Dalmacija Split

vratite nam veselje!

Splitski krnjeval godinama je bivao sve raskošniji, maškare sve luđe, a jedne godine grad je 'eksplodirao' od euforije; Svi se sjećamo i nezaboravnih fešti 90-ih, a onda su gradske vlasti odlučile 'preuzeti kontrolu'...

vratite nam veselje!

Veselili su se splitski "Cukuni" ("ča ćemo ga bubat sutra i rutavat sve do jutra"), organizatori čuvenih splitskih krnjevala, svome blagdanu na Pokladni utorak, uvukavši gotovo sve stanovnike grada u najmasovniju gradsku manifestaciju čiji korijeni sežu još od antičkih vremena.

U monografiji "Splitski krnjevali", u nakladi Etnografskog muzeja iz Splita, povjesničar umjetnosti Goran Borčić opširno je obradio ovu drevnu gradsku feštu, pa smo u nedjeljnoj "Slobodnoj" u prvom nastavku prenijeli izvatke o postanku i krnjevalsku "teoriju", dok u ovome donosimo kratak presjek događanja.

Splitski Krnjeval po svojoj se raskalašenosti uspoređivao s onim u Nici, nadbiskupi su uzalud pokušavali obuzdati svećenike da i oni sudjeluju u nesputanoj pokladnoj zabavi

Jedan od prvih u tisku notiranih izvještaja sa splitskog Krnjevala je iz 1878. godine, kad se na Gospodskom trgu (današnjoj Pjaci) na Pokladni utorak navečer okupilo čak osam tisuća ljudi.

Nasred trga podignuto je stratište na koje je malo prije ponoći dovedan krnje, tradicionalni optuženik za sve grešne i promašaje protekle godine, bilo vlasti, bilo građana, kojeg su pratila dvojica "vrhovnih svećenika" i počasna straža s helebardama.

Povorku je organizirao hotelijer Troccoli vozeći se na čelu kolone u raskošnoj kočiji. Na vrhuncu maškaranog slavlja glazba je zasvirala monfrinu, započeo je ples oko lomače, pročitana je presuda, a krnje je postavljen na stratište i spaljen, te je iz njega izbio raznobojni vatromet.

Onodobni tisak opširno je izvještavao i o krnjevalskim plesovima po dvoranama, kavanama, čitaonicama i salonima, pa čak i u Biskupskom sjemeništu, a pokladne svečanosti znale su trajati i puna dva mjeseca!

Krajem 19. stoljeća zabave postaju sve raskošnije i u pokladne dane nije se štedjelo, pa je tako 1898. godine samo na slatkiše kojima su se obasipala djeca potrošeno tisuću forinti, a izvjestitelj "Pučkog lista" komentirao je: "Koliko se je suza moglo otrti su ono 1000 forinti, koliko se je gladnih moglo nahranati?"

No, uzalud, euforija koja je zahvaćala splitski puk na Krnjevalu bila je slijepa i gluha za sivu svakodnevicu.

Iste te godine, premda je puhala velika južina i padala kiša, na Rivi se okupilo više od pet tisuća maškara, a krnje Makako Makaković, rečeni Škaragaic, spaljen je pred kavanom na istočnoj obali.

Sačuvana je tadašnja cukunska Šentenca iz koje je vidljivo kako je splitski krnje svakih poklada dobivao niz pogrdnih imena, a optužba je bila "prikazana sa strane varoških Baba i Lavandera kumpanjanih od gradskih Fakinuša, Poštraduša, Raspravljuša, Drvarica i Karbunera".

U sastavljanju "sudskih procesa" splitskom krnji tih je godina udjela imao i dr. Vice Mihaljević, odvjetnik i gradonačelnik, satiričar i humorist, zaljubljen u splitsku zafrkanciju, čiji je svakogodišnji vrhunac bio upravo u pokladama.

Iz godine u godinu krnjevali su bili sve raskošniji, dovlačile su se različite nove zabavne tehnologije, pa je tako 1901. godine krnje Glupan Tikvenjaković spaljen uz veličanstveni vatromet, a pričalo se kako je Pjaca na Čistu sridu osvanula prekrivena s trideset centimetara smeća!

"Čitav Dioklecijanov grad odjekuje od uživanja i požude, a u zraku podrhtava jedna nesavladiva snaga koja traži i zahtijeva", zapisao je 1909. njemački putopisac Herman Bahr koji se u Splitu zatekao na dan Krnjevala, promatrajući iz kavane Troccoli "lude i mahnite maškare" na Pjaci, a posebno su ga fascinirale kreacije velikih grotesknih glava znamenitih ličnosti grada.

Eksplozija maškaranih emocija dogodila se 1926. godina, kad su točno za Pokladni utorak astronomi objavili – propast svijeta! Split je odgovorio na svoj način:

"Bog je da da je večeras susvita. Nij mi stalo, dodijalo mi je višje sve. S penšjunon ne mogu živit, ne mogu spavat od burdila ča maškare činu, a kad svršu maškare, počmu maške činit jubav i na daju svitu spavat", žalio se šjor Felicjo u mjesnim novinama. Izvjestitelj "Jadranske pošte" bio je oduševljen najavljenom apokalipsom.

"Sudar komete će nas sažgati kao leptira na svijeći. Sjajna smrt. Najprije će se zapaliti Marjan, kometska iskra zatim će zahvatiti Odbor društva Marjan, koji će osvijetiliti čitav Veli Varoš. U gradu su najveći grešnici, pa će se najprije zapaliti Get, a onda će doći na red ostali kvartovi", rugao se novinar.

Policija je izdala šest tisuća dozvola za ulične krabulje, na računajući one na plesovima, a već u prvim danima poklada "tri su krabulje osuđene na četrnaest dana zatvora zbog sablažnjive odjeće, a četiri na globu zbog nepristojnog guranja i hvatanja šetača na Narodnom trgu".

Na Pokladni utorak okupila se neviđena masa ljudi, svi plesovi bili su krcati, a gradom se kretalo nekoliko maškaranih povorki.

"Cukuni" su krenuli iz svoga sjedišta u Getu, obišli su grad i predgrađa i nakon trosatnog mimohoda s krnjom pojavili se na Rivi i Pjaci. Neposredno pije nego što je najveće splitsko zvono, Bumbal na kampanelu Svetoga Duje, najavio korizmu, krnje je spaljen na obali uz bengalke i vatromet.

Sljedeće, 1927. godine splitski je Krnjeval bio nezapamćen do tada, po broju sudionika, kreativnosti, ali i marketingu – Krnjevalski odbor tiskao je umjetnički plakat koji je izradio slikar Antun Zupa i razaslao ga po cijeloj zemlji i svijetu. Izlozi su bili puni moreta još od siječnja, po svim se kvartovima krojilo kostime, a "Cukuni" su dobili i službenu potporu Odbora splitskog Krnjevala za troškove monturi i čovika od slame.

Krnju je trebao osmisliti i napraviti kipar Ivan Rendić, a pirotehničar Bandalović ispuniti mu "criva roketama, bengalima i bumban". Uoči Pokladnog utorka održano je bezbroj plesova po društvima i kavanama. Masa maškara prekrila je grad već na Tusti četvrtak, u nedjelju je krnje stigao s Brača, a Rendić je poslao – krnjevalušu!

Na Pokladni utorak splitskim se ulicama prema Rivi slijevalo četrnaest tisuća ljudi, a gosti su došli iz svih dalmatinskih gradova, ali i iz Zagreba, Sarajeva i inozemstva, a šušur je posebno fascinirao njemačke novinare.

Povorka je krenula sa Starog placa, a u njoj pet tisuća sudionika, okićena kola i auta, četrdeset glazbenika. U Varošu i na Lučcu nije ostao niti jedan tovar u težačkim kućama – svi su bili u povorci!

Na šentencu, krnjino suđenje na Obali okupilo se više od dvadeset tisuća promatrača, a sve je snimao američki fimski operater Samuel M. Gross, kojeg je pozvao Putnički ured. U 23 sata započela je senzacionalna rasprava i pročitana pesuda krnji Posliratiću de Hohštapleru, rečenome Manjamukti.

Nakon urnebesnog suđenja uslijedilo je paljenje – ali krnjevaluša se nije užgala. "Cukuni" su je polijevali benzinom i petroljem, ali Rendić je Splićanima podvalio načinivši je od negorivog gipsa umjesto od papira. Tada je nastao još veći cirkus jer su zvona već navijestila korizmu, a krnje nije izgorio, samo je pao, na sreću puka!

Krnjevalada je nastavljena i tridesetih godina uz veselja na ulicama i plesove u salama, onaj iz 1933. zabilježen je na filmu, a u njemu se pojavljuju i originalni likovi poput Đovanine Kokole i šjor Bepa Pegule, poznatog džentlmena i veseljaka Branka Kovačića.

Čak i ratne 1941. održani su plesovi, posebno valja istaknuti "Veliku Hajdukovu krnjevalsku noć" i "Gusarov bal". Te godine krnju je izradio kipar Ivan Mirković, a spaljen je na Malome mulu na Francuskoj obali. Četrdesetak dana kasnije Split je bombardiran, a rat prekida stoljetnu tradiciju.

Nova komunistička vlast 1946. zabranjuje Krnjeval, premda su već obavljane pripreme za njegovo održavanje, a prve maškare pojavile su se tek 1953. godine. Od tada Krnjeval se održava sporadično, čak vrlo bučno i masovno poput 1955., 1956. i 1957. godine, šentence su politički korektne i ispeglane, a krnje je paljen na Rivi.

Nastupaju godine u kojime su krnjevali organizirani po hotelskim salama ili samo uz sudjelovanje djece.

Velika obnova dogodila se tek 1996. godine, kad je u organizaciji Lige za boru protiv narkomanije, TZ-a Splita i Torcide na Voćnom trgu u režiji udruge "Hahari" održan Krnjeval za koji je šentencu sastavljao Anatolij Kudrjavcev, a krnju Dupeglavca izradio je kipar Kažimir Hraste.

Tradicija je ponovno oživjela i u godinama koje su slijedile sve je više Splićana dolazilo u gradsko središte. U izvedbama je bilo angažirano više od dvjesto ljudi, obnovljena je krnjevalska udruga "Cukuni", nezaobilazni meštar krnjevala postaje Jakša Navigator, pokrenut je i Dječji krnjeval, gradom su se kretale kićene povorke, a upriličeni su i balovi u kazalištu.

Broj udruga koje su se pridružile organiziranju Krnjevala bio je velik, pridružuju im se najkreativniji umjetnici mlađe generacije, a maškaranih građana na ulicama je i nekoliko desetaka tisuća.

Sve je slutilo na obnovu Krnjevala u velikom stilu, no pokušaji gradskih vlasti da "preuzmu kontrolu" nad Krnjevalom i loše vremenske prilike (najveći neprijatelji Krnjevala) učinili su da nakon 2010. godine zanimanje puka opada. No, stotine maškara ipak su se zabavljale na ulicama i po kafićima.

Splitski Krnjeval ipak nije izgubio notu provokativnosti u svojim proglasima i šentencama posebno aludirajući na komunalna događanja, pa je tako 2018. godine lajtmotiv bio Krnjepovac, a spaljen je krnje Borožder Potkurnjak, predvidjevši katastrofu koja će godinu kasnije zadesiti Marjan!

'Duje Balavac'

Splitskom su Krnjevalu bila posvećena i dva vrlo popularna časopisa, humoristični mjesečnik "Duje Balavac", koji je tiskan od 1908. do 1923. godine, a uređivao ga je Ante Katunarić okupivši splitske intelektualce i umjetnike pridružene čuvenom Stolu mudraca, poput Emanuela Vidovića, Virgila Meneghella Dinčića i Anđela Uvodića. List "Štandarac" izlazio je od 1935. do 1944. godine, a uređivao ga je Ljubo Prijatelj.

Veseli Šibenčanin fra Ferdinand

Uspomenu na neobičnog redovnika s dalmatinskog otoka sačuvale su kronike iz sredine 18. stoljeća na Visu. Među krabuljama i plesačima isticao se poglavar samostana franjevaca konventualaca na Prirovu o pokladama 1751. godine.

Veseli Šibenčanin fra Ferdinand Re ostavljao je samostan danju i noću i švrljao po Visu zakrabuljen u mušku i žensku odjeću. Pokrivao se bijelom kabanicom, navlačio je košulju i hlače iste boje, nosio slamnati ženski šešir, navlačio svjetovno ruho, opasivao se svilenim pojasom, a vrat omatao rupcem. Tako maškaran noću bi banuo u svećeničke kuće, premještao lonce s cvijećem po dvorištima.

Posjećivao je javne balove i plesao menuete i ostale plesove, uspinjao se na podij i lakrdijao poput "ciarlatana". Mahnito ponašanje ovog inače revnog fratra zabavljalo je zimi otočnu zajednicu, ali i izazvalo pritužbe ostalih viških svećenika, pa je hvarski biskup poveo istragu o njegovu ponašanju.

 

Naslovnica Split