HrvatskaRJEŠENJE ZA USPJEŠNE

Ideja da se u crkvi pije pivo nama je šokantna i nezamisliva, jednako kao i Švicarcima da država nema za plaće profesora

Piše Andrea Topić

Basel, listopad 2019. godine. Vjetar nosi lišće s dugačkih dvoreda na rijeku Rajnu. Prolaznici bez kišobrana užurbano pretrčavaju cestu ispred Elisabethenkirche, prepoznatljive sakralne građevine u neogotičkom stilu. Utrčavamo u crkvu iz devetnaestog stoljeća, čiji zvonik je desetak metara viši od onog na splitskom Peristilu.

Zaustavljamo se na crkvenom šanku. Blago nasmijani crkveni konobar s trakom vezanom oko crkvenog bicepsa odjeven u starinski điletin, briše kapi kiše s masivnog drva što ih je kroz širom otvorena vrata vjetar nanio. Bez namjere da ih zatvori, kellner na tečnom njemačkom ljubazno poslužuje pokisle pridošlice. Potpisnica ovih redaka naručuje pivo. Lokalno, baselsko. Jer zbilja bi bilo bogohulno doći u crkvu-birtiju i naručiti vodu.

Iza šanka tijesno su naslagane boce pune brendiranih pića, a nad opsežnošću crkvenog cjenika posramili bi se svi bezbožnički beach barovi u Dalmaciji.

A bar “Elisabethen” četvrti je na Trip Advisoru u Baselu i moguće ga je unajmiti za rođendane, djevojačke, momačke, što god.

U prostoriji dimenzije pet ispovjedaonica nalaze se i sporedna vrata. Oznaka na njima odaje da je tu zahod. Potežemo kvaku.

Zakoračimo.

Očekujući wc školjke, iznenadi nas sprovod. Molitveni prostor. Pred oltarom je selfi sredovječne pokojnice isprintan u impozantnim gabaritima. U crkvenim klupama obitelj ili nariče ili kleči.

Do njih stolovi s jelovnicima. Solju, paprom, kvasinom, uljem i čačkalicama. Neka gospoda u tišini ručaju. Drugi nazdravljaju, smiju se. Žamor sa stolova stapa se s govorom svećenika, ali valja pretpostaviti da oni bliže oltaru bolje misu čuju.

Na desnu stranu je starinsko stubište od tamnog drva. Nosi oznaku strelice i zahoda. Vodi na kat gdje su orgulje, zbor, violončelisti i sasvim solidan zahod.

Običan dan u Švicarskoj. Državi koju je osamdesetih činilo 98 posto katolika. Gdje je katoličanstvo tradicija. Gdje se danas 71 posto Švicaraca izjašnjava kršćanima, a među doseljenicima tek njih 50 posto.

Koncept “otvorene crkve” nastao je iz želje da se vjera približi narodu. I ateistima i turistima.

Sad ćete vi pitati; otkud crkvi takva suluda ideja da bude “otvorena” za narod?

Uvođenjem vjerskog poreza u platne liste, Švicarci su dobili priliku sami birati žele li dio plaće dati vjerojatno najbogatijoj firmi na svijetu.

Time je dio financijera otpao i Crkva se morala osamostaliti. Naći posao. Jer novac od poreza sad se više nego ikad usmjerava beskućnicima, komunali i bolnicama.

U Hrvatskoj se često čuje argument kako nema smisla uvoditi crkveni porez jer smo mi “preveliki vjernici”. Jesmo li veći katolici od Pape? Jer, čak ni u Italiji ne morate davati novac Crkvi ako ne želite.

Na Wikipediji se upravo naša država navodi kao radikalni primjer kad je riječ o njenom financiranju. Prema pisanju medija, ta privatna firma je samo od 2012. do 2016. godine dobila 1,066 milijardi naših kuna. Koliko je to godišnje? Bi li bilo dovoljno da namiri učitelje u štrajku?

Crkva nije obveznik regulativnih zakona poput onoga o pristupu informacijama pa nisu ni dužni odgovoriti koliko su točno dobili i na što troše. Nema revizije, nema kontrole. Niti ima volje od njihove strane da sami iznesu brojke. Jeste li znali da je Crkva u Hrvatskoj osnivač preko dvije tisuće firmi?

A znate li da u Švicarskoj učitelji ne štrajkaju? Da država ima novaca za njih?

Prema “Business insideru” Švica je druga na svijetu po visini plaća nastavnika. Uz nju su Njemačka i Austrija, također zemlje koje s opcionalnim crkvenim porezom. Najgore po pitanju učiteljskih plaća su Slovačka, Češka i Poljska.

Zašto je ideja da mi postanemo razvijena država toliko smiješna? Zašto je teško iskopirati model uspješne zemlje? OK, nismo sposobni. Ali Hrvatska zbilja ni ne treba pamet. Samo nekoga da prepiše kontrolni od pametnijih učenika.

 

#šTRAJK#CRKVA#šVICARSKA