Hrvatskaamerički znanstvenik radiologijske fizike dr. Ernest J. Sternglass upozorava

NE NUKLEARKAMA Niska radijacija u pola stoljeća ubila je 250 milijuna ljudi

Piše Joomla\CMS\User\User

Bila bi to velika, nepopravljiva pogreška. Ne samo da biste ugrozili zdravlje ovdašnjeg stanovništva, osobito djece, nego biste kontaminirali okolne otoke, kao i morsku vodu, te kompletan živi svijet u moru. Računajte da bi se to katastrofalno dugoročno odrazilo i na ribarstvo. Turizam da i ne spominjemo. Uvjeravat će vas, kao i svuda, da je ta tehnologija bezopasna.

U početku možda i da. Ali već nakon nekoliko godina popuste oklopi, zaštita, metale nagrize korozija i započne tiho nevidljivo curenje radioaktivnog materijala. Posljedice se spoznaju tek kada postane prekasno, kad se zbog niskih, ali dugotrajnih radijacija od nuklearnog reaktora počne prerano umirati, rađati mrtva ili osakaćena djeca, poraste broj oboljelih od leukemije, raka, dijabetesa, srca.

NE na Jadranu? Ne!

Ovako je eventualnu gradnju nuklearne elektrane na Jadranu u razgovoru za SD komentirao 87-godišnji dr. Ernest J. Sternglass, profesor emeritus radiologijske fizike na Univerzitetu u Pittsburghu.

Desetljećima je dr. Sternglass kao znanstvenik radio u nuklearnoj industriji, od samog početka njezina razvoja, govorio o velikim rizicima i iznimnoj štetnosti korištenja nuklearne tehnologije, i u vojne i u civilne svrhe, kao i pogubnim kumulativnim utjecajima na zdravlje ljudi, okoliš i gospodarstvo u cjelini.

Autor je nekoliko knjiga u kojima dokazuje korelaciju između početka korištenja nuklearne energije i značajnog povećanja broja malignih bolesti u mnogim zemljama svijeta, pri čemu su u njima prije svega prezentirani statistički podaci za SAD i Japan. U tim su radovima, osim podataka o izravnim posljedicama nuklearnih eksplozija u atmosferi, posebno zanimljivi i podaci o vezi izgradnje nuklearnih elektrana i dokumentiranih porasta određenih bolesti u pojedinim segmentima populacije, o čemu je i svjedočio pred Kongresom SAD-a.

− Morate se oduprijeti takvom suicidnom projektu. Jer, bilo bi to pogubno za ovako lijepo more i obalu, za ovako lijepu zemlju − kaže prof. Sternglass.

Nedvosmisleno je upozorio na to da bi, na primjer, gradnjom nuklearke kod Rogoznice − o čemu se već desetljećima govori − bio ugrožen ne samo Šibenik, nego i Split, do kojega bi vjetar nosio niske razine radijacije, koje bi se potom s kišama spustile u tlo i more

 − Sve ovisi o tome u kojem smjeru pušu vjetrovi − kaže profesor Sternglass, koji je svoj ugled u svijetu stekao ne samo time što je prvi spoznao koliko su opasne te niske razine radijacije koje se javljaju kao posljedica korištenja nuklearne tehnologije, nego i po tome što već pola stoljeća javno, objavljujući brojne knjige i znanstvene radove, upozorava javnost na te činjenice.

− Kao pripadnik ratne mornarice, prvi put osobno sam se suočio s posljedicama takve radijacije pri testiranju atomske bombe u New Mexicu. Od tog trenutka u meni se javio neki oprez, bolje rečeno, otpor prema nuklearnoj tehnologiji. Upustio sam se u istraživanja koja, eto, traju i danas. Tada su vjetrovi odnijeli radioaktivne čestice do brojnih sjevernih država SAD-a, pa i do Kanade, a potom je uslijedila kiša koja je tu radioaktivnost spustila na zemlju. Zagađeni su trava, tlo, usjevi. Preko trave kontaminirano je kravlje mlijeko i meso, što je, opet, u tom lancu najviše pogodilo djecu. Prikupio sam dovoljno dokaza da su takve dugotrajne niske radijacije daleko opasnije od incidenata u NE koje, u pravilu, privuku pozornost znanstvenika i javnosti.

Javnost se, ipak, godinama i desetljećima usredotočuje na tragediju u Hirošimi i Nagasakiju?

− To je, bez sumnje, posve opravdano. Ali, malo se ili gotovo ništa ne zna o tome koliko je, zbog niske radijacije nastale kontaminacijom zraka, tla i voda, stradalo ljudi, životinja, pa i biljnih vrsta na Pacifiku. Morate znati da su ta zračenja i do tisuću puta veća od, recimo, zračenja kojima čovjek bude izložen rendgenskim snimanjem pluća. Zapostavljaju se posljedice niskih radijacija.

Djeca najranjivija

Tvrdite da od niskih radijacija, koje nastaju ne samo od pokusa na nuklearnom oružju, nego i korištenjem nuklearnih reaktora za proizvodnju struje, najviše stradaju djeca?

− Najranjivija su u majčinoj utrobi. Podaci do kojih sam došao na području SAD-a porazni su. Do 1969. godina od niskih je radijacija, točnije raspadanja stroncija 90, umrlo najmanje 400 tisuća dojenčadi; ako je dojenče ostalo u životu, imalo je ozbiljne imunološke, kardiovaskularne i druge tegobe. Poseban je problem kada taj izotop kontaminira tijelo i dođe do zuba, iz kojih potiskuje kalcij. Od niskih radijacija od početka korištenja nuklearnih tehnologija i reaktora samo u SAD-u umro je 25 milijuna ljudi, a u svijetu najmanje 250 milijuna.

Ujutro u četiri sata 28. ožujka 1979. godine u nuklearnom postrojenju na otoku Tri milje u Pennsylvaniji došlo je do parcijalnog rastapanja jezgre reaktora. Sudjelovali ste u istraživanju posljedica?

− Iako je nuklearno zagađenje došlo do više susjednih država, pa i Washingtona, vlada nije željela istražiti stvarne razmjere incidenta. Ja sam dugogodišnjim istraživanjima dokazao da je sljedećih pet godina tu i u više susjednih država osjetno povećana smrtnost djece. I tada se potvrdila moja teza da je nuklearna tehnologija, bez obzira na to je li riječ o mirnodopskoj ili vojnoj, samoubojstvo za čovječanstvo. Jednostavno je preopasna.

Nema sigurne nuklearne tehnologije?

− Na žalost, ne. Prije ili kasnije, kućišta tih reaktora korodiraju, počnu popuštati i propuštati radijaciju. Ta je radijacija na prvi pogled beznačajna. Međutim, s vremenom počne napadati i razarati bilje, krvne stanice i druga tkiva, izaziva leukemiju i druge vrste tumora. Krivac je i za porast dijabetesa. Sve to uopće nije bilo javnosti poznato sve do 70-ih godina prošlog stoljeća.

Političari sve znaju

Vi biste se trajno odrekli nuklearne tehnologije?

− Kad bih imao moć, učinio bih to isti tren. Ne vidim nikakvog razloga da se koristi taj oblik opasne energije. Okrenuo bih se alternativnim izvorima: energiji vjetra, sunca, geotermalnoj energiji. Bio bih praktičan. Ugasio bih nuklearni reaktor, a ostavio infrastrukturu koja bi za proizvodnju energije koristila spomenute obnovljive izvore. Znaju li političari i zdravstveni radnici koliko je opasna niska razina radijacije iz nuklearki?

− Upoznati su s tim.

A interesni lobiji?

− To je posve druga priča. U tom se sektoru vrte milijarde i milijarde dolara. Danas u svijetu radi 400 nuklearnih reaktora, od kojih je 110 u SAD-u. Tu je novac najmoćnijih ljudi na svijetu, među kojima je i engleska kraljica.

Realizirali ste brojne projekte, pisali knjige... Kako je moguće da vas javnost, pa i vlast, nisu razumjeli ni uvažili vaša upozorenja?

− Iako imaju informacije, političari se rado fotografiraju na otvaranjima nuklearnih elektrana, tih “čuda” tehnike. Ta postrojenja djeluju moćno i čisto i oni znaju da je javnost lako uvjeriti kako su bezopasni. Međutim, već poslije nekoliko godina počne nevidljivo curenje u atmosferu ili vodu.

Koje su nuklearke opasnije: u privatnom sektoru ili one u državnom vlasništvu?

− U Americi su one u privatnim rukama. Praksa je pokazala da su puno sigurnije u državnom vlasništvu. U početku su nuklearke proizvodile struju samo 30 posto vremena, a ostatak je korišten za njihov remont i popravke. To je pridonosilo njihovoj sigurnosti. Danas, u želji da se osigura što veći profit, rade i do 90 posto vremena. To višestruko povećava rizik.

Koliko nas niskim radijacijama ugrožava Krško?

− Hrvatsku ugrožava i NE Krško. Na žalost, nitko za sada ne istražuje posljedice niskih radijacija iz Krškog na zdravlje ljudi.

Gdje se “sakriti” na ovom planetu kako bismo se sačuvali od radijacije?

− Globalno radioaktivno zagađenje dostiglo je takve razmjere da je to nemoguće. Postoje manje ili više ugrožena područja. Recimo, Japan je iznimno ugrožen, ali i cijelo pacifičko područje. SAD da ne govorim, Francuska…

marijan džambo

Hrvatska će graditi nuklearke

Nuklearne elektrane u Hrvatskoj predviđene su Strategijom energetskog razvoja RH koju je Sabor donio u listopadu prošle godine. Kako stoji u Strategiji, donošenje odluke o izgradnji nuklearne elektrane − donijet će je Sabor RH − očekuje se najkasnije do 2012. godine.

Prijašnji prostorni planovi u Hrvatskoj uključivali su i lokacije za (nuklearne) elektrane. Jedna od tih lokacija odnosila se i na Rogoznicu. Ove je godine aktualizirana “rogoznička priča” nakon što su, prema planovima energetskih stratega, rogozničke vlasti u Prostorni plan na Punti Planka ucrtale lokaciju za elektroenergetsko postrojenje − termoelektranu, ali Rogozničane već desetljećima muči i plaši mogućnost da to bude nuklearna elektrana. Iznova se vade “stare“ mape s ucrtanim potencijalnim lokacijama za NE na kojima su potencijalne lokacije pokraj Rogoznice, Tribunja i na Viru.

#NUKLEARNAENERGIJA#RADIJACIJA