Dubrovački isusovac pater Mirko Nikolić: Naše najbliže i najmilije smo previše prepustili na brigu drugima. Poslije nam bude žao, ali tada je već kasno

Približava se blagdan Svih svetih i Dan mrtvih. Što slavimo na Svi svete, a što dan kasnije? Ljudi često poistovjećuju ta dva blagdana?

Ne ulazeći u nastanak blagdana ili svetkovine Sviju svetih koji ima svoju povijest kao i svaki drugi kršćanski i katolički blagdan, želim govoriti o onome bitnom što ova svetkovina u sebi sadrži i što nam danas poručuje. Ona govori da je to dan kad slavimo sve koji su u nebu ili kako to volimo reći "Slavnu Crkvu". To su svi oni koji su "prešli Modru rijeku" i nalaze se u zajedništvu s Presvetim Trojstvom, svi oni kojima je Bog otro suzu s njihovih očiju, (usp. Otkr 21, 4). To su svi oni pozemljari koji su završili svoj zemaljski put i sada su u nebeskoj slavi. Mi imamo katolički kalendar i na njemu se nalaze imena onih koje je crkva službeno proglasila blaženima i svetima. No i on je premalen da obuhvati sve one koji su stavljeni na čast oltara. Ova svetkovina želi reći da su svi sveti koji su u nebu. To su naši roditelji, braća i sestre, naša djeca, prijatelji, poznanici, rodbina… U nebu mogu biti samo sveti i zato ovom svetkovinom njih spominjemo, slavimo ih i njima se molimo. Koja je njihova poruka nama koji smo još na svom hodočasničkom putu prema vječnosti, koji smo "Crkva putujuća ili hodočasnička"? Ova nam svetkovina poručuje da svetost nije nekakva utopija, nije nešto ekskluzivno i rezervirano za samo posebne ljude, nego za svakoga koji želi iskreno čuti i ozbiljno uzeti k srcu ono što je Isus izgovorio na Brdu blaženstava, a što čitamo iz Evanđelja na ovu svetkovinu. Svi sveti nam govore da se svetost ostvaruje u svakodnevici i ovdje na zemlji. Svi smo pozvani na svetost. Sluga Božji otac Ante Gabrić, najveći hrvatski misionar u XX. stoljeću, na duhovit ali vrlo realan način govori o svetosti. "Biti svet je vrlo jednostavno, ali i vrlo komplicirano. Komplicirano zato što ne znamo biti jednostavni." Da, mi smo i inače vrlo komplicirani. Možda je i to razlog da nas danas ima malo svetih. Je ne volim reći Dan mrtvih. To je danas ušlo u naš svakodnevni govor. Ljepše i točnije je reći Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan. Dušni dan nas sjeća na duše naših pokojnika koje su u "Trpećoj Crkvi" za razliku onih koji su u "Slavnoj" što se spominjemo dan prije na Sve svete. To su one duše koje još nisu pripravne za vječnu slavu, nego moraju proći put čišćenja da bi bile spremne za konačni susret s Bogom.

Bozo Radic/Cropix

Smrt je posebna družica

Ljudi općenito nerado govore o smrti pa i ako su vjernici. Kako bi svi ljudi, a pogotovo oni koji vjeruju u vječni život, trebali doživljavati prolaznost života?

Da, točno je da ljudi nerado govore o smrti, jer je velika nepoznanica. Ono što čovjek ne poznaje, od toga i zazire. Htjeli mi to ili ne htjeli, barem tijekom ova dva dana, smrt je naša posebna družica. Na nju mislimo, možda ne eksplicitno, ali ona je tu prisutna, posredno, dok hodamo po našim nekropolama, našim grobljima. Činjenica je da misao na smrt ne budi u nama radost nego se pred nama pokazuje kao neprijateljica. Smrt nam se uvijek doima zastrašujućom i teškom. Svjedočenje mnogih svetaca pokazuje nam kako ni oni nisu mogli svladati tjeskobu u susretu sa smrću. Sv. Mala Terezije je često govorila: "Nikad neću moći naučiti umrijeti!" Francuski pisac Bernanos u svome djelu "Veliki strah dobrih ili dobronamjernih" opisuje na posebno istančan način taj fenomen tjeskobe u susretu sa smrću kakav su ćutjeli i sami sveci. Bježali mi od nje ili ne, odgonili svoje misli o smrti ili mislili na nju, ona nam sigurno prilazi, jer je naša zajednička baština i naša pozemljarska kob. Posebno u ovo naše vrijeme želimo odstraniti smrt iz našeg života i ona tako postaje još veći bauk i još veća nepoznanica. Čini nam se da se prije nekako sve normalnije prihvaćalo, napose rađanje i umiranje. U obitelji se rađalo, živjelo zajedno, radovalo, patilo, bolovalo i umiralo. Sve se to normalno prihvaćalo. A danas je sve to odstranjeno iz obitelji i našeg dnevnog života. Želi se život učiniti životnijim i sve ono što nas u tome ometa nastojimo ukloniti. Izgradili smo rodilišta, bolnice, staračke domove, palijativne ustanove i time smo, htjeli mi to priznati ili ne, uklonili iz života ili potisnuli na njegove rubove, to što mu bitno pripada i tako smo ga razživotili, a možda i dehumanizirali. Nisam protiv svih ovih ustanova, dapače. Samo se bojim da smo previše prepustili brizi drugih svoje najbliže i najmilije zbog čega nam onda kasnije bude žao. Ali tada je već kasno.

Kako naći utjehu kada izgubimo blisku osobu? Koliko smo im bliže upravo na ove datume?

Gubitak drage osobe, voljenog prijatelja nešto je s čime se nije lako nositi. Svojedobno je bila izašla jedna knjižica u Francuskoj u kojoj su bili prikupljeni odgovori tinejdžera koji tješe svojeg prijatelja kojemu je umro najbolji prijatelj. On je izrazio želju da mu njegovi vršnjaci pomognu svojim odgovorima kako bi mogao prihvatiti smrt svojega prijatelja. Umjesto da o tome "filozofiram", evo odgovora jednoga tinejdžera koji je otvoren i iskren, jednog između njih 140 koji su bili pristigli i sabrani u tu knjižicu. "Smrt je nešto čemu nitko ne može umaknuti. Prije ili kasnije ona pokuca i udari. Ali smrt je posebno teška za one koji ostaju. Naravno, to je uvijek vrlo teško prihvatiti. Važno je, mislim, da ne zaboraviš na svojega prijatelja i da samom sebi kažeš kako je njegova duša tu uvijek pokraj tebe. Napose, nemoj se bojati ni stidjeti plakati, to pomaže. Dobro znam da je u takvim okolnosti teško išta reći, ali kasnije ćeš sve bolje razumjeti. Želim ti puno hrabrosti i nadam se da će te ovo moje pismo barem malo utješiti". Štogod mi o tome pokušali reći, osjećamo kako to nije ono pravo, a pogotovo ne najbolje. Jedino u vjeri možemo prihvatiti smrt svojih bližnjih i dragih. Ona je teška i kad dođe u svoje vrijeme, ali je vrlo bolna kad pokosi neku mladu osobu. Sigurno da Svi sveti i Dušni dan čine te smo bliže onima koji su prešli prag smrti, jer odlazimo na groblja, molimo se više za njih i sve nas to više povezuje s njima. U svojoj vjeri molimo u duhu jedne misli iz svete mise za pokojne: "Tvojima se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima!" I to nam također pomaže da budemo u snažnijoj povezanosti sa svojima preminulima, mi "putujuća, hodočasnička Crkva s one druge dvije: "Trpećom" i "Slavnom". To u nama podržava nadu i na susret s njima u onostranosti.

Je li ukrašavanje grobova skupim aranžmanima i svijećama postala tek stvar navike ili stvarno na taj način pokazujemo da žive u našim sjećanjima?

Kićenje grobova je i stvar ukusa i razboritosti. Potrebno je urediti grob, lijepo ga okititi, zapaliti svijeću, ali je još važnije tog dana otići na svetu misu i izmoliti molitvu za pokojne, a napose molitvu oprosta. Molitva je najbolje i najljepše cvijeće za naše pokojne i nikakvi aranžmani ni buketi cvijeća ne mogu je zamijeniti ni nadomjestiti. Cvijećem i svijećama mi svoju vjeru nekako želimo pokazati i kroz tu materijalnu dimenziju. To je naša utjelovljena vjera, ali je važnija naša konkretna molitva i misna nakana za naše pokojne od svakog cvijeća. Da ne bude zabune: treba grob urediti, okititi i zapaliti svijeću, ali ne smijemo zaboraviti ni molitvu ni svetu misu. Isus je za slične stvari upozoravao svoje suvremenike: "Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati!" (Mt 23, 23) Tko može izmjeriti i odvagnuti bol jedne majke za svojim djetetom, pa joj onda prigovoriti za ono što čini i misli kad dolazi na njegov grob. I to je lijepo kazao V. Nazor u spomenutoj pjesmi na čakavskom dijalektu: "Pet sveć posadila,/Od ust otkidala/ Dok san ih kupila". Osjećamo da je to nešto sasvim drugačije od pustog rasipanja cvijeća i aranžmana što se katkad možemo vidjeti na grobovima. To je poput onog dara siromašne udovice u hramsku blagajnu o čemu Isus govori, za razliku od darova drugih bogatih koji su rasipali od svojega suviška. A ona je na kraju dala više od njih. (Lk 21, 2…)

Bozo Radic/Cropix

Nedavno ste došli u naš Grad u crkvu na Jezuite, kakva su prva iskustva?

Ovdje sam nešto duže od dva mjeseca. Lijep je i interesantan Dubrovnik, povijesna jezgra. Tolike crkve i crkvice na tako malom prostoru. Mnoštvo je ljudi koji kroz njih prolaze, dive se umjetninama, sjednu i pomole se, zapale svijeću. To su oni koji dođu, vide i odu – turisti od kojih i živi ovaj grad. I to je jedna slika Dubrovnika, ponajviše ona ljetna, ali ja ga više volim promatrati kroz duhovnu prizmu. Drago mi je da je u Ulici od Puča kapelica s trajno izloženim Presvetim. Volim tu navratiti i "pozdraviti Isusa" koji neumorno čeka i prisutan je u bijeloj hostiji. Lijepo je tu za koji trenutak zastati, dijeli nas tek jedan iskorak od izvanjske gužve, a kad stupimo unutra, kao da smo unišli u neki drugi svijet. Moj Provincijal mi je rekao prije ljeta da je otvoreno nekoliko mogućnosti kamo bih mogao biti poslan. Jedna je bila i Dubrovnik koja je na kraju postala i stvarnost. Dubrovnik sam upoznao i zavolio kao mali drugoškolac kad me je otac poveo na tjedan dana. Grad je ostavio na mene nezaboravan dojam snage i ljepote, kao nekakav srednjovjekovni vitez u svom oklopu koji se tu smjestio i odmara se. Tada je bio još tramvaj i ono nezaboravno polagano spuštanje "Ćirom" prema gradu. Kasnije sam Dubrovnik doživljavao kroz Dubrovačke ljetne igre, njegove Trubadure i nadasve kroz Festu svetoga Vlaha. Jednom sam imao sreću pripravljati grad na Festu kroz trodnevnicu i sudjelovati na samoj svetkovini Sv. Vlaha u procesiji. Kao isusovac, jezuita kako Dubrovčani kažu, jasno da sam Dubrovnik promatrao kroz sve ono što su isusovci činili u ovome gradu od svojih početaka pa do naših dana. Od Bobadille, sudruga sv. Ignacija i jednog od prve šestorice isusovac, Kašića, pisca prve gramatike hrvatskog jezika i Boškovića, učenjaka svjetskoga glasa do padra P. Perice, pjesnika i mučenika, koji je bio skoro naš suvremenik, samo da njih spomenem, prošli su mnogi isusovci kroz ovaj grad i u njemu djelovali. I ja se uključujem u tu povorku isusovaca i svih onih koji žive u Dubrovniku. Svega sam toga svjestan napose u večernjim satima kad je crkva zatvorena i kad se prije počinka spustim u tihu i tamnu crkvu koja je prekrasna i pomolim se za ovaj naš grad, njegove stanovnike, one koji u njega dođu i brzo kroz njega prođu, a čiji se žamor i huk pomalo čuje u toj noćnoj tišini crkve. Sve to daje poseban ugođaj i ostavlja poseban dojam na kraju dana prije počinka.

Sve je na ‘klik‘ i sve je ‘fast‘

Puno ste radili s mladima. Jesu li točne naše predodžbe da mlade ljude sve manje zanima vjera, da su više okrenuti svjetovnom?

Moj svećenički život protjecao je dosta u radu s mladima. No to je najviše bilo u našem internom odgojnom djelovanju, u radu sa sjemeništarcima, kandidaticama, novacima, novakinjama, bogoslovima. Susrete i rad s vanjskim mladima najviše sam imao kao ravnatelj naše Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku i kao kateheta u raznim gimnazijama Zagreba i Osijeka. Posebno mi je bio drag rad s mladima koji su dolazili na duhovne vježbe. Tu sam napose doživljavao i susretao njihovu velikodušnost i spremnost za ideale. Mladi su odraz svijeta u kojemu živimo, njegovo ogledalo. A tko kreira svijet? To su stariji koji onda serviraju mladima ono što su sami napravili. Tako mladi postaju lake potrošačke mušterije. Sjećam se jedne misli iz udžbenika za vjeronauk prvog razreda gimnazije koju je napisao drevni egipatski pisar još prije Krista o mladima njegova vremena. Da nisam pročitao da je to iz toga vremena, pomislio bih da je to netko o mladima pisao u našem 21. stoljeću. Dakle ništa nova pod suncem. Lako je mlade kritizirati i na njih se ljutiti. Ima mladih čiji su se životi već zarana polomili, ima onih kojima je stalo da iskoriste život u duhu one latinske "Carpe diem! Iskoristi ili upotrijebi dan!" i tako žive iz dana u dan. Ima ih koji kormilo života drže u svojim rukama i kojima je stalo da se ostvare i postanu odgovorni ljudi. Problem je što se danas želi sve dobiti na "klik" i sve je "fast" i "ekspres". Ponude su takve da im ne mogu odoljeti i sve žele imati odmah i sada. Život ima svoju zakonitost rasta i sazrijevanja koja se ne može niti smije ubrzati. Koji to shvate, uspiju se ostvariti kao dobri i pošteni ljudi. I, hvala Bogu, ima ih!

Kako gledate na krizu duhovnih zvanja, je li tako i u vašoj družbi?

Kriza zvanja je samo posljedica drugih kriza u našem svijetu, ovom zapadnom napose. Kriza nije samo ekonomska koja dodiruje sve razine čovjekova života. Kriza je pravog vjerničkog života u obitelji, kriza je prema otvorenosti životu u obiteljima. Kriza je u spremnosti prihvaćanja odgovornosti u životu, u prihvaćanju križa, u odvažnosti prihvaćanja životnog poziva bilo da se izabere bračni, obiteljski poziv bilo duhovni. Tako se to onda odražava i na duhovna zvanja. Nekoć je znalo pokucati na vrata novicijata i desetak mladića, a danas ih je dvojica ili trojica najviše. A put formacije je dug i zahtjevan. No još ima velikodušnih koji prihvaćaju Isusov poziv i u Družbu Isusovu, isusovce kako ih popularno zovemo u narodu.