Basel, listopad 2019. godine. Vjetar nosi lišće s dugačkih dvoreda na rijeku Rajnu. Prolaznici bez kišobrana užurbano pretrčavaju cestu ispred Elisabethenkirche, prepoznatljive sakralne građevine u neogotičkom stilu. Utrčavamo u crkvu iz devetnaestog stoljeća, čiji zvonik je desetak metara viši od onog na splitskom Peristilu.
Zaustavljamo se na crkvenom šanku. Blago nasmijani crkveni konobar s trakom vezanom oko crkvenog bicepsa odjeven u starinski điletin, briše kapi kiše s masivnog drva što ih je kroz širom otvorena vrata vjetar nanio. Bez namjere da ih zatvori, kellner na tečnom njemačkom ljubazno poslužuje pokisle pridošlice. Potpisnica ovih redaka naručuje pivo. Lokalno, baselsko. Jer zbilja bi bilo bogohulno doći u crkvu-birtiju i naručiti vodu.
Iza šanka ti...