Je li cetinski kraj istinska kolijevka nogometa ili skupina entuzijasta okupljenih u udrugu promotora kulturnih događaja “Gaj Laberije” radi Sizifov posao? Dejan Poljak, osnivač i predsjednik ove udruge, čvrsto je uvjeren da rimski dječak Gaj Laberije prikazan na kamenoj steli iz 2. stoljeća, postavljenoj kao njegov nadgrobni spomenik, a koja je pronađena u triljskom naselju Gardun, u kojemu je od početka prvog milenija poslije Krista bio logor 7. rimske legije – u ruci drži upravo nogometnu loptu.
Nema dvojbe da su Englezi prije nekoliko stoljeća pokrenuli svjetsku popularizaciju igre kuglom napravljenom od kože i nazvane loptom. Kako istu takvu kuglu, posve izvjesno također od kože, prije dva milenija u ruci drži rimski dječak, neutemeljeno je da se Engleska smatra kolijevkom nogometa. To pripada rimskom dobu i prostoru, a kako je lopta na steli s groba Gaja Laberija jedinstveni do sada poznati takav artefakt, atribut kolijevke nogometa pripada prostoru uz rijeku Cetinu, istom onom gdje su obitavali vojnici 7. rimske legije i njihove obitelji i gdje su djeca rimskih vojnika i Delmata, kao autohtonih stanovnika, na okolnim ledinama šutirali kožnu kuglu – loptu.
FIFA News
O steli u Sinju koja prikazuje dječaka Gaja Laberija s loptom do sada se dosta pisalo. Stoga ćemo samo ukratko podsjetiti na to da je pronađena na Gardunu prije više od 160 godina, ugrađena na pročelje obiteljske kuće pokojnog Romana Perkovića u Sinju, u Vrličkoj ulici. Kuću s već ugrađenom stelom Romanov je pradjed Marin kupio 1870. godine od sinjskih veleposjednika, braće Buljan. Taj nadgrobni spomenik visok je 113 i širok 46 centimetara i svjetski je raritet. Dječak Gaj Laberije koji u ruci drži loptu već je malo manje od dva stoljeća nijemi svjedok vremena u alkarskom gradu. Iako je nitko ne dira niti ona koga dira, stela povremeno izaziva neutaživi interes znatiželjnika. Pitanjem što ova stela predstavlja među prvima se, od poznatih Sinjana, još 70-ih godina prošloga stoljeća bavio priznati arheolog amater i veliki znalac Bepo Britvić, koji je svoje spoznaje objavio u službenom glasilu Svjetske nogometne organizacije. Poslije višegodišnjih istraživanja Britvić je saznanja o steli s likom rimskog dječaka koji u ruci drži loptu uobličio u vrijedni rad s argumentima takve težine da ih je priznala i FIFA, pa je Britvićev rad 1969. godine objavila u svojem službenom glasilu “FIFA News” na engleskom jeziku.
Stranice toga izdanja “FIFA News” davno su požutjele, a stela, koja je i dalje ostala na istom pročelju, u međuvremenu nije postala meka nogometnim zanesenjacima iz zemlje i svijeta, nego je u široj javnosti, ne samo svjetskoj, nego i u hrvatskoj, zaboravljena. Uvijek se, međutim, nađu pojedinci koji za određene neuobičajene stvari iskazuju posebni interes. Jedan od takvih je upravo Dejan Poljak. On već godinama s mislima o steli Gaja Laberija liježe i ustaje i na sve sebi dostupne načine pokušava izazvati širi interes kako bi se priča o dolini rijeke Cetine kao kolijevci nogometa zavaljala i došla na pripadajući pijedestal. Upornost i zanos s kojima Poljak gura taj, za sada, samo svoj projekt, odnosno projekt udruge kojoj je na čelu, više je nego fascinantna.
– Ja sam samouki klesar i u kamenu, odnosno muljici, izrađujem minijature poznatih kulturno-povijesnih objekata. Imao sam niz uspješnih izložbi. Moj prijatelj i susjed Božidar Jadrijević predložio mi je da napravim kamenu repliku stele Gaja Laberija. Dok sam je radio, a potrajalo je to šest-sedam mjeseci, opet me je zaintrigirala priča. Na upućenu zamolbu, iz FIFA-e su mi u elektroničkom obliku poslali broj svojega glasila s objavljenim radom Bepa Britvića. Dodatna motivacija da što dublje uđem u tu priču bila mi je spoznaja kako je prostor Mediterana pun spomenika iz rimskog doba s nekakvim kuglama. Tako, na primjer, u Zemaljskom muzeju u Sarajevu imamo djevojčicu Aureliju koja drži kuglu. Za razliku od svih drugih prikazanih kugli, na reljefu Gaja Laberija prikazana je kugla identična izgledu lopte. Sve druge kugle su cjelovite glatke plohe, a samo na ovoj našoj vidi se da je sastavljena od heksagona. U priču sam ušao tako duboko da iz nje jednostavno više ne mogu. Tu fascinaciju dijelio sam s Božidarom. Krenuli smo s promocijom. Najprije smo napravili suvenire. Vidjevši da je takav pristup nedovoljan, došao sam na ideju, na što me je asocirala Sinjska alka, da organiziramo utakmicu Delmata i Rimljana u igri loptom. Prva izvedba te utakmice dala nam je krila za uzlet pa smo 2005. godine osnovali udrugu “Gaj Laberije”, kojoj sam ja na čelu od osnutka – kaže Dejan Poljak.
Nastavili ste s organiziranjem utakmica, uveli ste ih u kalendar sinjske manifestacije “Dani Alke i Velike Gospe”, a od prošle godine ta je priredba uvrštena i u kalendar službenih projekata Hrvatske turističke zajednice?
– Ne samo to. U cilju promoviranja naše ideje i ostvarenja konačnog cilja da se cetinski kraj proglasi kolijevkom nogometa, udruga “Gaj Laberije” sudjeluje u svim akcijama i odaziva se na svaki poziv Turističke zajednice, škola, vrtića...
Ponovit ću kako je fascinantna vaša upornost u guranju toga projekta, ali pomaci su vrlo mali?
– Mi kao udruga imamo kapacitete koji nas ograničavaju. Zapravo smo mala udruga u kojoj se sve zasniva na čistom amaterizmu. Ovo je vrlo ozbiljan projekt koji bi za ostvarenje trebao velika ulaganja u potrebnu infrastrukturu. S idejom smo ipak uspjeli pridobiti Ministarstvo turizma, koje je našu priredbu uvrstilo u svoj godišnji kalendar.
Nada ne umire
Vaš cilj da se cetinski kraj proglasi kolijevkom nogometa još uvijek nema znanstvenu atribuciju. Jeste li pokušali potražiti pomoć od znanstvenika kojima bi to moglo biti područje interesa?
– Polazište nam je, uz samu stelu, bilo pisani rad Bepa Britvića u “FIFA News”. Razgovarali smo s akademikom Nenadom Cambijem, koji je kazao – imamo njegovu izjavu – da se radi o lopti. Akademik Cvito Fisković je 2008. godine također kazao da Gaj Laberije u ruci drži loptu. Joško Belamarić je u dokumentu koji je iz Konzervatorskog odjela dao NK-u “Trilj” naveo da je na steli prikazan dječak s loptom.
Uvažavajući autoritete koje navodite, to su ipak samo izjave na osnovi mišljenja. Jeste li uspostavili kontakte s institucijama, pokušali angažirati arheologe koji bi kroz znanstvena istraživanja argumentirali da se radi upravo o nogometnoj lopti?
– Imali smo kontakt s brojnim institucijama, razgovarali smo, čak smo jednom prigodom, na sugestiju Ministarstva turizma, inicirali održavanje znanstvenog skupa. U to su bili uključeni TZ Sinja i Splitsko-dalmatinske županije, gradovi Sinj, Trilj i Split, Muzej Cetinske krajine... Održali smo na tu temu sastanak pod kapom Ministarstva turizma. Sve je bilo dogovoreno, ali sve je ostalo na dogovoru.
Unatoč tomu, ne gubite nadu?
– Ja živim za ovaj projekt i dokle god mi to budu dopuštale psihofizičke sposobnosti, neću odustati jer sam uvjeren da bi njegova realizacija omogućila nevjerojatan turistički iskorak naše cetinske doline, Splitsko-dalmatinske županije i cijele Hrvatske.
Što bi bio preduvjet da se priča ipak konkretno pokrene, da počne živjeti i rasti?
– Ovo što mi radimo kroz udrugu trebao bi podržati netko puno snažniji kroz, na primjer, prodaju ove priče zainteresiranim turistima koji bi dolazili vidjeti stelu, kojima bismo prikazali nogometnu utakmicu Rimljana i Delmata, a valjalo bi obuhvatiti i druge kulturno-povijesne znamenitosti cetinskoga kraja, te svakako našu nadaleko poznatu gastronomiju. Za sada se ovom pričom intenzivno bavimo samo mi iz udruge. Izostaje aktiviranje puno pozvanijih, čijom bismo sinergijom sigurno došli do cilja.
Jeste li razmišljali o tome da u cijelu priču uključite današnji Rim?
– I to nam se motalo po glavi jer bismo, možda, uz pomoć današnjeg Rima mogli od Engleza preuzeti atribut kolijevke nogometa, koji su oni samovlasno uzeli. Od ideje nismo odustali jer je dječak s loptom dijete rimskog legionara, naslovni Rimljanin. Hrvatska je nogometna nacija, a opće je poznato što nogomet danas znači u Italiji i koliki se novac vrti u toj igri kod naših susjeda.
Jeste li s vašom pričom upoznali Hrvatski nogometni savez?
– Pokušavali smo u više navrata, slali smo im pismene materijale, tražili da ih informiramo i da nam daju potporu, ali na sve su se oglušili. S našim projektom detaljno smo upoznali Nogometni savez naše županije. Na 2. stranici knjige koju su izdali u povodu 100. obljetnice nogometne igre objavili su priču o steli Gaja Laberija s loptom i sve je ostalo na tome.
Prije nekoliko dana s vašom pričom upoznati su utjecajni pojedinci iz Nizozemske i Italije?
– U okviru projekta Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Splitu “Living lab”, mi smo na poziv TZ-a grada Sinja, koji je partner na tom projektu, uz stelu upriličili “Antičku stražu”, poput ove koju je snimao vaš fotoreporter. Našem članu Dinu Vukoviću i meni nikada nije teško obući teški oklop jer znamo da se svakim izlaskom u javnost naša priča širi. Tu našu “Antičku stražu” uz stelu vidjeli su gosti iz Tourism lab Rotterdam i Universita Ca’Foscari iz Venecije, kojima smo prikazali i utakmicu antičkog nogometa.
Kako ste zamislili infrastrukturu eventualno proglašene kolijevke nogometa u dolini Cetine?
– Napravili smo idejni projekt koji bi obuhvaćao ukupno sedam sastavnih jedinica. Uz Muzej kolijevke nogometa i multimedijalne sadržaje, glavni objekt bio bi amfiteatar u kojemu bi se odigravale utakmice između Rimljana i Delmata, a koji bi se koristio i za druge namjene. U početku smo zamislili da bismo sve te sadržaje mogli smjestiti u bivšu Vojarnu Ivaniša Nelipića. Kako je u međuvremenu vojarna već iskorištena za druge sadržaje, kao najpovoljniju lokaciju danas držimo Aequum, stambeno naselje rimskih legionara koji su završili službu i njihovih obitelji, u današnjem sinjskom naselju Čitluk.
