Resslera za prijatelja ne bih poželio ni najgorem neprijatelju

stdClass Object ( [id] => 1001313 [title] => Resslera za prijatelja ne bih poželio ni najgorem neprijatelju [alias] => resslera-za-prijatelja-ne-bih-pozelio-ni-najgorem-prijatelju [catid] => 242 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Otkada je svijeta i vijeka između generacija očeva i sinova pojavljuju se fatalni kurcšlusi. Vrijednosti do kojih roditelji drže potomcima znače malo ili ništa: što se mame i tate u njih više zaklinju, to ih klinci više ismijavaju. Ne radi se samo o potrebi novih generacija da se narugaju svemu što je njihovim starcima bilo sveto.

Fora je u tome da između ta dva naraštaja postoji duboka, zjapeća praznina, nepremostiva provalija u koju mlađi, bez imalo obzira prema sentimentima starijih, trpaju sve što je potonjima važno, čime se na dulje staze dokidaju same pretpostavke uzajamne komunikacije između dviju generacija. Naprosto, one počnu govoriti dva jezika koja zvuče slično, ali su u suštini fatalno različita. Hoćete primjer?

Ako ste mojih godina, čak i ako ste desetak godina mlađi, za vas će ogledni primjerak šetebandjerizma, odnosno konvertitstva zauvijek biti samo jedan: Bernardo Jurlina. Sigurno ga se sjećate, u prvim danima mlade demokracije taj je viđeniji društveni faktor izabrao postati čimbenikom, pa se s visokog položaja u socijalističkome sindikatu prestrojio na kolosijek HDZ-a.

Učinio je isto što i tisuće drugih u tome vremenu, kad se iz partijskih redova bezglavo pretrčavalo u topli zaklon stranke nastale u miješanome braku između lokalnih udbaša i šovinističke emigracije. Nitko se, međutim, nije uspio izdignuti do simbola cijelog trenda, odnosno moralnog izbora.

Ta je nevesela čast pripala samo njemu. Što više o tome razmišljam, to se više nerviram. Zašto smo u tako velikoj konkurenciji izabrali baš njega? Da, on je, izvan svake sumnje, bio tipičan slučaj preletača koji je svoj bijeg iz starog jata sasvim lijepo naplatio.

Postao je ministar, jedno vrijeme bio je i potpredsjednik Vlade, onda se prešaltao u diplomate. U međuvremenu je napisao i nekoliko knjiga, ali zaludu, jer sve što o njemu naše pamćenje i historija imaju reći jest to da je bio i ostao prilivoda. Kao i tisuće drugih? Da, ali ne, jer jedan je Bernardo čije se prezime pretvorilo u imenicu: za moje vršnjake, malo mlađe od mene, baš kao i malo starije, jurlinizam je sinonim za konvertitstvo.

Naravno, današnjim klincima njegovo ime ne znači ama baš ništa. Ne samo zato što je on svoje zvjezdane trenutke imao dok se oni još nisu bili ni rodili. Novo vrijeme nije ponudilo samo nove jurline, nego i tehnološki naprednije, apgrejdane i nabrijane. Toliko usavršene da se u njihovoj konkurenciji siroti Berni doima kao mala beba.

Kako današnju mladež impresionirati nostalgičnom žvakom o Jurlini kad oni u vlastitome naraštaju imaju deset puta jačeg kandidata za titulu najvećeg nacionalnog prilivode, i to u osobi Karla Resslera? Nikako, skrušeno priznajem. I sâm se moram pokloniti pred tim mladićem koji je uspio u onome što tek rijetkima polazi za rukom: izdati svoga mentora tako bezdušno i hladno da je ta gesta užasnula čak i HDZ-ove pučiste kojima se u međuvremenu pridružio. Plenković mu, naime, nije dao „samo“ kolosalni karijerni poguranac i osigurao masnu europsku plaću, zbog njega je i zaratio s desnim krilom stranke.

Da je pravde ili makar obraza, treće koljeno Resslerovih potomaka održavalo bi nježne uspomene na velikodušnog premijera i jednoga ga dana počastilo velikom mramornom ili brončanom skulpturom u natprirodnoj veličini. No, kako u našemu vremenu pravde ima sve manje, a do obraza mladog aparatčika ne može se dobaciti nijedna retorička šamarčina, Karlo je hladno presjekao sve veze s čovjekom koji ga je stvorio. Izabrao je svoj put, Karlito’s way.

Nakon izdaje takvih razmjera – javnost se još uvijek koleba je li ona sličnija antičkoj tragediji, šekspirijanskoj drami ili Brešanovoj groteski – smiješno je baviti se moralnim profilom mladoga gospodina Bruta i zdvajati nad težinom njegova posrnuća. U ovome trenutku on me zanima kudikamo manje od Resslerovih novih prijatelja, onih kojima se već priklonio, kao i onih koji će mu to tek postati. Kako, pobogu, održavati ikakav odnos s osobom koja je cijeloj javnosti jasno stavila do znanja gdje su granice njegove odanosti?

Takvome čovjeku rizično je pružiti i ruku, jer tko će ga znati što je s njom naumio učiniti. Svakome pametnom jasno je kako u slučaju toga mladića ne može biti dvojbe oko toga hoće li još jednom izdati. Naravno da hoće. Odnosno neće, neće jednom, nego mnogo puta. Jedino što ostaje otvorenim jest pitanje koga će i kako namagarčiti. Pa ti sad otvorena srca prijateljuj s nekim takvim. Takvoga drugara ne bih poželio ni najgorem neprijatelju.