Sjećate li se Alan Forda? I njihova Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena? E, pa nakon što je objavljen popis 184 državne institucije u kojima je zaposleno skoro dvadeset i dvije tisuće činovnika na koje se godišnje potroši, vjerovali ili ne, 67,3 milijarde kuna, imamo, kako policajci to vole reći, opravdanu sumnju da je ustroj države radio neki obožavatelj tog kultnog stripa. Čitao čovjek i ponijelo ga. Jer kako drugačije objasniti grotesku u kojoj, uz Ministarstvo poljoprivrede koje seljacima duguje oko milijardu i pol kuna za poticaje, u Hrvatskoj postoji još sedam državnih agencija, centara i instituta koje se bave isključivo poljoprivredom! U njima je zaposleno nešto više od 1200 činovnika, a godišnje se iz državnog proračuna za njih izdvoji više od 150 milijuna kuna. Uza sve te agencije i njihove zaposlene, Hrvatska uvozi većinu potrebne hrane, a seljaci sve više vremena provode na prosvjedima nego na svojim poljima. Isto tako, iako imamo Agenciju za obalni linijski pomorski promet s proračunom od skoro dva milijuna kuna u kojoj radi 10 ljudi, do Hvara je ovo ljeto skoro nemoguće doći. Žale se i turisti za koje sumnjam da su na Hvar došli zahvaljujući porečkom Institutu za turizam u kojem je zaposleno 46 sretnika ili Muzeju turizma u Opatiji koji za troškove petoro zaposlenih godišnje izdvoji skoro 700.000 proračunskih kuna. I dok ministar policije Ostojić kuka kako nema od čega isplatiti plaće svojim policajcima, unutar tog državnog holdinga za uhljebljenje (čast iznimkama) postoje instituti, centri, agencije i fondovi zbog čijih bi imena izdavači Alan Forda možda i dobili sudski spor ako bi tužili Republiku Hrvatsku za autorska prava. Jeste li ikada čuli za Akademiju lokalne demokracije? Naravno da niste. A trebali biste, jer za četvoro zaposlenih u toj ustanovi iz svojih novčanika godišnje izdvajate 182 tisuće kuna. Znate li da postoji Agencija za prostore ugrožene eksplozivnom atmosferom? Itekako postoji i u njoj je zaposleno 58 činovnika. Što oni rade, javnost još uvijek nije uspjela saznati, kao ni što rade zaposlenici Instituta za migracije i narodnosti. Još je bolji Hrvatski institut za mostove i konstrukcije. Vjerojatno imaju i himnu, onu Thompsonovu 'Stani vjetre, nešto bi te pito'. Tu je onda i Tiflološki muzej u Zagrebu namijenjen osobama s invaliditetom, no kako im piše na web stranici, trenutačno još ne postoji rampa na ulazu u zgradu pa se invalidi za posjet moraju unaprijed najaviti. Takva briga za invalide porezne obveznike stoji više od milijun i pol kuna godišnje, koliko iznose troškovi jedanaest zaposlenika. Da su se državni novci trošili kako kome padne na pamet govore i usporedni podaci troškova za zaposlenike lučkih uprava. Tako Lučka uprava Šibenik, kroz koju godišnje prođe 1000 putnika s kruzera, za svakog zaposlenika mjesečno u prosjeku izdvoji skoro 18.000 kuna. Istovremeno, u Lučkoj upravi Dubrovnik, koji svake godine ugosti preko milijun putnika s kruzera, troškovi po zaposleniku jedva prelaze 14.000 kuna mjesečno. Evo i primjera iz kulture, i to u našoj županiji. Svaki od četvoro zaposlenih u Muzeju Narona u Vidu državu u prosjeku mjesečno stoji jedanaest i pol tisuća kuna, a za zaposlene u Zavodu za obnovu Dubrovnika izdvaja se tisuću i pol kuna manje. Od dubrovačkih ZOD-ovaca bolje prolazi i četvoro zaposlenika Fonda za obnovu i razvoj grada Vukovara koji državu u prosjeku mjesečno koštaju 16.000 kuna. Kako bi rekli naši stari, država je nekom majka, a nekom maćeha. No, kako je uhljebljene hrvatska tradicija, umjesto ukidanja većine tih parazita, možemo očekivati otvaranje novih instituta i agencija, primjerice kakvog Instituta za istraživanje načina kako Hrvati prežive od prvog do prvog. A vi koji sebe već vidite u tom institutu, nemojte trljati ruke. Kako je nam je krenulo, tamo će se raditi od jutra do mraka.