Nemoj puno o prohujalom vremenu: optici, kamatarima, bankrotu. Pusti to. Idemo u budućnost. Jutros san se zbog tebe i novina ošiša, spleja i obuka veštit. Kad me jedan susid vidija, uskliknija je: pa ti si novi čovik! Onda mi je sinilo da će se zato moj politički program i zvat baš tako, "Novi čovik" – kazao nam je nekadašnji poduzetnik Vinko Gvozdanović, danas čovjek koji, možemo slobodno reći, vodi Isusov život. S tom razlikom što Isus nije bio politički angažiran, barem ne u duhu onoga što danas nazivamo politikom.
Da ne bude zabune; ovo nije priča o političkoj kampanji, ovdje govorimo o preživljavanju. Svi Dalmatinci stariji od četrdeset živo se sjećaju priče Vinka Gvozdanovića, svojedobno velikog poduzetnika iz oblasti optike i vizionara, njegova strelovitog uspjeha i još strelovitijeg sunovrata, životnog putovanja doslovce od vrha do dna.
Nema smisla iznova reciklirati tu štoriju, no u kratkim crtama podsjetimo da je danas 59-godišnji Gvozdanović ratnih devedesetih imao najsuvremeniji optički centar s osam dućana po Dalmaciji, jedini je imao butigu i kliniku s tri ordinacije u jednom prostoru, s tim da je planirao u istom prostoru u Hrvojevoj ulici na splitskom Pazaru urediti zasebni "ray ban shop" te "dječji shop".
'Plati kad imaš'
U zenitu poslovanja imao je četrdesetak zaposlenika, nekretnine i privlačan slogan "plati kad imaš i koliko imaš" te neodoljiv trgovački šarm i taktičnost s kupcima. O tome koliki je bio odaziv kupaca u "Optici Gvozdanović" svjedoči i nižepotpisana koja je kod njega radila kratko, prije upisa na fakultet.
Vinko Gvozdanović je imao nekretnine, no nikad previše "keša"; trošilo se, puno radilo ali i lijepo živjelo, a Vinko je bio hedonist i bonvivan barem onoliko koliko je danas isposnik, asket. Nakon što je, iscrpivši druge mogućnosti financiranja svojih nabujalih projekata i poslovnih ambicija ušao u crne, kamatarske kredite, život Vinka Gvozdanovića se 1998. godine zauvijek promijenio.
Lišen svega osim golog života, uvidio je da ipak ima neke važne darove: djecu koja su se osamostalila, tjelesno zdravlje, vjeru u Svevišnjega i želju da pomaže bližnjemu u potrebi. Okej, i nešto političkih ambicija, koje u razvoju priječi i okolnost što dane provodi skoro kao pustinjak. Razlika je što nije sasvim osamljen, no životni standard mu nije daleko od drevnih karizmatika koji su nastanjivali pećine ili se penjali na stup s molitvom na usnama kao, recimo, Šimun Cirenac.
- Pa ti živiš ka sveti Jere! - biramo najprikladnijeg iz buketa svetaca i malo ga zafrkavamo nakon što nam je priopćio da se seli iz podstanarske sobice u Splitu na Brač, u šator koji će podići na zgarištu maslinika u kojemu su mu delinkventi podmetnuli požar.
- Skoro, prijateljice moja, skoro baš ka sveti Jere. Biskup Štambuk s Brača prozva me "brački opat" zbog moga stila života, a meni to lipo zvuči jer san svatija da me kroz život vodi Providnost. Nekad san bija bahat, brzoplet, danas živin od mrvica. Ali znaš šta? Nikad nisan bija gladan. Uvik me Providnost smjesti s nekim za stol, ili dobijen donaciju od koje iman za ručak. Evo, vidiš publikaciju koju uređujen – pokazuje nam list koji je nazvao "Bračanka".
- Ovde se na dnevnoj bazi bavin bitnim temama: podsjećan na svece-zaštitnike za taj dan, prenosin svaki dan Gospinu poruku i evanđelje plus dnevne aktualnosti. Na primjer, danas piše da Kerum ponovo ulazi u Sabor – napominje urednik Gvozdanović, a mi ga pitamo nije li pomalo blasfemično na isti papir staviti Gospinu poruku i Keruma. Zamislio se.
- Čuj, Bog nas često stavlja na kušnju – namiguje Gvozdanović aludirajući na sveprisutnu dualnost "Dobra&Zla". Pitamo ga tko financira publikaciju "Bračanka".
- Fotokopirnica! Isprintan u nakladi od tri do tristo komada, ovisi o tome koliko taj dan namjeravan radit, pa dilin ljudima. U kafićima uzmu list i doniraju dvadeset-trideset kuna, u restoranu me ponude ručkon, a puno ljudi uzme besplatno jer moji darovi, pomoć i publikacije nemaju tarifu. Davno je prošlo vrime kad mi je bija važan novac, zarada. Sad su mi dovoljne, ka šta san reka, mrvice, od njih se hranim ka tica nebeska, i zahvaljujući Bogu ne gladujen i nije mi zima, obučen san i obuven. Volija bi jedino imat tuš - pojadao se Vinko ipak na svoj šatorski smještaj, u kojemu će provesti ljetnu sezonu u Sutivanu.
A gdje je bio u doba korone?
- Utoplo! Općina Sutivan dala mi je tri iljade kuna jednokratne pomoći za Božić (tamo san prijavljen sa boravištem), i još san oko iljadu kuna dobija sviranjem gitare. Ne, ne znan svirat, tek učin, ali publika me podržala. I tako san skupija oko četri iljade kuna kojima san gazdarici platija sobu na Gripama, sad me tira vanka, ali ja san već odlučija da iden na Brač. Lipo je od općinara šta su mi dali novčanu pomoć, ali žalosno je šta su mi prije toga uzeli kamper u kojemu san živija i u njemu ima kužinicu i tuš. Sad je na otpadu...
Pomogao Trumpu
Zauzvrat su mi obećali montažnu kućicu tri za tri (ukupno devet "kvadrata"), od drva. Nisu mi je još montirali! Srića pa su mi susidi na Braču, familija Krstula, ustupili drugi, polovni kamper kad je tribalo - svoje zimske tegobe sažima Gvozdanović.
Pitamo ga, s obzirom na to da je još relativno mlad i dobroga zdravlja, je li pokušavao naći neki građanski posao nakon bankrota koji su, uostalom, doživjeli mnogi uspješni poslovni ljudi, uključujući i megapoznatog Donalda Trumpa.
- Da! Odlučija san bit novinar! U stvari, urednik, vidiš da pronosin riječ Božju kroz "Bračanku", a uz to san odlučija dar molitve i iscjeljenja stavit u službu potrebitih. Nikad neću za to tražit novac, ali moran od nečega živit, pa ću prihvatit ručak ili donacije za hranu, za preživljavanje. A kad si spomenila Trampa (američkog predsjednika, nap.a.), moran ti reć da san mu ja osobno pomoga da pobijedi na izborima – vražje namiguje Gvozdanović, inače orijentiran "krajnje desno", napominje. Kako je Trumpu pomogao?
- Molija san za njega, republikanca ka šta san i ja, i zna san da će uspit jer mi je njegova žena došla zahvalit u snu – smijulji se Vinko.
- Bome, nisi ti ni lud. Ko ne bi volija da mu Melanija uruči zahvalu - opet Vinka zezamo, a on prihvaća, smije se. Pa se malko uozbilji.
- Čuj, ne krijen da san već godinama u celibatu, a nije me sram ni reć da bi volija to prekinit. Ali ne zbog tjelesne naslade, ne u tom smislu. Volija bi nać srodnu dušu, neku pametnu i pobožnu ženu koja bi me pratila na mom putu. A taj put, eh! Ko zna di će me odvest; možda opet u Zadar, di san proveja šest godina, možda u Međugorje, di san isto bija, ili na neki otok; možda Brač ili Ugljan, je, i tamo san živija dvi godine. Znaš, kad san bija u Zadru odma nakon moga rasapa bogatstva i biznisa, tamo me Providnost vodila jer san otkriva svoju novu životnu istinu. I upravo tamo san počeja pomagat ljudima. Radija san u udruzi koja okuplja djecu s poteškoćama, bila je to ka neka molitvena zajednica. Zahvaljujući mojim tromjesečnim molitvama jednome je momku narasta bubreg koji mu je triba. Jednome drugome se ditetu snagom molitve i vjerovanja rekonstruira kuk koji je bija u potpunosti smrvljen. Smrvljena je bila i moja duša; i nju san ponovo izgradija. Tada san se prepustija u Božje ruke i reka mu: tvoj sam. Slijedit ću tvoj plan - svjedoči Vinko Gvozdanović.
Na svome je putu spasa vlastite duše kroz pomaganje ljudima "pogurao" i jednog "celebritija" iliti po naški, uglednika.
- Pomoga san Luki Modriću da postane najbolji igrač svijeta! Kako? Tako šta san mu, prije prelaska iz lokalnog nogometnog kluba u Dinamo, na zadarskoj Kalelargi blagoslovija noge! Vidiš da je pomoglo! - jakim argumentima razoružava svaku sumnju nevjernih Toma naš sugovornik, gorljivi Vinko.
Vjerska ognjica
Na trenutke se iz vjerske ognjice ipak vraća u aktualnu zbilju; još mu u plavom oku gdjekad zaiskri poduzetnički plamičak...
- Znaš šta san svatija, prijateljice? Svatija san da mi je vrime da dobijen saborsku plaću. Do sad san bija sklon desnici, republikancima i HKDU strankama, nešto san bija i u Živom zidu, ali oni nisu ispunili očekivanja. Sad bi mi bilo najdraže izać s vlastitom strankom koja bi se zvala "Zajednica ribara i težaka". Znaš, ribar je bija i Isus, to je pojam za sve koji žive skromno i šire ljubav. A težaci, oni stvarno žive isposnički, nisu u biznisu nego su žuljavih ruku šporkih od zemlje, i to su najvrjedniji ljudi našeg društva - smatra naš sugovornik.
I opet ga pitamo: Nije li kontradiktorno istodobno ljubiti Boga volontiranjem i imati ambicije ući u Sabor?
Ima i na to odgovor.
- Nije, jer je politika način za pomaganje ljudima. Kad si u prilici krojit vlast, imaš priliku pomoć većem broju ljudi. Problem je šta se kod nas to shvaća krivo, da se ulazi u politiku pomoć sebi, a ne drugima. Ja, vidiš, to ne želim. Nije me briga za novce, već san navika imat sve i nemat ništa. Meni je spasilo život to šta san pomaga drugima uz zagovor Providnosti - Vinko će.
A što bi napravio s novcem da ga opet stekne? Kamatari su ga napokon pustili na miru nakon što su ga "kao divlji psi oglodali do kosti", kazao je jednom prilikom.
- Šta bi napravija da uletin u lovu? Hm. Dvi stvari su mi prioritet: vratija bi novce nekim dobrim ljudima koji su mi dali i nikad nisu tražili ništa. A drugo, e i to je važno, kupija bi tuš-kadu i popravija zube. U stvari, ovo drugo ću svakako riješit, već san se zapisa na Braču u zubara - oraspoložio se.
- E, da me vidiš onda! Novi čovik! A tebe ću opet zaposlit, ali ka šeficu Stožera i kampanje - najavio je Vinko Gvozdanović, Splićanin koji je prošao put "od vrha do dna".
Tko zna, možda ga opet i prođe, ali u obrnutom smjeru. Dug je život...
