MARO PITAREVIĆ Poezija je za mene protuotrov za sve otrove života

S obzirom da je mišljenja kako je poezija marginalizirana, promociju treće zbirke poezije "Ponuda dana" odlučio je organizirati u Arheološkom muzeju u Zagrebu, ukazujući time da je poezija postala "relikt prošlih vremena". Štoviše, na istom tom predstavljanju pored pjesnika Romana Simića, pozvao je troje ljudi koji nemaju baš veze s poezijom. Predstavljači njegove knjige bili su redatelj Krešimir Dolenčić, glazbenik Dubravko Ivaniš Ripper te televizijski voditelj Robert Knjaz.

Pozadinu tog izbora opravdao je riječima: "to su ljudi koji se bave kreativnom komunikacijom i uspješni su u tome, njihovi žanrovi su puno popularniji, ali oni jako dobro osjećaju koliko je poezija fundamentalno bitna". Autor zbirke reklamni je stručnjak Maro Pitarević koji, kad živi od pisanja, piše tekstove za reklamne potrebe, a kad živi za pisanje, piše poeziju. Studirao je novinarstvo i portugalski jezik, a za Dubrovačke ljetne igre oblikovao je čuveni plakat "Walls of Stone - Heart of Art" i novi "neonski" plakat 69. Festivalske sezone. Po ocu Dubrovčanin, živi i radi u Zagrebu. Godine 1996. izdao je zbirku pjesama "Harlekin", 2009. uslijedila je zbirka "Kako se kuha govedina", a sad se na poetsku scenu vratio zbirkom ljubavne poezije "Ponuda dana".
 

SVAKI DAN JE NOVA PRILIKA

Vaša „Ponuda dana“ reklamira ljubav, a odlika je svake reklame – pretjerano idealiziranje. Što vas je potaklo da stihovima na fatalan, opsesivan, pa i na naivan način pristupite ljubavi kao zreo čovjek s iskustvom?

Već u prvom pitanju pogodili ste bit ove knjige. Jednom sitnom korekcijom, a to je da ljubav ne reklamiram, nego o njoj iskreno govorim. Ovom knjigom želim poručiti da je ljubav nešto najljepše i najvrednije što imamo, ali ne reklamiram je. Na poslu od 9 do 17 svaki dan nešto reklamiram, od dućana i banaka do lutrija i sladoleda. U poeziji sam netko drugi i ona je za mene svojevrsni protuotrov za sve otrove života. U poeziji ne lažem. Zreo sam čovjek s brojnim iskustvima i jednim brakom iza sebe, ali ako zaista voliš, moraš biti i fatalan i naivan i opsesivan. Samo tako to ima smisla.
 

Ljubav potiče konzumerizam. Parafrazirat ću akademika Luka Paljetka koji kaže kako se prvo kupuje cvijeće, pa jedan dar i onda se stvara posesivnost kupnjom teškim lanaca. „Imajte i to na umu: lijepo je početi s cvijećem - nije dobro završiti s lancem“ – kaže Paljetak. Potiče li naslov „Ponuda dana“ shvaćanje ljubavi kao robe ? Ističete li ovim naslovom njezinu „kupljivost“?

Sviđa mi se vaš stil razgovora i vaša provokativnost. I sam sam sklon takvom načinu promišljanja tema, a Paljetka jednostavno obožavam. Moram reći rezolutno ne, ljubav nije roba i ne može se kupiti. Namjera mi je bila reći da u ovoj knjizi nema uljepšavanja nego da je temeljim na iskrenosti i «zatečenom stanju».
 

Interijer sobe, intimna atmosfera, krevet, snoviđenja, fantaziranje, jutro… To su česte slike. Nadasve je upečatljivo „jutro“. Je li ono za Vas kao pjesnika dio dana kad je inspiracija ponajbolja? Kako nastaju Vaši stihovi?

Jutro je pametnije od večeri. Jutro je divno, početak nečega. Svaki dan je nova prilika. A ovo je knjiga o jednoj velikoj ljubavi i jednoj velikoj novoj prilici. Iako volim jutro, moje pjesme nastaju bilo kada. Jako često ih potpuno neromantično napišem u bilješkama u svom mobilnom telefonu u nekoj pauzi kad mi dođe inspiracija.
 

Spominjete zaljubljenost, aritmiju, slabo srce, predinfarktno stanje…. Također, stihovi Vam obiluju slatkim stvarima pa se navode: lubenica, plod murve, breskve, kocke šećera, smokve šaraguje, grožđe, šećerna vata, prezrelo voće, čak i krv dobiva pridjev „slatka“. Tu je i šopanje i uzimanje slatkog kao da nema sutra. I onda, kao posljedica tolikoj konzumaciji fruktoze i saharoze, dolazi naslov „Diabetes mellitus“. Dakle, pored kardioloških i endokrinoloških, tjelesnih posljedica tolike zaljubljenosti, ne otkrivate emocionalne posljedice predoziranja „amorom“ i zajedništvom? Ne pišete što nastupa poslije nakon hedonizma?! Ima li uopće zasićenja?

U naivnosti i «bezuvjetnoj predaji» koju biram, sve je slatko i sve je sada i tu. Nema sutra niti jučer. Nema zasićenja. Ovo je takva ljubav i ovo je takva knjiga.
 

Lirski subjekt opisuje svakodnevne situacije, ide od Ikee do Jupitera, ali zašto nema opisa drugog sugovornika, partnerice kojoj je sav taj zanos upućen?

Tako to ide u trubadurskoj lirici. Njezinog opisa nema, ali je nedvojbeno tu i držim da se u svakoj pjesmi osjeća da ona postoji i da se moj mali svemir vrti oko nje. Vjerojatno mi je tako prirodno. Niti Neruda u Ljubavnoj pjesmi ne opisuje «tog sugovornika» nego se zadržava na opisu svojih osjećaja.
 

U pjesmi "Horor" kažete: "Strah. Strašno me strah – Da u ovom trenutku ne misliš na mene“. To potvrđuje ono što sam osjetio dok sam čitao Vaše pjesme, određenu notu egocentričnosti i stanovitu posesivnost. Jesu li to nuspojave s kojima se valja nositi u ovakvim stanjima ili...?

I tu ste u pravu. Nije to egocentričnost nego «mi-centričnost». Ako se nekome potpuno i bezuvjetno predaš, nisi baš egocentričan ali si netko tko se boji i čuva ne «sebe» nego «nas». To nekako ide ruku pod ruku.

NAJVIŠE VOLI LJETO

 

Posvetili ste dio zbirke “naškim“ pjesmama. Opijanje se događa ljubavlju, voćem, šećerima, ima tu i ribe i mesa, ali nedostaje vina na Vašem poetskom meniju?! Ili je ono prevelik klišej za ljubavnu poeziju?! Iako ima dosta stereotipa, branite se u jednoj pjesmi kako možda sve izgleda kao ljubavni roman, ali je ovo istina. Istina je i da niste zašli u dubrovački govor u ovoj zbirci. Zašto? Je li Vam on suviše stran?

Nema vina i to je sasvim slučajno. Nebitno. «Par naških po našku» napisano je na bodulskom metajeziku, kombinaciji raznih dijalekata koje sam upoznao putujući po našim otocima. Osjetio sam da na njemu mogu najbolje i najiskrenije reći neke stvari. Namjerno nisam pisao na dubrovačkom govoru iako mi on nije nimalo stran. Moj nono i none doma su uvijek govorili dubrovački. Kao što i vi pišete za Dubrovački vjesnik i Slobodnu Dalmaciju, tako je i mene nono naučio da razlikujem Dubrovnik i Dalmaciju, da volim i poštujem i jedno i drugo. Dubrovački govor je za neku moju drugu knjigu i veselim se pisati nekad i na njemu bez obzira hoću li se kao Paljetak šaliti pa reći «ja sam Raguzeo ja bi te uzeo» ili «moj je sentimenat, gospo, kocimenat» ili će mi služiti za uzvišenije stvari.

S druge strane navodite ranjivost, već u drugoj pjesmi pjesnik moli svoju dragu za milost, odriče se muškosti, spominje se Heimlichov hvat i snažni dodiri kao izraz fizičke snage… Dotičete se i bezuvjetne predaje, dolazi i do seppukua pa i do naslova „Digao sam ruku na sebe“. Koliko tu slabost, očiti kukavičluk iz nemoći odobravate? Što je dopušteno na realnom ljubavnom megdanu?

Pjesme su bazirane na pjesničkim slikama. U ponudi dana ima svega, od murina do cukarina i seppukua i Heimlichovih hvatova. Te slike su mi nužne kako bih se izrazio i pokazao sve nijanse jednog odnosa, one privlače pažnju i intrigiraju čitatelja. U «ljubavnom megdanu» je dopušteno sve. Poželjno je pokazati vlastitu slabost i predati se. Dopušteno je sve osim malodušnosti i neiskrenosti prema sebi i onome koga voliš.

Hvalite proljeće i ljeto, zbirka je uokvirena Mediteranom. Zima se spominje možda jednom. U pjesmi „Summertime“ kažete kako Vama to nije ljeto, nego „skupina nasumičnih za ku*ac dana“ jer vlada razdvojenost. No, zanimljivo je da se ovakav stih iščitava u pjesmi koja opisuje dalmatinski grad tijekom ljetne vreve (možda i Dubrovnik?!). Što Vam je draže, ljeto u Dubrovniku ili kako kažete u istoj pjesmi „zagrebačke magle i kiše“?

Ja najviše od svega volim ljeto. U pjesmi koju navodite opisao sam svoje osjećaje jednog ljeta kada mi je čak i to što najviše volim bilo nesnosno. A sad čisto ljudski i praktično: ne volim gužve u Dubrovniku. Nitko ih ne voli. Grad je najljepši za Svetoga Vlaha ili u rano proljeće.

Kao što Rilke svoju nemoć i sumornost reflektira na panteru u kavezu, tako i Vi koristite zoološki vrt i morske lavove za refleksiju vlastitog bolnog uzvika. Što vas kao pjesnika inspirira i odvraća od boli u stihovima?

Inspirira me svašta. U stvarima oko sebe vidim prispodobe svojih emotivnih stanja. Samo pažljivo gledam oko sebe i pjesme se same pišu. Bol i radost su neodvojive. Predajem se i boli i radosti s istim žarom.
 

Surađujete s Dubrovačkim ljetnim igrama, od „Walls of Stone – Heart of Art“ do neonskog ulaza u Grad. Vizualno ste predstavili metamorfozu koje su Igre prošle, što Vi osjećate prema Igrama? Što one Vama jesu, a što više nisu?

Igre su kapitalna kulturna manifestacije u Hrvatskoj i posebno Dubrovniku, gradu koji ima "zidine od kamena i srce od umjetnosti". Ja ga tako vidim i želim mu da čim više bude takav. Društvo se mijenja i nadam se da će se Igre mijenjati s njim. One ne trebaju i ne smiju ostati okamenjene.
 

Dubrovnik je nezaobilazna stavka u Vašem životopisu, a kolika i kakva je on „stavka“ u Vašem životu?

Dubrovnik volim. On je dio moga identiteta, iako sam se rodio i odrastao u Zagrebu. Svako ljeto vodim svoga sina na dva tjedna u Dubrovnik da ga upozna i zavoli. Vidim Dubrovnik sa strane i vjerojatno idealiziram mnoge stvari koje vi koji tu živite osjećate iz prve ruke. Volio bih da Dubrovnik ne bude kulisa za milijunske turiste i veliki restoran za osrednje i skupe večere. Dubrovnik može biti puno više. Od grada iz kojeg se putovalo i osvajalo svijet, postao je grad u koji se dolazi i kojeg osvaja svijet. Malo je to tužno.

S obzirom da ste osim portugalskog, završili i novinarstvo, niste se odlučili postati novinar. Što Vas je odbilo od poziva „univerzalnog neznalice“?

Studirao sam novinarstvo ali uvijek sam znao da ono neće biti moj poziv. Volim novinare i imam puno kolega i prijatelja novinara. Oni su stvarno «univerzalni neznalice i sveznalice». Studij novinarstva dao mi je medijsku pismenost koju sada koristim u izradi reklamnih kampanja.

„Berba maslina“ jedan je od motiva koji se javlja kad se govori o budućnosti u Vašoj zbirci. Je li Vas uistinu srce vuče natrag prema moru kraj kojeg biste željeli ostarjeti ili je to samo pjesnička slika?

To nije samo pjesnička slika. Čvrsto sam odlučio vratiti se na more. Deset generacija do moga pranona bili su svi pomorci i vezani uz more. Čim to bude moguće, ja ću se vratiti i živjeti u svojoj «kući kraj mora».