DubrovnikMa tko tvrdi da nema radne snage?

Preko Student servisa u sezoni je radilo 1500 đaka i studenata i bili su bogovski plaćeni!

Piše Gabrijela Bijelić

14. lipnja 2022. - 21:20

<p>Dubrovačka mladež je 1970-tih svakodnevno raščišćavala Babin kuk preije otvorenja hotelskog centra</p>

Dubrovačka mladež je 1970-tih svakodnevno raščišćavala Babin kuk preije otvorenja hotelskog centraStudentski Centar Dubrovnik/Studentski Centar Dubrovnik

Bila su to vremena kad su dubrovački srednjoškolci i studenti radili za prestiž. Pristojno plaćeni i cijenjeni kod poslodavca koji ih nije tretirao kao nužan trošak nego korisne suradnike. Ako bi malčice zabušavali jer im se taj dan baš nekako nije dalo radit', bilo bi im oprošteno. A kad bi se alavija prihvatili zadatka, pohvale ne bi izostale, a s njima i novčane nagrade. O zlatnom dobu Student servisa popričali smo s a sugrađaninom Miodragom Kiriginom alias Kirom.

Mlađi ga znaju kao dobrog duha Društva naša djeca Dubrovnik, a oni nešto stariji kao alfu i omegu Student servisa još iz doba kad su se dnevnice isplaćivale u gotovini 'po učinku', a mladi se otimali za poslove koji bi donosili izdašan ljetni džeparac.

Neko u štivu, neko na drva

Popularni Kiro je na dužnosti u Student servisu prošao kroz korjenite promjene trendova i tehnologija, ali je pristup kandidatima za sezonski posao ostao isti. Sa svima lijepo, disciplinirano, uz pravovremene isplate i bez fige u špagu iako je svojedobno radio ispod smokve u Šulića:

- Te 1963. prvi direktor Student servisa bio je Vlaho Pejdar, Pero Baničević bio je tajnik, a Bosiljka Andrijić blagajnica. Ja sam tad još bio đak Preparandije na Gracu, u Dubrovniku su tad bile svega dvije više škole, Pomorska i Pedagoška, a većinu mladosti koja je radila činili su srednjoškolci. Prvi se Student servis bio u sobi na katu bivšeg Komiteta vizavi radio stanice, a poslije se preselio u Pile, u dvorište preko puta Šulića. Mladi bi se skupljali ispod smokve na otvorenom i čekali što će im se dat' za radit'. Prvi poslovi bili su u luci Dubrovnik, najviše na istovaru starog željeza i južnog voća. Dosta se statiralo na snimanju filmova kojih ni tad nije falilo. Sjećam se da je svaki dan za Ploče organizirano išao autobus na set filma s Milenom Dravić, snimalo se i po Ivanici– priča nam Kiro koji je i sam kao mladić 'preživio' inscenirani napad filmskih gusara nakon desanta na plažu u Pilama. A s morem su, kaže, bili povezani i najtraženiji poslovi 1970-tih i 1980-tih. Kirigin je u dubrovački Student servis došao od 1972. kao referent za zapošljavanje đaka i studenata, a u penziju je pošao 2010. Poslova je bilo svake vrste, a najviše je zapošljavala gruška luka:

- Tadašnji direktor luke Mario Ban imao je istančan osjećaj za mladost, cijenio ih je i nikad mladiće ne bi previše opteretio. Svako jutro u 6 bi im određivao zadatke. Netko bi išao u štivu, netko u magazin, a nekome bi rek'o 'ti ćeš na lenjam!'. To je značilo da je zadužen za transport drva – priča nam sugovornik koji je u predinternetsko doba povremeno glumio i zaštitara.

Pristao mladić, ali neljubazan!

- Bili smo nepouzdani, ali sve nam se opraštalo. Kiro i Vlaho su bili odlični poslodavci, svima je bilo drago da smo tu, a danas šefovi gledaju samo kako bi djecu ogulili. Izgubio se onaj prisan pristup, što je najvažnije mladima – uspoređuje glavni urednik Dubrovačkog vjesnika Antun Masle stanje na 'tržištu rada' studenata i učenika 1970-tih i 1980-tih i danas. Sjeća se da se radilo svašta, nijedan posao nije bio ispod časti. On je, primjerice, jedne sezone radio u TIC-a. Kad je neka gošća došla pitati informaciju, nije mu se baš dalo odgovarati, a uslijedila je neočekivana reakcija. U Politici Express sutradan je izašao tekst iz Dubrovnika naslovljen 'Pristao mladić, ali neljubazan'.

Statirao je Masle s vršnjacima i na predstavama Igara, odradio Macbetha, Hamleta i Kolumba:

- Visoki mladići su redom bili vojnici, manji rastom sluge. Većinom smo ležali i čekali izlazak na scenu – otkriva nam detalje karijere u Studentskom servisu koja je uključivala i plovidbu na izletničkim brodicama.

Proširili se do Korčule

- Bili smo tad blizu zgrade SDK, gdje je danas Dunea, a redovito je trebalo prenositi solde za isplatu mladima. Novčanice je u najlonu nosila tadašnja blagajnica Anka Mišić, pa su mene poslali da je pratim kako je ne bi tko na putu presreo i okrao. Inače je prije puno jednostavnije bilo platiti mlađariju. Oni bi donijeli ugovor od poslodavca da su odradili što se od njih tražilo, blagajnica bi ugovor arhivirala i uslijedila bi isplata u gotovini. Zanimljivo je da su u početku na posebnoj cijeni bili mladi daktilografi, a jedino su oni u Ekonomskoj imali predmet tipkanje, tako da ih je vazda falilo. Jednom je neki inženjer koji je radio na obnovi aerodroma tražio nekoga tko dobro zna pisat na makinju da mu zapisuje dnevne situacije na gradilištu. Prijavila se jedna djevojka, maturantica koja mi je puno godina kasnije sa sinom došla u Student servis i priznala da joj je honorar bio takav da je sebi platila ekskurziju, obnovila garderobu i još joj je ostalo – prisjeća se Kiro zlatnih doba kad je putem Student servisa godišnje po bivšoj Općini Dubrovnik radilo i po 1500 mladih. Toliko je dobro išlo zapošljavanje da su otvorili i 'podružnice' u HTP Korčula i Hum u Veloj Luci. I tad je manjkalo turističkog kadra, a mladim Korčulanima dobro je došao sezonski posao na pragu od kuće.

Uspoređujući studentske satnice onda i sad, Kirigin primjećuje da su se najbolje plaćali fizički poslovi i već spomenuti daktilografski, otprilike današnjih 35 kuna. Potražnja za poslovima objavljivala bi se na oglasnoj ploči Student servisa, a postojala je najniža dobna granica od 15 godina kako bi vas se uopće uzelo za rad. Nepisano pravilo je pak bilo 'što šporkiji i naporniji posao, to više solada'.

Arslan, meštar od tehnike

Punih 40 godina gospar Arslan Čobić Aco bio je voditelj tehnike Igara, poslom najbliži učenicima i studentima koji su radili za ljetni festival na postavljanju tribina, stolica i kulisa za predstave. Sve je tehnički moralo štimati, što je značilo da se nije smjelo čekati zadnji čas, već pripremiti binu, rasvjetu i cijelu logistiku prije izlaska umjetnika na scenu:

- Mladići s kojima sam radio bili su jako dobri. Uvijek sam ih hvalio jer bi sve zadaće obavili bez galame i svađe. Ja bih im rekao 'što ranije završimo, prije ćete bit slobodni' i oni bi se požurili – sa sjetom priča gospar Arslan o susretima sa svojim mladim nosačima rekvizita. Okupljali bi se u parku Gradac, a onda osvajali 'čuke' od Lovrjenca i Minčete do Revelina gdje se plesao folklor i svirali koncerti. Mladima je povjerio i 5 do 6 službenih auta Igara kojima su odlazili na aerodrom po glumce ili ih odvozili do hotela nakon predstava. I tu su se iskazali kao profesionalni i pouzdani, veli Čobić, čiji je sin Senad Čobić Đeki danas brine za transport i montažu Dubrovačkih ljetnih igara.

Očistili Babin kuk

Kiro još pamti kako bi se okupljali posebni timovi za fizičke poslove, od Gruža preko Boninova do aerodroma, tako da bi se uvijek našao netko za prenijeti vreće cementa ili rekvizite za Igre, što je bilo uvijek traženo. Izvor zarade Studentskog servisa, ako se tako može nazvati, bila je provizija za dogovorene poslove. Katkad bi trebalo poći i na teren, a prvi šefovi Vlaho Pejdar i Pero Baničević za to su dobili službeno vozilo, Renault 12:

- Omladina nas je često krivo gledala zbog tog auta koje je tad bilo hit. Govorili bi nam da se samo okolo vozikamo i ništa ne radimo – s osmijehom se prisjeća sugovornik. Kiro se posebno rado spominje angažmana mladih kad se završavala gradnja hotelskog centra na Babinu kuku, otvorenog 1976. godine.

- Osobno sam dva i pol mjeseca bio stalno na gradilištu. Svaki dan su cijeli razredi srednjih škola organizirano išli na čišćenje i tako osiguravali solde za maturalno putovanje. Izmjenjivala se Gimnazija, Ekonomska, ŠUP, po sto učenika bi dnevno iza radnika raščišćavalo Argosy, President, Tirenu, cijeli Mali Stradun. Posao bi se raspoređivao tako da bi nalogodavac prolazio hodnikom i dijelio zaduženja mladima, uz plaćanje po danu. Najčešće se čistilo po jednu sobu po glavi, ali su neki okretniji dobivali još posla.

- Malo teže je bilo 'probavit' šporke zahode, no mladi su to stoički podnosili, puno se njih sprijateljilo na tim poslovima, sjećam se kako je doktorica Čale Mratović dolazila radit u Presidenta, bila je cijela ekipa, pravi doživljaj – zaključuje Kirigin. Student servis je, valja i to pripomenuti, nakon rata iz povijesne jezgre preselio u DOC, a s vremenom je uz zapošljavanje djelatnosti proširio i na prehranu studenata, ali i kulturne sadržaje. Upravo pod njegovim okriljem začet je Studentski teatar Lero, danas jedan od simbola dubrovačke umjetničke scene. Zapošljavanje mladih Dubrovčana uvelike je unaprijedio i pokojni Fadil Čustović, ravnatelj Student servisa od 1986. do 2005. godine.

Na Stradunu vješala, na Lovrjencu lanterna

- Mladići su nosili naranče i sanduke u luci, a djevojke radile na Igrama, u hotelima i na prodaji suvenira. Jako su bili zainteresirani za rad, kad bi u srednjoj školi jedan počeo raditi, drugi bi mu se požurili pridružiti – ističe Vlaho Pejdar, veteran i prvi direktor Studentskog servisa u Dubrovniku. Njegov kolega Kiro se pak k'o danas sjeća kako je jedne godine na Lovrjencu zbog snimanja osvanuo montažni svjetionik. Kad se snimao film na temu Meksičke revolucije, duž Straduna su bila poredana vješala, a po pločniku Straduna posuli su sijeno da konjska kopita ne oštete kamen. Pokojni Tomo Vukman zvan Bukva, popularan među Dubrovčanima tih sedamdesetih i osamdesetih, išao je na snimanje na Ivanicu. Filmska ekipa tražila je da bude tišina, a on je baš u tom trenu ispalio hitac iz puške. Nastala je cijela strka, a nesretni Bukva se poslije pravdao 'nisam htio, ost'o mi je metak u cijevi!'. Jednom se autobusom za Ivanicu vozio i naš dragi oriđino Ivo Labaš, a kad je Grad nestao iz vida, netko je dobacio 'Ivo, makni nos da vidim Porporelu'.