (molitvenik)… I, eto, jedna po jedna, naredalo se gotovo 6000 autentičnih okruških besida u Manuelinu ričniku, odakle će ih budući naraštaji moći, na sreću, vadit ka iz maže. Ili, još bolje, ka iz škrinje u kojoj je svaka rič dukat.
MLADEN KRNIĆ