Zapisi splitskog diplomata Krnića: o Tuđmanu koji je odbio pričestiti se u katedrali u Santiagu, zahtjevu bolivijskog predsjednika da se prestane progoniti Šerbedžiju, šahovnici na nizozemskoj zastavi...

stdClass Object ( [id] => 1116789 [title] => Zapisi splitskog diplomata Krnića: o Tuđmanu koji je odbio pričestiti se u katedrali u Santiagu, zahtjevu bolivijskog predsjednika da se prestane progoniti Šerbedžiju, šahovnici na nizozemskoj zastavi... [alias] => zapisi-splitskog-diplomata-krnica-o-tudmanu-koji-je-odbio-pricestiti-se-u-katedrali-u-santiagu-zahtjevu-bolivijskog-predsjednika-da-se-prestane-progoniti-serbedziju-sahovnici-na-nizozemskoj-zastavi [catid] => 142 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

DIPLOMATSKI DOAJEN FRANE KRNIĆ OBJAVIO JE KNJIGU O SVOJOJ BOGATOJ KARIJERI – 'SUBOTNJI PRILOG SPEKTAR' ĆE JE FELJTONIZIRATI U VIŠE NASTAVAKA.

PRVI NASTAVAK FELJTONA DONOSIMO U SKLOPU OVOGA TEKSTA.

Diplomatski doajen Frane Krnić, koji je 2018. otišao u mirovinu nakon 47 godina provedenih u diplomaciji – 21 u jugoslavenskoj, a 26 u hrvatskoj – upravo je o toj bogatoj karijeri objavio knjigu "Crni kaputi, bijele rukavice" (Naklada Bošković, 2021.), koju će "Spektar" od ove subote feljtonizirati u više nastavaka.

Krnić je naš najiskusniji ambasador. Bio je veleposlanik Hrvatske u Čileu, nerezidentno u Peruu i Boliviji (1992. – 1995.), Španjolskoj i nerezidentno u Andori i Kubi (1997. – 2002.), Nizozemskoj (2003. – 2009.), Češkoj (2009. – 2013.) te u Danskoj, nerezidentno na Islandu (2014. – 2018.). Od 1991. do 1992. bio je šef Informativnog ureda RH u Čileu, od 1995. do 1997. pomoćnik ministra za izvaneuropske zemlje u MVP-u, a od 2002. do 2003. predstojnik Vladina ureda za suradnju s Međunarodnim sudom u Haagu.

---

---

Diplomatsku karijeru započeo je još 1971. u Saveznom sekretarijatu vanjskih poslova (SSVP) Jugoslavije: sedamdesetih je konzul u Generalnom konzulatu SFRJ u Chicagu, početkom osamdesetih šef konzularnog odjela ambasade u Rimu, a od 1987. do 1990. šef kabineta posljednjeg jugoslavenskog šefa diplomacije Budimira Lončara.

Na svom poslu Krnić je proputovao čitav svijet: posjetio je 90 zemalja na svih šest kontinenata, a živio je u velikim gradovima na tri kontinenta: Chicagu, Rimu, Santiago de Chileu, Madridu, Haagu, Pragu i Kopenhagenu.

"Kada bih bio pitan u kojem sam se glavnom gradu zemlje gdje sam živio dobar broj godina, odnosno bio akreditiran kao hrvatski veleposlanik, osjećao najugodnije, bez mnogo razmišljanja odgovor bi bio – Madrid! No (...) najdramatičnije mjesto u kojem sam radio kao veleposlanik bio je Santiago de Chile", piše Krnić.

Niste Jugoslaveni, nego Hrvati

Jasno je zašto baš čileanske godine svoje karijere Krnić drži najuzbudljivijima: u Santiago je u listopadu 1990. sletio kao (posljednji) ambasador Jugoslavije u Čileu, da bi u kolovozu 1991. postao prvi jugoslavenski ambasador s hrvatske liste koji se na Tuđmanov poziv stavio na raspolaganje Zagrebu, pa je početkom 1992. postao prvi veleposlanik Hrvatske u tom istom Čileu.

Štoviše, svojim diplomatskim radom u Santiagu postigao je da Čile bude prva zemlja južne hemisfere koja je priznala Hrvatsku, tek desetak sati nakon Europske unije. Pritom se morao nositi s jednim specifičnim problemom: hrvatski iseljenici u Čileu, za razliku od onih u susjednoj Argentini, ispočetka nisu prihvaćali Tuđmana i HDZ, jer su bili orijentirani – projugoslavenski.

Naime, čileansku dijasporu mahom čine potomci Hrvata koji su u Čile doselili još u doba Austro-Ugarske, tako da su oni već i stvaranje Kraljevine Jugoslavije pozdravili kao pozitivan korak za položaj hrvatskog naroda u odnosu na vladavinu Beča i Pešte, dok su stvaranjem AVNOJ-evske Jugoslavije bili oduševljeni.

Iako su više od 99 posto jugoslavenskih iseljenika u Čileu činili Hrvati, svih 36 iseljeničkih društava koje je Krnić 1990. zatekao u Čileu nosilo je jugoslavensko ime, osim Dalmatinskog pripomoćnog društva iz Punta Arenasa: nije bilo nijednog društva s pridjevom "hrvatsko".

Slično je bilo i s hrvatskom dijasporom na Novom Zelandu, koja je također – za razliku od one u Australiji – bila projugoslavenska. Dok je HDZ raspoloženje novozelandske dijaspore htio preokrenuti na brzinu, zbog čega su tamo izbile antihrvatske reakcije unutar same hrvatske zajednice, proces "odjugoslavenjivanja", odnosno "rekroatizacije" dijaspore u Čileu protekao je – dobrim dijelom baš zahvaljujući Krnićevoj taktičnosti – bez ijednog incidenta.

Tiha zavist Katalonije i Baskije

Opisujući svoj veleposlanički mandat u Španjolskoj (1997. – 2002.), Krnić ističe da je službena politika Madrida prema Hrvatskoj sve do 2000. bila izrazito kritična, zbog "nedovoljne kompatibilnosti tadašnje HDZ-ove vlasti s demokratskim poretkom i vladavinom prava". Doznajemo i da su Krnića osobito toplo primali čelnici autonomnih pokrajina Katalonije i Baskije, željni da čuju kako se to Hrvatska uspjela izvući iz beogradskog zagrljaja, kao što bi se i oni rado izvukli iz madridskog.

U opisu "nizozemskih godina" (2002. – 2009.) Krnić, među ostalim, daje dojmljive portrete glavne tužiteljice Haaškog suda Carle del Ponte i pojedinih haaških optuženika koje je sretao (Slobodan Milošević, Ante Gotovina, Slobodan Praljak, Jadranko Prlić), kao i zanimljiv opis pritvora u Scheveningenu kao "male Jugoslavije", u kojoj se bivši ratni neprijatelji iz raznih republika međusobno druže i posjećuju.

"Bilo je to valjda jedino mjesto u kojem je nakon svog potpunog raspada Jugoslavija još davala vidljive znakove života", piše Krnić.

"Češke godine" (2009. – 2013.) obilježene su Krnićevim verbalnim nadmudrivanjem s tadašnjim češkim predsjednikom Vaclavom Klausom oko hrvatskoga graničnog spora sa Slovenijom, dok su mu "danske godine" (2014. – 2018.) donijele sličan problem koji je kao diplomat sve do 2000. i pada HDZ-a imao u Španjolskoj. Konkretno, dok mu je službeni Madrid devedesetih davao do znanja da neće tolerirati Tuđmanov autokratski i anakroni stil vladanja, sada mu je službeni Kopenhagen slao jasne signale da neoustaštvo – koje je u Hrvatskoj buknulo nakon što je na čelo HDZ-a došao Tomislav Karamarko, a nije nestalo ni u mandatu Andreja Plenkovića – ruši ugled Hrvatske u danskim očima. Zbog toga je Krnić čak pomišljao i na ostavku.

Kraljice vole Tita

"Svi sljedbenici takvih tendencija, koji se kunu u svoje hrvatsko domoljublje, ne shvaćaju niti prihvaćaju da se svojim proustaškim aktivnostima pretvaraju u osobe koje Hrvatskoj u međunarodnim odnosima pričinjavaju najveće štete. Stoga sam i sâm, nezadovoljan neadekvatnim reagiranjima tadašnje Plenkovićeve vlade na takve pojave, razmišljao da u znak prosvjeda podnesem ostavku na mjesto veleposlanika", piše Krnić, te nastavlja: "Na kraju sam od toga ipak odustao, jer su mi to sugerirali baš moji danski sugovornici, ističući da upravo aktivna prisutnost službenog diplomatskog predstavnika koji se ne slaže s opisanim pojavama u Hrvatskoj doprinosi ublažavanju negativnih reakcija protiv Hrvatske u danskom društvu."

S druge strane, Titovo ime otvaralo je Krniću mnoga vrata. I španjolski kralj Juan Carlos, i nizozemska kraljica Beatrix, kao i danska kraljica Margareta II. pitali su ga za Tita, ne skrivajući svoje simpatije i veliki respekt prema bivšem jugoslavenskom predsjedniku, kojeg su redom smatrali jednim od ključnih svjetskih državnika 20. stoljeća.

Time smo indirektno doznali i da je u svijetu odavno kristalno jasno tko u ustaško-partizanskom ratu – koji već trideset godina podriva hrvatsko društvo – predstavlja krivu, a tko pravu stranu. Jedino je u Hrvatskoj taj rezultat neizvjestan.

---

---

PRVI NASTAVAK FELJTONA: Kako je Tuđman odbio pričestiti se u katedrali u Santiagu

Piše Frane Krnić

Prvo hrvatsko veleposlanstvo u Južnoj Americi ubrzano je počinjalo s radom.

Slijedile su brojne organizacijske i političke aktivnosti. U predstavništvo su uskoro došli novi djelatnici iz Hrvatske: Ines Troha, savjetnica, referentica za opće poslove i financije Dunja Pešut, djelatnik sigurnosti Miroslav Bradvica, profesor Andrija Rajević iz iseljeničke sredine preuzeo je konzularne poslove. Na moj prijedlog imenovani su i prvi počasni konzuli: Jorge Razmilić za područje srednjeg Čilea, Rudi Mijač u Punta Arenasu, za južni dio te za sjever Jose Trevizan, sa sjedištem u Antofagasti.

Budući da su uskoro Peru i Bolivija priznali Hrvatsku, imenovan sam i nerezidentnim veleposlanikom u tim zemljama, pa su i tamo, nakon mojih inauguralnih posjeta, postavljeni prvi hrvatski počasni konzuli: u Peruu Branko Fištrović sa sjedištem u Limi i Robert Jakubek u gradu Santa Cruz de la Sierra, dijelu Bolivije nastanjenom utjecajnim hrvatskim iseljenicima. U relativno kratkom vremenu pacifički dio kontinenta bio je tako premrežen hrvatskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima, čime su, konačno, bili stvoreni uvjeti za efikasniju promociju i zaštitu hrvatskih interesa u ovom dijelu svijeta.

Muk iz Zagreba

(Hrvatsko iseljeništvo u Peruu i Boliviji nije brojno, a ni tako utjecajno kao ono u Čileu. Međutim, u obje zemlje žive istaknuti pojedinci koji su i ovdje, u raznim društvenim sferama, dali značajan doprinos lokalnim sredinama. Proces ‘rekroatizacije’ i ovdje je uspješno dovršen, a iseljenička društva ponovo su živnula u svom radu.

Tomu su u Peruu posebno doprinijeli poduzetnik Marko Burin i svećenik, misionar Drago Balvanović. A u Boliviji je istaknutu ulogu imao moj povremeni domaćin Silvije Marinković, industrijalac iz Santa Cruza, čiji se sin Branko Marinković već tada isticao na nacionalnoj političkoj sceni, da bi 2009. godine, personaliziran kao vođa autonomaškog, neki će reći separatističkog pokreta u tom dijelu Bolivije, bio nedokumentirano uvučen u aferu navodnog atentata na bolivijskog predsjednika Eva Moralesa (za koji je okrivljen – i u međuvremenu ubijen – Eduardo Rozsa Flores, bolivijski dobrovoljac u hrvatskome Domovinskom ratu. Vjerodajnice sam u Boliviji predao predsjedniku Gonzalu Sanchez de Losadi.

Administrativni centar zemlje La Paz nalazi se na nadmorskoj visini od nekih četiri tisuće metara, a u predsjedničkoj palači do dvorane gdje se obavlja ceremonija stiže se nakon uspona vrlo strmim stubištem, što je za neke, zbog nedostatka kisika, bio pravi podvig (jedan veleposlanik čak je i umro, pa su Bolivijci tražili da se mora doći tri dana prije i vježbati to penjanje).

Meni, srećom, uspon nije predstavljao problem, ali je predsjednik Losada najveći dio vremena audijencije potrošio da mi ukaže na nešto drugo. Zatražio je od mene da u Hrvatskoj prestane ‘progon glumca Rade Šerbedžije’. Nisam ništa znao o tome, ali mi je od prije bilo poznato da je Losada sa Šerbedžijom u rodbinskim vezama: nekadašnji jugoslavenski ambasador u Boliviji Lazar Udovički, kojeg sam također sretao, oženio je Losadinu sestru Ninu, a njihova kći Lenka Udovički u međuvremenu je postala Šerbedžijina supruga. U izvješću koje sam nakon predaje vjerodajnica uputio predsjedniku Tuđmanu vjerno sam prenio i Losadin zahtjev, no nikad nisam dobio nekakav povratni komentar ili saznao je li to Šerbedžiji koristilo.

Kolekcija diktatorâ

U Peruu, ‘kolekciju’ većih i manjih diktatora koje sam sretao u svojoj diplomatskoj praksi upotpunio je predsjednik Alberto Fujimori, šef tada vjerojatno jedne od najkorumpiranijih zemalja Južne Amerike. Dok sam mu predavao vjerodajnice i izlagao perspektivu naših međudržavnih odnosa, izgledao je potpuno odsutno i nisam baš bio sasvim siguran je li tog trenutka on Hrvatsku mogao smjestiti na pravo mjesto na globusu. No to su dobro znali uniformirani motoristi gardisti iz pratnje koji su me u svečanoj koloni dopratili do Vladine palače: toliko su me nakon ceremonije potezali za rukav vičući ‘Kroat, Kroat’ da nije bilo druge nego svakome od njih isplatiti traženu ‘napojnicu’ od po dvadeset dolara.)

Nakon uspostave diplomatskih odnosa Čileanci su se pokazali spremnima i raspoloženima razvijati svestrane odnose s Hrvatskom. Ubrzo je donesena odluka da i oni otvore svoje veleposlanstvo u Zagrebu. Tražili su se putovi snažnije gospodarske suradnje. U tom sklopu u Santiagu smo osnovali i Čileansko-hrvatsku gospodarsku komoru. Uslijedili su i intenzivni politički kontakti. Nakon posjeta ministra vanjskih poslova Mate Granića, Čile je 1994. godine posjetio i predsjednik Tuđman. I to je bio prvi službeni, bilateralni posjet jednoga hrvatskog predsjednika prekomorskom inozemstvu.

(Zapravo, predsjednik Tuđman je nešto ranije, 1993. godine, imao još jedan poziv da dođe u Južnu Ameriku na inauguraciju paragvajskog predsjednika Juana Carlosa Wasmosyja, ali budući da to nije mogao biti službeni bilateralni posjet već samo protokolarno pojavljivanje, od njega sam dobio nalog da ga zamijenim. To sam i obavio u Asunciónu, u kolovozu te godine, na uobičajeni rutinski način, ali se tog događaja ipak sjećam zbog jednoga netipičnog diplomatskog detalja.

Grecia/Croacia

Paragvajski organizatori su na službeni automobil, koji mi je bio dodijeljen, postavili grčku zastavu (na španjolskom sličan je izgovor: Grecia/Croacia). Pošto sam to na vrijeme uočio i prosvjedovao tražeći hrvatsku zastavu, nakon nekoliko minuta iz protokola su donijeli – nizozemsku, koja je samo po bojama slična hrvatskoj. Ponovno sam prosvjedovao, ali kako kolona samo što nije krenula i pošto su mi na kraju priznali da nemaju hrvatske zastavice, zatražio sam crveni flomaster i na nizozemskoj zastavi u srednjoj bijeloj traci vrlo brzo iscrtao šahovnicu. Naravno, nitko ništa nije primijetio, ja sam bio zadovoljan, ali i pomalo razočaran da smo u tom dijelu svijeta još uvijek bili poprilično nepoznata nova država. Po povratku u Santiago paragvajskom protokolu sam odmah poslao opis i fotografiju hrvatske zastave, uz nadu da će je izraditi za buduće potrebe.)

Tuđmanov službeni posjet Čileu uspio sam osigurati u vrlo kratkom vremenu, uz pomoć utjecajnog Andronica Lukšića, osobnog prijatelja tadašnjeg čileanskog predsjednika Eduarda Freya. Osim korisnih razgovora s najvišim čileanskim dužnosnicima, posjet je imao i sjajnu protokolarnu dimenziju. Od spektakularne svečane večere u legendarnoj palači Moneda u Santiagu, do Predsjednikova slikovitog prijama od hrvatskih iseljenika u Antofagasti na čileanskom sjeveru. Bilisu to prizori koji su se Tuđmanu iznimno svidjeli: srdačan doček u zračnoj luci od lokalnih dužnosnika, glazba i hrvatske narodne nošnje, narodni folklor ispred aerodroma u izvedbi kulturno-umjetničkih hrvatskih iseljeničkih društava, grupe dječaka i djevojčica s maramama oko vrata koji iz košarica bacaju cvijeće prema Predsjedniku, mnoštvo ljudi na ulicama kojima smo prolazili, posvuda čileanske i hrvatske zastave... Neki novinari iz Tuđmanove pratnje diskretno su namigivali i još diskretnije šaputali „a gdje je Tito”...

'Ajde ti, Mate'

Na kraju, održana je i posebna svečana misa u gradskoj katedrali, uz detalj koji mi se uvijek vraćao u sjećanje u onim vremenima kada su hrvatski mediji godinama poslije, pred samu Predsjednikovu smrt, insinuirali da se Tuđman, nekada komunist i ateist, ponovo vratio svojoj katoličkoj vjeri i počeo je iznova prakticirati.

Tijekom ove mise u prvom redu pred oltarom sjedili su predsjednik Tuđman i do njega ministar Mate Granić, zatim još neki članovi izaslanstva uključujući i mene. U jednom trenutku, svećenik uputi svog ministranta, koji je govorio hrvatski jezik, izravno Predsjedniku, s molbom da on prvi priđe oltaru i primi pričest. Tuđman, čije sam lice tada promatrao s udaljenosti od jednog metra, čuvši to, vidljivo se trgne i nakon nekoliko trenutaka tišine nagne se prema ministru Graniću i tiho mu reče: „Mate, ja ne bih, hajde ti to uradi umjesto mene”. I Mate, bez komentara, smjerno ustane, ode pred oltar i pričesti se.

DIPLOMATSKI DOAJEN FRANE KRNIĆ OBJAVIO JE KNJIGU O SVOJOJ BOGATOJ KARIJERI – 'SUBOTNJI PRILOG SPEKTAR' ĆE JE FELJTONIZIRATI U VIŠE NASTAVAKA.

PRVI NASTAVAK FELJTONA DONOSIMO U SKLOPU OVOGA TEKSTA.

Diplomatski doajen Frane Krnić, koji je 2018. otišao u mirovinu nakon 47 godina provedenih u diplomaciji – 21 u jugoslavenskoj, a 26 u hrvatskoj – upravo je o toj bogatoj karijeri objavio knjigu "Crni kaputi, bijele rukavice" (Naklada Bošković, 2021.), koju će "Spektar" od ove subote feljtonizirati u više nastavaka.

Krnić je naš najiskusniji ambasador. Bio je veleposlanik Hrvatske u Čileu, nerezidentno u Peruu i Boliviji (1992. – 1995.), Španjolskoj i nerezidentno u Andori i Kubi (1997. – 2002.), Nizozemskoj (2003. – 2009.), Češkoj (2009. – 2013.) te u Danskoj, nerezidentno na Islandu (2014. – 2018.). Od 1991. do 1992. bio je šef Informativnog ureda RH u Čileu, od 1995. do 1997. pomoćnik ministra za izvaneuropske zemlje u MVP-u, a od 2002. do 2003. predstojnik Vladina ureda za suradnju s Međunarodnim sudom u Haagu.

---

---

Diplomatsku karijeru započeo je još 1971. u Saveznom sekretarijatu vanjskih poslova (SSVP) Jugoslavije: sedamdesetih je konzul u Generalnom konzulatu SFRJ u Chicagu, početkom osamdesetih šef konzularnog odjela ambasade u Rimu, a od 1987. do 1990. šef kabineta posljednjeg jugoslavenskog šefa diplomacije Budimira Lončara.

Na svom poslu Krnić je proputovao čitav svijet: posjetio je 90 zemalja na svih šest kontinenata, a živio je u velikim gradovima na tri kontinenta: Chicagu, Rimu, Santiago de Chileu, Madridu, Haagu, Pragu i Kopenhagenu.

"Kada bih bio pitan u kojem sam se glavnom gradu zemlje gdje sam živio dobar broj godina, odnosno bio akreditiran kao hrvatski veleposlanik, osjećao najugodnije, bez mnogo razmišljanja odgovor bi bio – Madrid! No (...) najdramatičnije mjesto u kojem sam radio kao veleposlanik bio je Santiago de Chile", piše Krnić.

Niste Jugoslaveni, nego Hrvati

Jasno je zašto baš čileanske godine svoje karijere Krnić drži najuzbudljivijima: u Santiago je u listopadu 1990. sletio kao (posljednji) ambasador Jugoslavije u Čileu, da bi u kolovozu 1991. postao prvi jugoslavenski ambasador s hrvatske liste koji se na Tuđmanov poziv stavio na raspolaganje Zagrebu, pa je početkom 1992. postao prvi veleposlanik Hrvatske u tom istom Čileu.

Štoviše, svojim diplomatskim radom u Santiagu postigao je da Čile bude prva zemlja južne hemisfere koja je priznala Hrvatsku, tek desetak sati nakon Europske unije. Pritom se morao nositi s jednim specifičnim problemom: hrvatski iseljenici u Čileu, za razliku od onih u susjednoj Argentini, ispočetka nisu prihvaćali Tuđmana i HDZ, jer su bili orijentirani – projugoslavenski.

Naime, čileansku dijasporu mahom čine potomci Hrvata koji su u Čile doselili još u doba Austro-Ugarske, tako da su oni već i stvaranje Kraljevine Jugoslavije pozdravili kao pozitivan korak za položaj hrvatskog naroda u odnosu na vladavinu Beča i Pešte, dok su stvaranjem AVNOJ-evske Jugoslavije bili oduševljeni.

Iako su više od 99 posto jugoslavenskih iseljenika u Čileu činili Hrvati, svih 36 iseljeničkih društava koje je Krnić 1990. zatekao u Čileu nosilo je jugoslavensko ime, osim Dalmatinskog pripomoćnog društva iz Punta Arenasa: nije bilo nijednog društva s pridjevom "hrvatsko".

Slično je bilo i s hrvatskom dijasporom na Novom Zelandu, koja je također – za razliku od one u Australiji – bila projugoslavenska. Dok je HDZ raspoloženje novozelandske dijaspore htio preokrenuti na brzinu, zbog čega su tamo izbile antihrvatske reakcije unutar same hrvatske zajednice, proces "odjugoslavenjivanja", odnosno "rekroatizacije" dijaspore u Čileu protekao je – dobrim dijelom baš zahvaljujući Krnićevoj taktičnosti – bez ijednog incidenta.

Tiha zavist Katalonije i Baskije

Opisujući svoj veleposlanički mandat u Španjolskoj (1997. – 2002.), Krnić ističe da je službena politika Madrida prema Hrvatskoj sve do 2000. bila izrazito kritična, zbog "nedovoljne kompatibilnosti tadašnje HDZ-ove vlasti s demokratskim poretkom i vladavinom prava". Doznajemo i da su Krnića osobito toplo primali čelnici autonomnih pokrajina Katalonije i Baskije, željni da čuju kako se to Hrvatska uspjela izvući iz beogradskog zagrljaja, kao što bi se i oni rado izvukli iz madridskog.

U opisu "nizozemskih godina" (2002. – 2009.) Krnić, među ostalim, daje dojmljive portrete glavne tužiteljice Haaškog suda Carle del Ponte i pojedinih haaških optuženika koje je sretao (Slobodan Milošević, Ante Gotovina, Slobodan Praljak, Jadranko Prlić), kao i zanimljiv opis pritvora u Scheveningenu kao "male Jugoslavije", u kojoj se bivši ratni neprijatelji iz raznih republika međusobno druže i posjećuju.

"Bilo je to valjda jedino mjesto u kojem je nakon svog potpunog raspada Jugoslavija još davala vidljive znakove života", piše Krnić.

"Češke godine" (2009. – 2013.) obilježene su Krnićevim verbalnim nadmudrivanjem s tadašnjim češkim predsjednikom Vaclavom Klausom oko hrvatskoga graničnog spora sa Slovenijom, dok su mu "danske godine" (2014. – 2018.) donijele sličan problem koji je kao diplomat sve do 2000. i pada HDZ-a imao u Španjolskoj. Konkretno, dok mu je službeni Madrid devedesetih davao do znanja da neće tolerirati Tuđmanov autokratski i anakroni stil vladanja, sada mu je službeni Kopenhagen slao jasne signale da neoustaštvo – koje je u Hrvatskoj buknulo nakon što je na čelo HDZ-a došao Tomislav Karamarko, a nije nestalo ni u mandatu Andreja Plenkovića – ruši ugled Hrvatske u danskim očima. Zbog toga je Krnić čak pomišljao i na ostavku.

Kraljice vole Tita

"Svi sljedbenici takvih tendencija, koji se kunu u svoje hrvatsko domoljublje, ne shvaćaju niti prihvaćaju da se svojim proustaškim aktivnostima pretvaraju u osobe koje Hrvatskoj u međunarodnim odnosima pričinjavaju najveće štete. Stoga sam i sâm, nezadovoljan neadekvatnim reagiranjima tadašnje Plenkovićeve vlade na takve pojave, razmišljao da u znak prosvjeda podnesem ostavku na mjesto veleposlanika", piše Krnić, te nastavlja: "Na kraju sam od toga ipak odustao, jer su mi to sugerirali baš moji danski sugovornici, ističući da upravo aktivna prisutnost službenog diplomatskog predstavnika koji se ne slaže s opisanim pojavama u Hrvatskoj doprinosi ublažavanju negativnih reakcija protiv Hrvatske u danskom društvu."

S druge strane, Titovo ime otvaralo je Krniću mnoga vrata. I španjolski kralj Juan Carlos, i nizozemska kraljica Beatrix, kao i danska kraljica Margareta II. pitali su ga za Tita, ne skrivajući svoje simpatije i veliki respekt prema bivšem jugoslavenskom predsjedniku, kojeg su redom smatrali jednim od ključnih svjetskih državnika 20. stoljeća.

Time smo indirektno doznali i da je u svijetu odavno kristalno jasno tko u ustaško-partizanskom ratu – koji već trideset godina podriva hrvatsko društvo – predstavlja krivu, a tko pravu stranu. Jedino je u Hrvatskoj taj rezultat neizvjestan.

---

---

PRVI NASTAVAK FELJTONA: Kako je Tuđman odbio pričestiti se u katedrali u Santiagu

Piše Frane Krnić

Prvo hrvatsko veleposlanstvo u Južnoj Americi ubrzano je počinjalo s radom.

Slijedile su brojne organizacijske i političke aktivnosti. U predstavništvo su uskoro došli novi djelatnici iz Hrvatske: Ines Troha, savjetnica, referentica za opće poslove i financije Dunja Pešut, djelatnik sigurnosti Miroslav Bradvica, profesor Andrija Rajević iz iseljeničke sredine preuzeo je konzularne poslove. Na moj prijedlog imenovani su i prvi počasni konzuli: Jorge Razmilić za područje srednjeg Čilea, Rudi Mijač u Punta Arenasu, za južni dio te za sjever Jose Trevizan, sa sjedištem u Antofagasti.

Budući da su uskoro Peru i Bolivija priznali Hrvatsku, imenovan sam i nerezidentnim veleposlanikom u tim zemljama, pa su i tamo, nakon mojih inauguralnih posjeta, postavljeni prvi hrvatski počasni konzuli: u Peruu Branko Fištrović sa sjedištem u Limi i Robert Jakubek u gradu Santa Cruz de la Sierra, dijelu Bolivije nastanjenom utjecajnim hrvatskim iseljenicima. U relativno kratkom vremenu pacifički dio kontinenta bio je tako premrežen hrvatskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima, čime su, konačno, bili stvoreni uvjeti za efikasniju promociju i zaštitu hrvatskih interesa u ovom dijelu svijeta.

Muk iz Zagreba

(Hrvatsko iseljeništvo u Peruu i Boliviji nije brojno, a ni tako utjecajno kao ono u Čileu. Međutim, u obje zemlje žive istaknuti pojedinci koji su i ovdje, u raznim društvenim sferama, dali značajan doprinos lokalnim sredinama. Proces ‘rekroatizacije’ i ovdje je uspješno dovršen, a iseljenička društva ponovo su živnula u svom radu.

Tomu su u Peruu posebno doprinijeli poduzetnik Marko Burin i svećenik, misionar Drago Balvanović. A u Boliviji je istaknutu ulogu imao moj povremeni domaćin Silvije Marinković, industrijalac iz Santa Cruza, čiji se sin Branko Marinković već tada isticao na nacionalnoj političkoj sceni, da bi 2009. godine, personaliziran kao vođa autonomaškog, neki će reći separatističkog pokreta u tom dijelu Bolivije, bio nedokumentirano uvučen u aferu navodnog atentata na bolivijskog predsjednika Eva Moralesa (za koji je okrivljen – i u međuvremenu ubijen – Eduardo Rozsa Flores, bolivijski dobrovoljac u hrvatskome Domovinskom ratu. Vjerodajnice sam u Boliviji predao predsjedniku Gonzalu Sanchez de Losadi.

Administrativni centar zemlje La Paz nalazi se na nadmorskoj visini od nekih četiri tisuće metara, a u predsjedničkoj palači do dvorane gdje se obavlja ceremonija stiže se nakon uspona vrlo strmim stubištem, što je za neke, zbog nedostatka kisika, bio pravi podvig (jedan veleposlanik čak je i umro, pa su Bolivijci tražili da se mora doći tri dana prije i vježbati to penjanje).

Meni, srećom, uspon nije predstavljao problem, ali je predsjednik Losada najveći dio vremena audijencije potrošio da mi ukaže na nešto drugo. Zatražio je od mene da u Hrvatskoj prestane ‘progon glumca Rade Šerbedžije’. Nisam ništa znao o tome, ali mi je od prije bilo poznato da je Losada sa Šerbedžijom u rodbinskim vezama: nekadašnji jugoslavenski ambasador u Boliviji Lazar Udovički, kojeg sam također sretao, oženio je Losadinu sestru Ninu, a njihova kći Lenka Udovički u međuvremenu je postala Šerbedžijina supruga. U izvješću koje sam nakon predaje vjerodajnica uputio predsjedniku Tuđmanu vjerno sam prenio i Losadin zahtjev, no nikad nisam dobio nekakav povratni komentar ili saznao je li to Šerbedžiji koristilo.

Kolekcija diktatorâ

U Peruu, ‘kolekciju’ većih i manjih diktatora koje sam sretao u svojoj diplomatskoj praksi upotpunio je predsjednik Alberto Fujimori, šef tada vjerojatno jedne od najkorumpiranijih zemalja Južne Amerike. Dok sam mu predavao vjerodajnice i izlagao perspektivu naših međudržavnih odnosa, izgledao je potpuno odsutno i nisam baš bio sasvim siguran je li tog trenutka on Hrvatsku mogao smjestiti na pravo mjesto na globusu. No to su dobro znali uniformirani motoristi gardisti iz pratnje koji su me u svečanoj koloni dopratili do Vladine palače: toliko su me nakon ceremonije potezali za rukav vičući ‘Kroat, Kroat’ da nije bilo druge nego svakome od njih isplatiti traženu ‘napojnicu’ od po dvadeset dolara.)

Nakon uspostave diplomatskih odnosa Čileanci su se pokazali spremnima i raspoloženima razvijati svestrane odnose s Hrvatskom. Ubrzo je donesena odluka da i oni otvore svoje veleposlanstvo u Zagrebu. Tražili su se putovi snažnije gospodarske suradnje. U tom sklopu u Santiagu smo osnovali i Čileansko-hrvatsku gospodarsku komoru. Uslijedili su i intenzivni politički kontakti. Nakon posjeta ministra vanjskih poslova Mate Granića, Čile je 1994. godine posjetio i predsjednik Tuđman. I to je bio prvi službeni, bilateralni posjet jednoga hrvatskog predsjednika prekomorskom inozemstvu.

(Zapravo, predsjednik Tuđman je nešto ranije, 1993. godine, imao još jedan poziv da dođe u Južnu Ameriku na inauguraciju paragvajskog predsjednika Juana Carlosa Wasmosyja, ali budući da to nije mogao biti službeni bilateralni posjet već samo protokolarno pojavljivanje, od njega sam dobio nalog da ga zamijenim. To sam i obavio u Asunciónu, u kolovozu te godine, na uobičajeni rutinski način, ali se tog događaja ipak sjećam zbog jednoga netipičnog diplomatskog detalja.

Grecia/Croacia

Paragvajski organizatori su na službeni automobil, koji mi je bio dodijeljen, postavili grčku zastavu (na španjolskom sličan je izgovor: Grecia/Croacia). Pošto sam to na vrijeme uočio i prosvjedovao tražeći hrvatsku zastavu, nakon nekoliko minuta iz protokola su donijeli – nizozemsku, koja je samo po bojama slična hrvatskoj. Ponovno sam prosvjedovao, ali kako kolona samo što nije krenula i pošto su mi na kraju priznali da nemaju hrvatske zastavice, zatražio sam crveni flomaster i na nizozemskoj zastavi u srednjoj bijeloj traci vrlo brzo iscrtao šahovnicu. Naravno, nitko ništa nije primijetio, ja sam bio zadovoljan, ali i pomalo razočaran da smo u tom dijelu svijeta još uvijek bili poprilično nepoznata nova država. Po povratku u Santiago paragvajskom protokolu sam odmah poslao opis i fotografiju hrvatske zastave, uz nadu da će je izraditi za buduće potrebe.)

Tuđmanov službeni posjet Čileu uspio sam osigurati u vrlo kratkom vremenu, uz pomoć utjecajnog Andronica Lukšića, osobnog prijatelja tadašnjeg čileanskog predsjednika Eduarda Freya. Osim korisnih razgovora s najvišim čileanskim dužnosnicima, posjet je imao i sjajnu protokolarnu dimenziju. Od spektakularne svečane večere u legendarnoj palači Moneda u Santiagu, do Predsjednikova slikovitog prijama od hrvatskih iseljenika u Antofagasti na čileanskom sjeveru. Bilisu to prizori koji su se Tuđmanu iznimno svidjeli: srdačan doček u zračnoj luci od lokalnih dužnosnika, glazba i hrvatske narodne nošnje, narodni folklor ispred aerodroma u izvedbi kulturno-umjetničkih hrvatskih iseljeničkih društava, grupe dječaka i djevojčica s maramama oko vrata koji iz košarica bacaju cvijeće prema Predsjedniku, mnoštvo ljudi na ulicama kojima smo prolazili, posvuda čileanske i hrvatske zastave... Neki novinari iz Tuđmanove pratnje diskretno su namigivali i još diskretnije šaputali „a gdje je Tito”...

'Ajde ti, Mate'

Na kraju, održana je i posebna svečana misa u gradskoj katedrali, uz detalj koji mi se uvijek vraćao u sjećanje u onim vremenima kada su hrvatski mediji godinama poslije, pred samu Predsjednikovu smrt, insinuirali da se Tuđman, nekada komunist i ateist, ponovo vratio svojoj katoličkoj vjeri i počeo je iznova prakticirati.

Tijekom ove mise u prvom redu pred oltarom sjedili su predsjednik Tuđman i do njega ministar Mate Granić, zatim još neki članovi izaslanstva uključujući i mene. U jednom trenutku, svećenik uputi svog ministranta, koji je govorio hrvatski jezik, izravno Predsjedniku, s molbom da on prvi priđe oltaru i primi pričest. Tuđman, čije sam lice tada promatrao s udaljenosti od jednog metra, čuvši to, vidljivo se trgne i nakon nekoliko trenutaka tišine nagne se prema ministru Graniću i tiho mu reče: „Mate, ja ne bih, hajde ti to uradi umjesto mene”. I Mate, bez komentara, smjerno ustane, ode pred oltar i pričesti se.

[event] => stdClass Object ( [BeforeDisplay] => [AfterDisplay] => [AfterDisplayTitle] => [BeforeDisplayContent] => [AfterDisplayContent] => [OCMBeforeDisplay] => [OCMAfterDisplay] => [OCMAfterDisplayTitle] => [OCMBeforeDisplayContent] => [OCMAfterDisplayContent] =>

Privatni Album
Frane Krnić predaje vjerodajnice čileanskom predsjedniku Patriciju Ayilwinu

Paun Paunović/Cropix

[OCMUserDisplay] => [OCMCommentsCounter] => [OCMCommentsBlock] => ) [jcfields] => Array ( ) [image] => [imageWidth] => 600 [comments] => Array ( ) [absoluteURL] => https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/zapisi-splitskog-diplomata-krnica-o-tudmanu-koji-je-odbio-pricestiti-se-u-katedrali-u-santiagu-zahtjevu-bolivijskog-predsjednika-da-se-prestane-progoniti-serbedziju-sahovnici-na-nizozemskoj-zastavi-1116789 [emailLink] => /component/mailto/?tmpl=component&template=site&link=9341a64152acc153e582e8cafde2b4be778dbee4 [twitterURL] => http://twitter.com/intent/tweet?text=Zapisi+splitskog+diplomata+Krni%C4%87a%3A+o+Tu%C4%91manu+koji+je+odbio+pri%C4%8Destiti+se+u+katedrali+u+Santiagu%2C+zahtjevu+bolivijskog+predsjednika+da+se+prestane+progoniti+%C5%A0erbed%C5%BEiju%2C+%C5%A1ahovnici+na+nizozemskoj+zastavi...&url=https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fvijesti%2Fhrvatska%2Fzapisi-splitskog-diplomata-krnica-o-tudmanu-koji-je-odbio-pricestiti-se-u-katedrali-u-santiagu-zahtjevu-bolivijskog-predsjednika-da-se-prestane-progoniti-serbedziju-sahovnici-na-nizozemskoj-zastavi-1116789 [socialLink] => https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fvijesti%2Fhrvatska%2Fzapisi-splitskog-diplomata-krnica-o-tudmanu-koji-je-odbio-pricestiti-se-u-katedrali-u-santiagu-zahtjevu-bolivijskog-predsjednika-da-se-prestane-progoniti-serbedziju-sahovnici-na-nizozemskoj-zastavi-1116789 )

Array ( [1] => stdClass Object ( [id] => 2 [name] => Superscript Title [value] => Crni kaputi, bijele rukavice (1) [type] => textarea [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 2 [alias] => SuperscriptTitle ) [2] => stdClass Object ( [id] => 61 [name] => Contains Infographic [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 4 [alias] => contains_infographic ) [3] => stdClass Object ( [id] => 62 [name] => Without ads [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 5 [alias] => Withoutads ) [4] => stdClass Object ( [id] => 63 [name] => Photo gallery [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 6 [alias] => Photo_gallery ) [5] => stdClass Object ( [id] => 64 [name] => Promo [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 7 [alias] => promo ) [7] => stdClass Object ( [id] => 67 [name] => Contains video [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 9 [alias] => contains_video ) [8] => stdClass Object ( [id] => 68 [name] => Premium content [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 10 [alias] => premium_content ) [9] => stdClass Object ( [id] => 69 [name] => Exclude comments [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 11 [alias] => exclude_comments ) [10] => stdClass Object ( [id] => 70 [name] => Open link in new window [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 12 [alias] => open_link_in_new_window ) [11] => stdClass Object ( [id] => 71 [name] => Horizontal crop of the main photo [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 13 [alias] => horizontal_crop_of_the_main_photo ) [12] => stdClass Object ( [id] => 73 [name] => No-index [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 15 [alias] => no_index ) [13] => stdClass Object ( [id] => 74 [name] => No-cache [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 16 [alias] => no_cache ) [14] => stdClass Object ( [id] => 77 [name] => Don't show on the front page [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 17 [alias] => dont_show_on_the_front_page ) [15] => stdClass Object ( [id] => 78 [name] => Related on bottom [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 18 [alias] => related_on_bottom ) [16] => stdClass Object ( [id] => 79 [name] => Live button [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 19 [alias] => live_button ) [25] => stdClass Object ( [id] => 87 [name] => Instant articles [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 28 [alias] => instant_articles ) [26] => stdClass Object ( [id] => 91 [name] => S preporučuje [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 29 [alias] => s_preporucuje ) [27] => stdClass Object ( [id] => 92 [name] => S voli [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 30 [alias] => s_voli ) [28] => stdClass Object ( [id] => 93 [name] => Layout with three photos [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 31 [alias] => layout_with_three_photos ) [29] => stdClass Object ( [id] => 94 [name] => Gallery in the article [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 32 [alias] => gallery_in_the_article ) [30] => stdClass Object ( [id] => 95 [name] => Required views [value] => 0 [type] => textfield [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 33 [alias] => required_views ) [31] => stdClass Object ( [id] => 96 [name] => FullHD image [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 34 [alias] => fullhd_image ) [32] => stdClass Object ( [id] => 98 [name] => Paid Article [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 36 [alias] => paid_article ) )

21. svibanj 2024 13:18

Muk iz Zagreba

Kolekcija diktatorâ

Grecia/Croacia

'Ajde ti, Mate'

Muk iz Zagreba

Kolekcija diktatorâ

Grecia/Croacia

'Ajde ti, Mate'

Zapisi splitskog diplomata Krnića: o Tuđmanu koji je odbio pričestiti se u katedrali u Santiagu, zahtjevu bolivijskog predsjednika da se prestane progoniti Šerbedžiju, šahovnici na nizozemskoj zastavi...

Split ‘Frankenstein država U Gradskoj knjižnici Marko Marulić predstavljena knjiga ‘Diplomacija za neovisnost‘: ‘Ovo je pionirsko istraživanje...‘ Pročitaj više

Svijet FRANE KRNIĆ U ČILEU: ‘Santiago će imati i Trg Hrvatske!‘ Po našoj državi zove se i jedna škola, a 25 ulica nosi imena hrvatskih gradova... Pročitaj više