"Akademik Luko Paljetak bio je povezan s franjevcima. Ta veza vuče korijen iz njegovih Konavala, preko samostana u Pridvorju, pa preko kuće stanovanja u blizini samostana Male braće. U franjevačkoj crkvi je ministrirao, gdje je na latinskom jeziku služio svete mise. Rado je spominjao bijelu kavu koju je s drugim ministrantima nakon toga dobivao u fratarskoj blagovaonici. Kasnije je pjevao u crkvenom zboru, a iz tog doba posebno mu je u sjećanju ostao fra Ferdo Barada koji je tada vodio pjevački zbor. Pričao mi je kako je posjećivao toga starog fratra u samostanu na Poljudu u Splitu sa svojom suprugom Ana Marijom. Kupovao mu je i pretplatu za utakmice Hajduka. U to vrijeme još sam bio student teologije i živio sam u samostanu na Poljudu gdje je bio i fra Ferdo, ali Luka nisam osobno poznavao.
Jedan od prvih susreta s njim bio je upravo u našoj blagovaonici u Dubrovniku 2005. kada je kod nas došao s jednim poznatim televizijskim voditeljem zbog nekog TV projekta. Pričajući tada o svojim dječačkim danima i ministriranju spomenuo je vitraje na šest velikih gotičkih prozora u sakristiji koji su bili razbijeni još u domovinskom ratu. Na njegov prijedlog kako bi nacrt za nove vitraje mogao napraviti dubrovački slikar Đuro Pulitika, već sutradan fra Marijo Šikić i ja posjetili smo slikara. Primio nas je u malom dvorištu kuće u kojoj je stanovao, i kad je čuo zbog čega smo došli, rekao je kako već godinu dana nije uzeo kist u ruke. Na moj upit, da li to može obaviti Josip Botteri Dini, odgovorio je: „On se u toj tehnici profilirao“. Botteri je vrlo brzo obavio zadatak, a kod svečanosti otkrivanja njegovih vitraja, Luko Paljetak recitirao je svoju pjesmu Ispovijed sv. Franu, koju je napisao 11. travnja 2006. Nastala je ona zahvaljujući njegovu poticaju da se naprave vitraji i mojoj molbi njemu da nešto prigodno kaže. Dolazio je Luko na svetu misu u našu crkvu.
U nekim zgodama bio je sa suprugom i naš gost u blagovaonici. Posebno je surađivao s fra Pijom Pejićem dok je ovaj bio bolnički kapelan u Dubrovačkoj bolnici, jer je Luko tada stanovao u blizini. Fratre, pa tako i mene, zvao je „prijateljima“. A, Luku su prijatelji bili svi ljudi. Imao je poštovanja kako prema onim uvaženim i učenim tako i prema običnim ljudima. Posebno je cijenio one koju su bilo što pisali.
Kao što je poznato, on je slikao, prevodio i pisao mnogo u različitim književnim žanrovima. Nije međutim koristio računalo. Svoja književna djela tipkao je na pisaćem stroju. Nije koristio ni Internet. Sjećam se kako je jednom iz naše knjižnice posudio desetak svezaka jednog klasičnog latinskog autora tražeći jednu rečenicu koju je namjeravao ugraditi u svoju knjigu. Nakon mjesec dana vratio je tu hrpu knjiga s konstatacijom kako je sve pregledao ali rečenicu nije uspio pronaći. Znao je rečenicu napamet, htio je samo navesti citat. Zapisao sam rečenicu, i nakon kratkog traženja na Googlu pronašao sam tu knjigu, te mu otisnuo stranicu na kojoj se nalazio taj tekst.
Kad mu je preminula supruga Ana Marija, zvao me je da vodim sprovod. Sjećam se da sam tada u kratkom prigodnom slovu istakao kako je ona bila žena riječi, umjetnica riječi, i u tome tako srodna svome suprugu. Spomenuo sam kako su ih povezivale riječi i puno toga što su dijelili, i kako su jedno drugom bili podrška u profesionalnom i u svakom drugom životnom smislu. Ta moja tvrdnja dobila je potvrdu i u Lukovu kasnijem svagdanjem mjesec dana dugom posjećivanju groba Ana Marije na Dančama, kao i u njegovoj zbirci pjesama „Ptice koje se prerano svuku“ posvećenoj njoj", u svojoj posveti napisao je fra Stipe Nosić.