Kažu da je Napoleon na svojem prvom izgnanstvu tvrdio da i tu može osjetiti i prepoznati mirise svoje rodne Korzike. Ne ulazeći u to koliko mu je njuh bio osjetljiv i jesu li mu stvarno zapadni vjetrovi mogli na šezdesetak kilometara udaljenu Elbu donijeti miris korzičke vegetacije, ili je riječ samo o nostalgiji prognanog čovjeka, činjenica je da Korzika ima svoj prepoznatljiv i intenzivan miris. Osjeti ga se, unatoč aerodromskom vonju izgorenog kerozina, odmah nakon izlaska iz aviona. “Maquis”, reći će onako usputno, s kombinacijom nonšalancije i ponosa, Korzikanci strancima koji se već na prvim koracima po otoku susretnu s mirisima smilja, lavande, ružmarina i, ponajviše, mirte. S mirisom korzičke makije. Ta biljna zajednica može se naći i na brojnim drugim mediteranskim lokacijama, ali je, kao i puno toga drugog na Korzici, ovdje jača, intenzivnija i bujnija. Dok su drugdje oleandri grmovi, na Korzici izrastu u stabla. Maquis et mer, makija i more, tako neki domaći znaju opisati svoj otok. Drugi ga opisuju s Tra mare e monti. Između mora i planina. I ta je definicija više nego prikladna. Otok je smješten između Tirenskog, Ligurskog i zapadnog dijela Mediteranskog mora, a na njemu se nalazi devet planinskih vrhova viših od 2000 metara, što ga čini “najplaninskijim” mediteranskim otokom. Tu je i desetak jezera, a otokom teče i 12 rijeka, piše Slobodna Dalmacija.
Na Korzici živi oko 350 tisuća stanovnika, od kojih 70 tisuća u glavnom gradu Ajacciu i oko 50 tisuća u glavnoj luci Bastiji, ali i na Korzici i na kopnenom dijelu Francuske često će vam u polušali reći kako je Marseille najveći korzički grad. U njemu, navodno, živi oko 200 tisuća korzičkih emigranata.
Banditi, ali časni
Makija, na koju su Korzikanci toliko ponosni, nije samo biljna zajednica. To je sinonim za odmetništvo i slobodu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata partizane su zvali “makijašima”. Maquisards. Pobjeći od nekoga ili nečega, odmetnuti se u ilegalu, za to na Korzici još uvijek kažu prendre le maquis. A Korzikanci su poštovali svoje odmetnike. I divili im se. Bandit d’honneur je, vjerojatno, najromantičniji korzički narodni junak. Po tamošnjim pričama i legendama, takvi banditi nikad ne bi ubili nikoga osim svojih zakletih neprijatelja. Stanovništvo ih je podržavalo i pomagalo im, pisci, zasićeni dekadencijom pariških salona, u njima su nalazili inspiraciju za svoje junake, a fine velegradske dame u njih su se zaljubljivale.
Theodore Poli, kao dvadesetogodišnjak, 1817. pogreškom državnog činovnika nije dobio poziv za mobilizaciju, i kako se u zadano vrijeme nije pojavio u svojoj jedinici, proglašen je za dezertera. U namjeri da obrani svoju čast i sa svojeg imena skine ljagu dezerterstva, ubio je činovnika koji mu nije uručio poziv i pobjegao u šumu kod Aitonea, u kojoj je već bilo dosta sličnih bandita. Ubrzo je Theodore stekao takvu slavu i moć da su ga ostali banditi proglasili za kralja planine. Roi des Montagnes prozvao se i Theodore II. Naime, šezdesetak godina prije njega je, kratko vrijeme, Korzikom vladao stvarni kralj Theodore. Poli i njegovi sljedbenici su, u maniri Robina Hooda, pljačkali bogataše i štedjeli sirotinju. Poginuo je 1827. u zasjedi u koju ga je, nagovorena od jednog njegova suparnika, namamila lijepa Korzikanka.
Šuma nedaleko od Bocognana desetljećima je bila skrovište braće Bonelli, obiteljskim nadimkom Bellacoscia. Bili su sinovi čovjeka koji je, osim njih dvojice, imao još 18 kćeri, koje su mu rodile tri sestre (ne njegove) s kojima je (sa sve tri istovremeno) živio. Antoine je u šumu pobjegao 1848. nakon što je ubio načelnika mjesta, a nakon ubojstva žandara, pridružio mu se i brat Jacques. Nakon pune 44 godine odmetništva, Antoine se u 76. godini svoga života predao vlastima. Predaja je bila dogovorena na željezničkoj postaji u Vizzavoni, a kako je to bio važan društveni događaj, koji je pokrivao i tisak, vlasti su Antoineu Bellacoscii dopustili da prvo ode do mjesnog brijača kako bi prilikom predaje izgledao što urednije. Osuđen je na progonstvo u Marseille.
Andre Spada, zvan Tigar iz Cinarce i Kralj zelenog kraljevstva, u šumu se odmetnuo 1922. nakon ubojstva dvojice policajaca. Uhićen je 12 godina kasnije u najmasovnijoj akciji “čišćenja makije”, u kojoj je sudjelovalo šest stotina policajaca te brojna oklopna vozila pristigla iz kopnenog dijela Francuske. Akciju su pratili i o njoj izvještavali ratni reporteri koji su, specijalno zbog nje, iz Pariza došli na Korziku. Spada je 1935. giljotiniran na glavnom trgu u Bastiji. Iako se često spominje kao posljednji bandit d’honeur, ne smije se zaboraviti ni Antoinea Marca Alfonsija, zvanog Muzarettu, koji se u šumu odmetnuo nakon partije karata u gradiću Sarteneu. Naljutio je suigrača, svoga nećaka, i on ga je javno, pred svima, ošamario. Pa ga je Muzarettu ubio. Sklonište je našao u špilji u šumi kraj Propriana, u kojoj je ne samo živio, nego je, u znak zahvalnosti što mu donose hranu, a vlastima nisu odali njegovo skrovište, redovito priređivao gozbe za tamošnje seljake i ribare. Pred kraj života, bolestan od raka, prebacio se u samostan San Damiano, gdje je 1952., u dobi od 86 godina, i umro. Pred smrt se ispovjedio i, osim svima poznatog, nećakova, priznao je još nekoliko ubojstava.
Priča o poštaru legionaru
Korzičke šume, planine, kozje staze, litice i ponore odlično poznaju i brojni stranci koji tu prolaze svoju obuku – stranci iz Legije stranaca, iz njezine najelitnije jedinice, 2eme REP tj. Deuxieme regiment etranger de parachutistes ili Druga regimenta stranaca padobranaca. Legija je došla na Korziku nakon što je Alžir 1962. izborio svoju samostalnost. Vrativši se u Francusku, legionari su sa sobom u Bonifacio, gdje su prvobitno bili smješteni, iz Orana donijeli i spomenik legionarima poginulim u u Alžiru u periodu 1872. – 1902. Legija je poslije napustila Bonifacio, ali spomenik je ostao u tom gradu, ne samo kako bi održavao uspomenu na poginule legionare, nego i simbolizirao nedjeljivost pojmova Korzika i Legija stranaca. Danas se Camp Raffalli, glavna baza 2eme REP-a, nalazi na ulazu u Calvi, a Muzej Legije u staroj je vojarni Corso Sampiero, unutar zidina tvrđave u tom gradu. Vojni analitičari hvale Legiju zbog njezinih borbenih sposobnosti, a neki je sociolozi smatraju za rijetko uspjeli društveni eksperiment. Kažu da je to jedinstven primjer zajedništva pripadnika različitih ne samo rasa i nacija, nego i društvenog podrijetla, statusa i afiniteta, do perfekcije ujedinjenih u naporima za postizanje zajedničkog cilja.
Nije mali broj legionara koji se nakon isteka svojih ugovora odluče na civilni život na Korzici. Jedan je od takvih i Guy Ceccaldi, koji se nakon dvadesetak godina u Legiji zaposlio kao poštar na Korzici. U njegovu je rejonu bila i Girolata, danas selo s niti deset stanovnika na samoj obali zaljeva Scandola, okruženo granitnim i porfirnim klifovima. Do Girolate, čiji su stanovnici nekad živjeli od lova jastoga i vađenja koralja, može se doći samo morem ili oko tri kilometra dugom strmom kozjom stazom. Bila kiša, hladan vjetar ili jako sunce, Guy se svakog dana spuštao u Girolatu i, osim pošte, njezinim stanovnicima donosio i lijekove i cigarete. Kad je došlo vrijeme da ode u penziju i posljednji put službeno ode u Girolatu, njezini su ga stanovnici dočekali na mjestu gdje je ostavljao svoj moped i kretao na pješački dio svoje svakodnevne rute. Rekli su mu da je u više od 20 godina svoje službe prepješačio Zemlju oko ekvatora noseći njima poštu i da je red da sada oni ponesu njega. Podigli su ga i na ramenima ga donijeli u Girolatu, te su ga nakon gozbe u selu odnijeli do ceste, a stazu po kojoj je Guy svaki dan hodao prozvali su Poštarevom stazom. Sentier du facteur.
I dok uspomenu na Guya čuva ime staze po kojoj je svakodnevno hodao, u Cargéseu glavna ulica čuva uspomenu na lokalnog svećenika. Stanovnici Cargésea potomci su Grka s Peloponeza koji su se, bježeći pred Turcima, naselili na Korzici. S vremenom su neki prihvatili Katoličku ili, kako tu vole reći, Latinsku crkvu, dok su drugi, malobrojniji, ostali vjerni svojoj, Grčkoj crkvi. Dvije se crkve nalaze na dvije strane uvale, a povezuje ih Ulica monsinjora Florenta Marchiana, za kojega na ploči s imenom ulice piše da je bio arhimandrit Grčke crkve i svećenik Latinske crkve. Istovremeno. Monsinjor Marchiano je od 1964. do 2005. za sve vjernike Cargésea držao mise u obje crkve: jedne nedjelje u latinskoj, a druge u grčkoj.
Prirodne ljepote, hrana, priče
Ove i slične priče glavni su, ali ne i jedini razlog zašto volim ići na Korziku. Netko na nju dolazi zbog bogate i zanimljive povijesti i slikovitosti njezinih kulturnih spomenika. Praktički svaki grad, bilo na obali ili u unutrašnjosti, ima svoje utvrde i, zbog konfiguracije terena, slikovite strme ulice i uličice. Neki dolaze zbog njezinih prirodnih ljepota, bilo da vole more bilo planine. Kilometarske plaže, strme stijene, tirkizno, bistro more… Oni koji se odluče na planine mogu birati lakše i teže staze. Od sjeverozapada prema jugoistoku proteže se GR 20 ili Fra il monti, planinarska staza dugačka 180 kilometara.
Turisti dolaze i zbog gastronomskih užitaka. Suhomesnati proizvodi s Korzike spadaju u sam vrh francuske charcuterie. Suhomesnato, ali isto tako i sirevi i med, sve to na Korzici ima drugačiji, bolji okus. Tajna je opet u makiji kojom se tamošnja stoka hrani. Osim divljih svinja, tu su i poludivlje domaće svinje. Poludivlje zato što ih seljaci ne drže u stajama, nego svinje (a i krave, koze i ovce) slobodno šetaju šumom i jedu aromatično bilje i kestenje, kojih je Korzika puna. Sve se to osjeti u korzičkim paštetama, kobasicama, buđoli, pršutu… Nepregledne šume kestena potječu još iz vremena Genove, kad je svako domaćinstvo imalo obavezu zasaditi barem četiri stabla godišnje. Mogli su birati između masline, smokve, murve i kestena. Kesten se najbolje primio i može se reći da je to plod koji je Korzikance prehranio. Kukuruzno brašno bilo je za bogate, dok je sirotinja preživljavala zahvaljujući kestenovu brašnu. S porastom standarda nakon Drugog svjetskog rata, kesten se sve manje koristio u prehrani, ali posljednjih desetljeća jela od njega, a pogotovo kolači i med od kestena, doživljavaju svoju renesansu.
Na Korziku mnogi dolaze, posebno motociklisti, i zbog njezinih uskih i zavojitih cesta duž obala i preko planinskih prijevoja. Vožnja po Korzici događaj je sam po sebi i podrazumijeva konstantno trubljenje pred zavojima, puno mahanja, ponešto folklornog psovanja i česte vožnje u rikverc. Kad se sretnu dva veća vozila, recimo autobusi, nisu rijetki ni izlasci vozača. Pozdrave se, ponekad se i izljube, pa onda odmjeravaju situaciju da odluče koji manevar izvesti. Za to se vrijeme iza jednog i drugog autobusa nakupi dosta auta, pa vozači ponekad pošalju vodiča da im kaže da i oni moraju u rikverc kako bi napravili mjesta za autobus. Ako je među tim autima i neki kamper koji je neki turist, ne znajući u što se upušta, unajmio na Korzici, zabavi nema kraja. Nekad vozač autobusa mora sjesti u taj kamper i sam ga u rikverc odvesti do nekog proširenja. Čast i čest vozačima koji su me vozili preko alpskih prijevoja, penjali na Lovćen ili provlačili kroz Čepikuće, ali Calanche de Piana, Scala di Santa Regina i Gorge du Prunelli mjesta su na čijim sam cestama svjedočio najvećem vozačkom umijeću i strpljenju.
Ali, bez sumnje, glavna privlačnost otoka i oduševljenje turista Korzikom leži u njezinoj autentičnosti i životu koji je, unatoč ogromnom broju turista, još uvijek prvenstveno život domaćeg stanovništva. Na pitanje bi li bilo bolje da prošire ceste i izgrade veće i luksuznije hotele, domaće stanovništvo redovito odgovara da im to ne pada na pamet. I još dodaju: “Nema potrebe. Tko to želi, neka ide na Sardiniju. Tamo je sve podređeno turistima.”
Nekadašnji slogan HTZ-a, Mediteran kakav je nekad bio, puno bolje bi pristajao Korzici nego Hrvatskoj. Ili, možda, bolje: Mediteran kakav bi trebao biti.
Pogrešno bi bilo reći da nema luksuznih hotela, ali većina smještaja je u manjim, obiteljskim hotelima i privatnom smještaju. Moj je dojam da se klasifikacija hotela, često, za barem jednu zvjezdicu, ne poklapa sa našom. Tamošnji hotel s tri zvjezdice bi se ovdje morao zadovoljiti sa zvjezdicom manje.
Terorizam i održivi turizam
Korzika, kao i brojni drugi mediteranski otoci, danas živi uglavnom od turizma, ali domaće stanovništvo trudi se zadržati svoj način života i još uvijek uspijeva u tome. Trgovi, ili barem neki njihov dio, u korzičkim gradovima nisu popločani, kako bi stanovništvo, i muškarci i žene, moglo na tim trgovima igrati na balote.
Restorani ne samo da nisu skuplji od naših, nego je i hrana, najčešće, puno ukusnija. Nisam vjerovao ušima kad sam prvi put plaćao, espresso. Jedan euro! Najskuplju kavu, veliku s mlijekom, na Rivi, na terasi hotela u Ajacciju, popio sam za euro i četrdeset.
Korzika godišnje ugosti oko tri milijuna turista, gotovo deset puta više nego što ima stanovnika. Unatoč tolikom broju, uopće nije betonizirana niti je devastirana apartmanima i ogromnim hotelima. Naprotiv! Vincente Cucchi, jedna od najpoznatijih korzikanskih environmentalista, kaže: “Nacionalistički pokret odigrao je svoju ulogu u zaštiti obale i prirode. Investitori su se bojali da će im njihove zgrade letjeti u zrak. Mora se priznati da je nasilje pozitivno utjecalo na zaštitu našeg okoliša.”
Da strah investitora nije bio neosnovan, govori i podatak da je glavnom direktoru koncerna Accor nakon najave o planovima gradnje lanaca hotela na otoku korzička vikendica odletjela u zrak. Nakon toga Accor je odustao od planirane gradnje. To je bilo preventivno podmetanje bombi. Zabilježen je i slučaj s gotovim hotelom. Jedne su noći pripadnici Fronte di Liberazione Naziunale di a Corsica došli autobusima, probudili goste, razvezli ih u druge smještaje i digli hotel u zrak. Ni u jednoj FLNC-ovoj akciji nikad ni jedan turist nije nastradao. Kako su jednom rekli u svojem priopćenju: “Mi nemamo ništa protiv turista. Dočekujemo ih raširenih ruku. Jedino neće biti smješteni u velike hotele s pet zvjezdica. Tko to želi, neka ide na Sardiniju. Ovdje će se morati zadovoljiti skromnijim smještajem u vlasništvu domaćeg stanovništva.” Naravno da bi bilo naivno i nefer sve kasnije žrtve koje su pale u ratu između FLNC-a i francuske vlade opravdavati samo željom da se od velikih korporacija spasi lokalno stanovništvo i poljoprivrednici, ali tako je sve počelo. Istina, netrpeljivost je postojala i prije, ali do nasilja i njegove eskalacije došlo je nakon akcije koja je imala za cilj zaštititi lokalni proizvod i njegove proizvođače.
Nakon gubitka Alžira i po povratku francuskih zemljoposjednika iz te zemlje, vlada im je, kao kompenzaciju, dodijelila imanja po Francuskoj. Oko 600 pied-noirs, kako su ih zvali, dobili su posjede na Korzici. Obitelj Depeille bila je jedna od njih. Posjedovali su brojne vinograde i krenuli su u proizvodnju stolnog vina sumnjive kvalitete. Ljuti na njih i uplašeni da će dodavanjem šećera i raznoraznih kemikalija uništiti dobru reputaciju korzičkih vina, nekoliko nezadovoljnika, predvođenih Edmondom Simeonijem, upalo je u Depeilleovu vinariju u Alériji i zauzelo je. U to je vrijeme francuski ministar unutarnjih poslova bio Michel Poniatowski, inače bliski prijatelj obitelji Depeille. Odmah je na Korziku poslao brojna oklopna kola, helikoptere i 1250 policajaca. U puškaranju do kojeg je došlo prilikom pokušaja oslobađanja vinarije dva su policajca poginula. Simeoni je uhićen i odveden u Pariz.
Na Korzici vole reći da se na nju prvi put dođe slučajno, a da joj se poslije vraća iz ljubavi. Moj slučaj. Potpuno se slažem s tom izrekom.