stdClass Object
(
[id] => 579064
[title] => Donosimo priče o Šibenčanima koji su poklani, ubijeni, živi spaljeni u konc-logoru koji je, prema nekima, bio ugodan radni logor u kojem se igrao nogomet, sviralo i plesalo...
[alias] => donosimo-price-o-sibencanima-koji-su-poklani-ubijeni-zivi-spaljeni-u-konc-logoru-koji-je-prema-nekima-bio-ugodan-radni-logor-u-kojem-se-igrao-nogomet-sviralo-i-plesalo
[catid] => 331
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Šibenski antifašisti, predvođeni Zoranom Restovićem, prošlog su tjedna, na promociji knjige Igora Vukića "Radni logor Jasenovac", demonstrativno nakratko prekinuli predstavljanje knjige s namjerom da okupljenim sudionicima pročitaju imena Šibenčana stradalih u Jasenovcu.
U tome nisu uspjeli, ali su izazvali zanimanje javnosti, između ostalih i naše, ne samo zbog incidenta nego i zbog jasenovačkih žrtava o kojima se ili ne govori, ili se to čini s revizionističkih pozicija.
Povijesni arhivi, knjige s popisom žrtava, živi svjedoci (članovi obitelji) čvrsti su dokaz da je Jasenovac bio koncentracijski logor smrti, a ne nikakav radni logor u kojem se dobro jelo i rekreiralo, bezmalo kao da je kakav wellness i spa centar.
Zahvaljujući čelniku šibenskih antifašista Zoranu Restoviću, došli smo do podataka o broju žrtava s područja bivše općine Šibenik, spominje se njih 28, onih što su u trenutku hapšenja bili prijavljeni s prebivalištem u Šibeniku, do 148 uključujući i Šibenčane koji su dobrim dijelom tada živjeli u Zagrebu i drugim krajevima Hrvatske, ali su rođeni u Šibeniku.
Podaci su točni, drugo su priče
– Koristili smo podatke iz knjige "Žrtvama do pobjede i slobode", iz državnog arhiva i nekih obiteljskih arhiva. Generalno, svi su ti podaci došli od Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina na teritoriju Jugoslavije, koji su se dopunjavali s talijanskim arhivom pronađenim nakon kapitulacije Italije, a nešto i dostupnom ustaškom arhivom. Vrlo malo podataka dobili smo od obitelji i svjedoka zločina – objasnio nam je prije listanja knjige Restović.
Činjenica je, kaže, da knjiga od svog prvog izdanja do danas nije doživjela većih i ozbiljnijih dopuna niti korekcija. Minimalni ispravci – dva ili tri posto podataka, odnose se isključivo na mjesto prebivališta, u pravilu ili općina Šibenik ili tadašnja općina Zagreb.
No, podaci objavljeni u knjizi šibenskih žrtava Drugog svjetskog rata nikad nisu osporavani. Knjiga ne pati od preuveličavanja, barata s imenima i prezimenima, nema neidentificiranih, anonimnih žrtava, a nije bilo ni primjera, ističe Restović, da bi netko došao požaliti se kako u knjizi nema njegova strica, ujaka, djeda, oca, brata...
To naprosto u ovim vremenima nije ni oportuno ni popularno. Nitko se ne "tuče" za ime članova svoje obitelji u toj knjizi, što je, smatra Restović, dokaz već dobrim dijelom provedene revizije povijesti, rehabilitacije NDH i političke indoktrinacije.
Upravo zbog toga što žrtve logora u Jasenovcu, ali i bilo kojeg drugog ustaškog stratišta, pa čak i partizanskih bitaka i ofenziva, nisu danas primjereno valorizirane i percipirane u ideološki podijeljenom društvu, mnoge obitelji stradalnika ne žele da se njihovi članovi spominju, pa ćemo u ovom tekstu navesti samo one za koje takvih ograničenja nema.
Zaklan, ubijen maljem, spaljen....
Čače Mate, Bariše, rođen u Vodicama 1894., bio je stolar-umjetnik, koji se još u ranoj mladosti opredijelio za revolucionarni radnički pokret. Bio je, kako se navodi u knjizi šibenskih žrtava, aktivni politički radnik i jedan od organizatora brojnih demonstracija Vodičana protiv tadašnjih nenarodnih režima.
Član KPJ postao je još 1925. i sustavno radio na propagiranju revolucionarnog radničkog pokreta i prava radničke klase. Više puta je hapšen, fizički zlostavljan i osuđivan. Poslije okupacije bio je snažno angažiran na pripremi i organiziranju oružanog ustanka. Nakon jednog od brojnih privođenja, odveden je 26. rujna 1943. u logor Jasenovac gdje je, kada su ustaše otkrile da je član KPJ, zaklan na Gradini 24. svibnja 1944.
Dunkić Ćiro, Paška, rođen u Šibeniku 1921., bio je podoficir jugoslavenske vojske, Hrvat. Ustaške vlasti su ga 1941. uhapsile i odvele u koncentracijski logor Jasenovac, gdje je, navodno, nakon mučenja, maljem ubijen, u studenome 1941.
Grgas Petra, ud. Mate, Tadije, rođena u Vodicama 1863., domaćica, Hrvatica. Boravila je kod sina u Zagrebu gdje su je ustaše uhapsile i u kolovozu 1944. odvele u logor Jasenovac. Strijeljana je zajedno s 83 osobe koje su, kao i ona, uhapšene i dovedene iz Zagreba.
Juričev-Martinčev Marko Pipić, Tome, rođen u Vodicama 1898., bio je ugostitelj, po nacionalnosti Hrvat, ali je pripadao naprednom radničkom pokretu, a 1937. godine uključio se u rad URS-ovih sindikata.
Od 1941. radio je aktivno na organiziranju Narodno-oslobodilačkog pokreta u Zagrebu. Njegova je gostionica bila punkt zagrebačkih političkih ilegalaca, a njegov stan je služio za održavanje sastanaka. Ustaše su ga uhapsile 1944. i osudile na dvije godine zatočeništva u Jasenovcu. U travnju 1945. Juričev-Martinčev je spaljen u vagonu s ostalim iznemoglim jasenovačkim logorašima. Njegovo ime se danas nalazi na spomen-ploči postavljenoj u zagrebačkom hotelu "Dubrovnik".
Kurajica Branko, Bože, rođen u Šibeniku 1902., bio je liječnik, Hrvat po nacionalnosti. Od prvih dana rata pomagao je pokret, a u narodnooslobodilačke odrede stupio u rujnu 1943. kada postaje pripadnik 8. šibenske brigade, 20. divizije.
Tijekom jedne borbe Šibenske brigade, u srpnju 1944. zarobljen je s grupom partizana i odveden u logor Jasenovac gdje je, nakon mučenja i kasapljenja noževima, zaklan istog dana.
Mrša Rade, Ive, rođen u šibenskom Zatonu 1915., radnik, Hrvat. Živio je u Zagrebu gdje je organizirano radio za Narodnooslobodilački pokret i postao član KPJ. Pridružio se partizanima u prvim danima okupacije, ali je zarobljen od ustaša i strijeljan u Jasenovcu 1942.
Ninić Mirko, Jakova, rodio se u Šibeniku 1899., bio je ugostitelj, Hrvat po nacionalnosti. Pripadao je naprednom radničkom pokretu, a 1941. aktivno se uključuje u rad Narodno-oslobodilačkog pokreta u Zagrebu. Već u listopadu ustaše ga hapse i odvode u logor Jasenovac.
Ninićevi se ne boje
Nakon što je dio dana, čim je doveden, morao stajati u krugu dvorišta logora, gdje je s ostalim logorašima bio izložen mučkom batinanju i prisiljen iskopati raku, uskoro je zaklan kao i ostali s kojima je doveden. Obitelj Ninić koja i danas živi u Šibeniku, o Mirkovom stradavanju ne zna puno. Ivica Ninić kojemu je Mirko bio stric, kratko nam je kazao da mu je žao što o sudbini svoga strica nema dovoljno podataka.
– Znam za stričevu sudbinu od svoga oca koji mi je to ispričao, ali premalo je to informacija, sve je to škrto, ponekad i kontroverzno, kaže Ivica, kojeg u Šibeniku svi znaju kao Iveka.
Stric je, veli, bio protivnik ustaškog režima i zbog toga je uhapšen i odveden u logor Jasenovac gdje je i skončao.
– Živio je u Zagrebu, imao je ugostiteljski objekt. Puno više od toga ne znam, priznaje. Neki su Ninići pričali i kako je s Mirkom istog dana bio uhapšen i njegov sin, u to doba student. Ali Ivek o tome nema saznanja. Zna samo da je i mlađi očev brat Anđelko bio pripadnik Šibenske brigade, da je uhapšen i strijeljan u Drnišu, gdje mu se nalazi spomen-ploča.
Ninići su među rijetkima u Šibeniku koji o svojim palima u Drugom svjetskom ratu, sudionicima pokreta otpora i NOB-a, žrtvama ustaških logora, govore bez zadrške.
Osobito Ivan Ninić, jedan od nekadašnjih vodećih SDP-ovaca, koji u svakoj prilici ističe antifašističku prošlost svoje obitelji. Mnogi, međutim, danas radije ne bi da se otvara taj dio njihova obiteljskog albuma.
Šibenski antifašisti, predvođeni Zoranom Restovićem, prošlog su tjedna, na promociji knjige Igora Vukića "Radni logor Jasenovac", demonstrativno nakratko prekinuli predstavljanje knjige s namjerom da okupljenim sudionicima pročitaju imena Šibenčana stradalih u Jasenovcu.
U tome nisu uspjeli, ali su izazvali zanimanje javnosti, između ostalih i naše, ne samo zbog incidenta nego i zbog jasenovačkih žrtava o kojima se ili ne govori, ili se to čini s revizionističkih pozicija.
Povijesni arhivi, knjige s popisom žrtava, živi svjedoci (članovi obitelji) čvrsti su dokaz da je Jasenovac bio koncentracijski logor smrti, a ne nikakav radni logor u kojem se dobro jelo i rekreiralo, bezmalo kao da je kakav wellness i spa centar.
Zahvaljujući čelniku šibenskih antifašista Zoranu Restoviću, došli smo do podataka o broju žrtava s područja bivše općine Šibenik, spominje se njih 28, onih što su u trenutku hapšenja bili prijavljeni s prebivalištem u Šibeniku, do 148 uključujući i Šibenčane koji su dobrim dijelom tada živjeli u Zagrebu i drugim krajevima Hrvatske, ali su rođeni u Šibeniku.
Podaci su točni, drugo su priče
– Koristili smo podatke iz knjige "Žrtvama do pobjede i slobode", iz državnog arhiva i nekih obiteljskih arhiva. Generalno, svi su ti podaci došli od Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina na teritoriju Jugoslavije, koji su se dopunjavali s talijanskim arhivom pronađenim nakon kapitulacije Italije, a nešto i dostupnom ustaškom arhivom. Vrlo malo podataka dobili smo od obitelji i svjedoka zločina – objasnio nam je prije listanja knjige Restović.
Činjenica je, kaže, da knjiga od svog prvog izdanja do danas nije doživjela većih i ozbiljnijih dopuna niti korekcija. Minimalni ispravci – dva ili tri posto podataka, odnose se isključivo na mjesto prebivališta, u pravilu ili općina Šibenik ili tadašnja općina Zagreb.
No, podaci objavljeni u knjizi šibenskih žrtava Drugog svjetskog rata nikad nisu osporavani. Knjiga ne pati od preuveličavanja, barata s imenima i prezimenima, nema neidentificiranih, anonimnih žrtava, a nije bilo ni primjera, ističe Restović, da bi netko došao požaliti se kako u knjizi nema njegova strica, ujaka, djeda, oca, brata...
To naprosto u ovim vremenima nije ni oportuno ni popularno. Nitko se ne "tuče" za ime članova svoje obitelji u toj knjizi, što je, smatra Restović, dokaz već dobrim dijelom provedene revizije povijesti, rehabilitacije NDH i političke indoktrinacije.
Upravo zbog toga što žrtve logora u Jasenovcu, ali i bilo kojeg drugog ustaškog stratišta, pa čak i partizanskih bitaka i ofenziva, nisu danas primjereno valorizirane i percipirane u ideološki podijeljenom društvu, mnoge obitelji stradalnika ne žele da se njihovi članovi spominju, pa ćemo u ovom tekstu navesti samo one za koje takvih ograničenja nema.
Zaklan, ubijen maljem, spaljen....
Čače Mate, Bariše, rođen u Vodicama 1894., bio je stolar-umjetnik, koji se još u ranoj mladosti opredijelio za revolucionarni radnički pokret. Bio je, kako se navodi u knjizi šibenskih žrtava, aktivni politički radnik i jedan od organizatora brojnih demonstracija Vodičana protiv tadašnjih nenarodnih režima.
Član KPJ postao je još 1925. i sustavno radio na propagiranju revolucionarnog radničkog pokreta i prava radničke klase. Više puta je hapšen, fizički zlostavljan i osuđivan. Poslije okupacije bio je snažno angažiran na pripremi i organiziranju oružanog ustanka. Nakon jednog od brojnih privođenja, odveden je 26. rujna 1943. u logor Jasenovac gdje je, kada su ustaše otkrile da je član KPJ, zaklan na Gradini 24. svibnja 1944.
Dunkić Ćiro, Paška, rođen u Šibeniku 1921., bio je podoficir jugoslavenske vojske, Hrvat. Ustaške vlasti su ga 1941. uhapsile i odvele u koncentracijski logor Jasenovac, gdje je, navodno, nakon mučenja, maljem ubijen, u studenome 1941.
Grgas Petra, ud. Mate, Tadije, rođena u Vodicama 1863., domaćica, Hrvatica. Boravila je kod sina u Zagrebu gdje su je ustaše uhapsile i u kolovozu 1944. odvele u logor Jasenovac. Strijeljana je zajedno s 83 osobe koje su, kao i ona, uhapšene i dovedene iz Zagreba.
Juričev-Martinčev Marko Pipić, Tome, rođen u Vodicama 1898., bio je ugostitelj, po nacionalnosti Hrvat, ali je pripadao naprednom radničkom pokretu, a 1937. godine uključio se u rad URS-ovih sindikata.
Od 1941. radio je aktivno na organiziranju Narodno-oslobodilačkog pokreta u Zagrebu. Njegova je gostionica bila punkt zagrebačkih političkih ilegalaca, a njegov stan je služio za održavanje sastanaka. Ustaše su ga uhapsile 1944. i osudile na dvije godine zatočeništva u Jasenovcu. U travnju 1945. Juričev-Martinčev je spaljen u vagonu s ostalim iznemoglim jasenovačkim logorašima. Njegovo ime se danas nalazi na spomen-ploči postavljenoj u zagrebačkom hotelu "Dubrovnik".
Kurajica Branko, Bože, rođen u Šibeniku 1902., bio je liječnik, Hrvat po nacionalnosti. Od prvih dana rata pomagao je pokret, a u narodnooslobodilačke odrede stupio u rujnu 1943. kada postaje pripadnik 8. šibenske brigade, 20. divizije.
Tijekom jedne borbe Šibenske brigade, u srpnju 1944. zarobljen je s grupom partizana i odveden u logor Jasenovac gdje je, nakon mučenja i kasapljenja noževima, zaklan istog dana.
Mrša Rade, Ive, rođen u šibenskom Zatonu 1915., radnik, Hrvat. Živio je u Zagrebu gdje je organizirano radio za Narodnooslobodilački pokret i postao član KPJ. Pridružio se partizanima u prvim danima okupacije, ali je zarobljen od ustaša i strijeljan u Jasenovcu 1942.
Ninić Mirko, Jakova, rodio se u Šibeniku 1899., bio je ugostitelj, Hrvat po nacionalnosti. Pripadao je naprednom radničkom pokretu, a 1941. aktivno se uključuje u rad Narodno-oslobodilačkog pokreta u Zagrebu. Već u listopadu ustaše ga hapse i odvode u logor Jasenovac.
Ninićevi se ne boje
Nakon što je dio dana, čim je doveden, morao stajati u krugu dvorišta logora, gdje je s ostalim logorašima bio izložen mučkom batinanju i prisiljen iskopati raku, uskoro je zaklan kao i ostali s kojima je doveden. Obitelj Ninić koja i danas živi u Šibeniku, o Mirkovom stradavanju ne zna puno. Ivica Ninić kojemu je Mirko bio stric, kratko nam je kazao da mu je žao što o sudbini svoga strica nema dovoljno podataka.
– Znam za stričevu sudbinu od svoga oca koji mi je to ispričao, ali premalo je to informacija, sve je to škrto, ponekad i kontroverzno, kaže Ivica, kojeg u Šibeniku svi znaju kao Iveka.
Stric je, veli, bio protivnik ustaškog režima i zbog toga je uhapšen i odveden u logor Jasenovac gdje je i skončao.
– Živio je u Zagrebu, imao je ugostiteljski objekt. Puno više od toga ne znam, priznaje. Neki su Ninići pričali i kako je s Mirkom istog dana bio uhapšen i njegov sin, u to doba student. Ali Ivek o tome nema saznanja. Zna samo da je i mlađi očev brat Anđelko bio pripadnik Šibenske brigade, da je uhapšen i strijeljan u Drnišu, gdje mu se nalazi spomen-ploča.
Ninići su među rijetkima u Šibeniku koji o svojim palima u Drugom svjetskom ratu, sudionicima pokreta otpora i NOB-a, žrtvama ustaških logora, govore bez zadrške.
Osobito Ivan Ninić, jedan od nekadašnjih vodećih SDP-ovaca, koji u svakoj prilici ističe antifašističku prošlost svoje obitelji. Mnogi, međutim, danas radije ne bi da se otvara taj dio njihova obiteljskog albuma.
ŠibenikU Jasenovcu je pobijeno 148 naših sugrađana
Donosimo priče o Šibenčanima koji su poklani, ubijeni, živi spaljeni u konc-logoru koji je, prema nekima, bio ugodan radni logor u kojem se igrao nogomet, sviralo i plesalo...
Šibenski antifašisti, predvođeni Zoranom Restovićem, prošlog su tjedna, na promociji knjige Igora Vukića "Radni logor Jasenovac", demonstrativno nakratko prekinuli predstavljanje knjige s namjerom da okupljenim sudionicima pročitaju imena Šibenčana stradalih u Jasenovcu.
U tome nisu uspjeli, ali su izazvali zanimanje javnosti, između ostalih i naše, ne samo zbog incidenta nego i zbog jasenovačkih žrtava o kojima se ili ne govori, ili se to čini s revizionističkih pozicija.
Povijesni arhivi, knjige s popisom žrtava, živi svjedoci (članovi obitelji) čvrsti su dokaz da je Jasenovac bio koncentracijski logor smrti, a ne nikakav radni logor u kojem se dobro jelo i rekreiralo, bezmalo kao da je kakav wellness i spa centar.
Zahvaljujući čelniku šibenskih antifašista Zoranu Restoviću, došli smo do podataka o broju žrtava s područja bivše općine Šibenik, spominje se njih 28, onih što su u trenutku hapšenja bili prijavljeni s prebivalištem u Šibeniku, do 148 uključujući i Šibenčane koji su dobrim dijelom tada živjeli u Zagrebu i drugim krajevima Hrvatske, ali su rođeni u Šibeniku.
Podaci su točni, drugo su priče
– Koristili smo podatke iz knjige "Žrtvama do pobjede i slobode", iz državnog arhiva i nekih obiteljskih arhiva. Generalno, svi su ti podaci došli od Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina na teritoriju Jugoslavije, koji su se dopunjavali s talijanskim arhivom pronađenim nakon kapitulacije Italije, a nešto i dostupnom ustaškom arhivom. Vrlo malo podataka dobili smo od obitelji i svjedoka zločina – objasnio nam je prije listanja knjige Restović.
Činjenica je, kaže, da knjiga od svog prvog izdanja do danas nije doživjela većih i ozbiljnijih dopuna niti korekcija. Minimalni ispravci – dva ili tri posto podataka, odnose se isključivo na mjesto prebivališta, u pravilu ili općina Šibenik ili tadašnja općina Zagreb.
No, podaci objavljeni u knjizi šibenskih žrtava Drugog svjetskog rata nikad nisu osporavani. Knjiga ne pati od preuveličavanja, barata s imenima i prezimenima, nema neidentificiranih, anonimnih žrtava, a nije bilo ni primjera, ističe Restović, da bi netko došao požaliti se kako u knjizi nema njegova strica, ujaka, djeda, oca, brata...
To naprosto u ovim vremenima nije ni oportuno ni popularno. Nitko se ne "tuče" za ime članova svoje obitelji u toj knjizi, što je, smatra Restović, dokaz već dobrim dijelom provedene revizije povijesti, rehabilitacije NDH i političke indoktrinacije.
Upravo zbog toga što žrtve logora u Jasenovcu, ali i bilo kojeg drugog ustaškog stratišta, pa čak i partizanskih bitaka i ofenziva, nisu danas primjereno valorizirane i percipirane u ideološki podijeljenom društvu, mnoge obitelji stradalnika ne žele da se njihovi članovi spominju, pa ćemo u ovom tekstu navesti samo one za koje takvih ograničenja nema.
Zaklan, ubijen maljem, spaljen....
Čače Mate, Bariše, rođen u Vodicama 1894., bio je stolar-umjetnik, koji se još u ranoj mladosti opredijelio za revolucionarni radnički pokret. Bio je, kako se navodi u knjizi šibenskih žrtava, aktivni politički radnik i jedan od organizatora brojnih demonstracija Vodičana protiv tadašnjih nenarodnih režima.
Član KPJ postao je još 1925. i sustavno radio na propagiranju revolucionarnog radničkog pokreta i prava radničke klase. Više puta je hapšen, fizički zlostavljan i osuđivan. Poslije okupacije bio je snažno angažiran na pripremi i organiziranju oružanog ustanka. Nakon jednog od brojnih privođenja, odveden je 26. rujna 1943. u logor Jasenovac gdje je, kada su ustaše otkrile da je član KPJ, zaklan na Gradini 24. svibnja 1944.
Dunkić Ćiro, Paška, rođen u Šibeniku 1921., bio je podoficir jugoslavenske vojske, Hrvat. Ustaške vlasti su ga 1941. uhapsile i odvele u koncentracijski logor Jasenovac, gdje je, navodno, nakon mučenja, maljem ubijen, u studenome 1941.
Grgas Petra, ud. Mate, Tadije, rođena u Vodicama 1863., domaćica, Hrvatica. Boravila je kod sina u Zagrebu gdje su je ustaše uhapsile i u kolovozu 1944. odvele u logor Jasenovac. Strijeljana je zajedno s 83 osobe koje su, kao i ona, uhapšene i dovedene iz Zagreba.
Juričev-Martinčev Marko Pipić, Tome, rođen u Vodicama 1898., bio je ugostitelj, po nacionalnosti Hrvat, ali je pripadao naprednom radničkom pokretu, a 1937. godine uključio se u rad URS-ovih sindikata.
Od 1941. radio je aktivno na organiziranju Narodno-oslobodilačkog pokreta u Zagrebu. Njegova je gostionica bila punkt zagrebačkih političkih ilegalaca, a njegov stan je služio za održavanje sastanaka. Ustaše su ga uhapsile 1944. i osudile na dvije godine zatočeništva u Jasenovcu. U travnju 1945. Juričev-Martinčev je spaljen u vagonu s ostalim iznemoglim jasenovačkim logorašima. Njegovo ime se danas nalazi na spomen-ploči postavljenoj u zagrebačkom hotelu "Dubrovnik".
Kurajica Branko, Bože, rođen u Šibeniku 1902., bio je liječnik, Hrvat po nacionalnosti. Od prvih dana rata pomagao je pokret, a u narodnooslobodilačke odrede stupio u rujnu 1943. kada postaje pripadnik 8. šibenske brigade, 20. divizije.
Tijekom jedne borbe Šibenske brigade, u srpnju 1944. zarobljen je s grupom partizana i odveden u logor Jasenovac gdje je, nakon mučenja i kasapljenja noževima, zaklan istog dana.
Mrša Rade, Ive, rođen u šibenskom Zatonu 1915., radnik, Hrvat. Živio je u Zagrebu gdje je organizirano radio za Narodnooslobodilački pokret i postao član KPJ. Pridružio se partizanima u prvim danima okupacije, ali je zarobljen od ustaša i strijeljan u Jasenovcu 1942.
Ninić Mirko, Jakova, rodio se u Šibeniku 1899., bio je ugostitelj, Hrvat po nacionalnosti. Pripadao je naprednom radničkom pokretu, a 1941. aktivno se uključuje u rad Narodno-oslobodilačkog pokreta u Zagrebu. Već u listopadu ustaše ga hapse i odvode u logor Jasenovac.
Ninićevi se ne boje
Nakon što je dio dana, čim je doveden, morao stajati u krugu dvorišta logora, gdje je s ostalim logorašima bio izložen mučkom batinanju i prisiljen iskopati raku, uskoro je zaklan kao i ostali s kojima je doveden. Obitelj Ninić koja i danas živi u Šibeniku, o Mirkovom stradavanju ne zna puno. Ivica Ninić kojemu je Mirko bio stric, kratko nam je kazao da mu je žao što o sudbini svoga strica nema dovoljno podataka.
– Znam za stričevu sudbinu od svoga oca koji mi je to ispričao, ali premalo je to informacija, sve je to škrto, ponekad i kontroverzno, kaže Ivica, kojeg u Šibeniku svi znaju kao Iveka.
Stric je, veli, bio protivnik ustaškog režima i zbog toga je uhapšen i odveden u logor Jasenovac gdje je i skončao.
– Živio je u Zagrebu, imao je ugostiteljski objekt. Puno više od toga ne znam, priznaje. Neki su Ninići pričali i kako je s Mirkom istog dana bio uhapšen i njegov sin, u to doba student. Ali Ivek o tome nema saznanja. Zna samo da je i mlađi očev brat Anđelko bio pripadnik Šibenske brigade, da je uhapšen i strijeljan u Drnišu, gdje mu se nalazi spomen-ploča.
Ninići su među rijetkima u Šibeniku koji o svojim palima u Drugom svjetskom ratu, sudionicima pokreta otpora i NOB-a, žrtvama ustaških logora, govore bez zadrške.
Osobito Ivan Ninić, jedan od nekadašnjih vodećih SDP-ovaca, koji u svakoj prilici ističe antifašističku prošlost svoje obitelji. Mnogi, međutim, danas radije ne bi da se otvara taj dio njihova obiteljskog albuma.