Stil Zdravlje

NIJE U BICEPSIMA SVE

Roni Kovačić: Imao sam 150 kila mišića, a onda sam napravio životni preokret, ne bavim se više bodybuildingom, danas pomažem ljudima

NIJE U BICEPSIMA SVE

Najveći naš neprijatelj, kao i neprijatelj naše djece, je ležanje na kauču i brza hrana

On je zasigurno jedan od najcjenjenijih osobnih trenera u Hrvatskoj, a poznavatelji kažu i na području bivše Jugoslavije. Životni put Ronija Kovačića (44) jako je zanimljiv; sa šesnaest godina je prvi put ušao u teretanu, a osim što je bio prvak države u bodybuildingu, okitio se u Rimu i titulom "Mr. World" po IFBA federaciji.

Natjecao se s prekidima od 2000. do 2009. godine, a bio je i zaštitar po riječkim klubovima. Nitko Roniju, koji je trenirao i borilačke sportove, nije mogao stati na put, posebice kada bi vidio čovjeka od kojih 195 centimetara i 150 kilograma mišića.

No, onda je napravio zaokret, maknuo se od bodybuildinga, koji je koncentriran samo na izgradnju tijela i nekritičkog unošenja golemih količina hrane i raznih dodataka prehrani, i prebacio se na fitness, tj. na psihičku i fizičku dobrobit čovjeka.

Mišići da, ali primarno kako bi popravili zdravlje i poboljšali kvalitetu života, a ne samo poboljšali odraz u ogledalu. Hrana je tu kao pogonsko gorivo i gradivni materijal, te lijek za disbalanse u organizmu. U bodybuildingu se sve vrti oko pretjerivanja i čak ugrožavanja zdravlja, dok u zdravstvenom usmjerenom fitnessu se sve vrti oko dobrobiti pojedinca.

Danas Roni, inače i licencirani fitness instruktor, ima "samo" 113 kilograma, ne želi previše pričati o svojoj bodybuilding karijeri, ali priznaje da mu je ona dala temelje za ono što danas zna o ljudskom tijelu, pravim i krivim koracima.

Njegovu zagrebačku teretanu pohode ljudi iz cijele Hrvatske, žele učiti od čovjeka koji je, kako kaže, najviše naučio na svojim greškama. Drži i predavanja na koja dolaze stotine sportaša, trenera i osoba, koji žele poboljšati zdravlje, surađuje i sa školskim ustanovama i vrsnim stručnjacima.

No, ono što je najzanimljivije je da dolaze i osobe koje imaju ozbiljnih zdravstvenih problema. Primjerice, njegovi suradnici govore da znaju doći ljudi s operiranom kralježnicom i uputom liječnika u kojoj piše doživotna pošteda od napora. No, Roni im da šipku u ruke, ojača im mišiće, a onda donedavni "išijatičari" odjednom osjećaju manje bolova, funkcionalniji su...

Kada bole leđa, koljena, ramena većina liječnika propisuje poštedu, ali vi propisujete – aktivnost?

– Mirovanjem ne postižemo baš ništa. Smanjenje tonusa može umanjiti bol, ali bez protoka kisika trauma ostaje, mišići gube svoj volumen, a time i sposobnost da obavljaju ulogu nositelja. Kada u priču dodamo analgetik koji dodatno ruši tonus, a time i cirkulaciju – sve smo dalje od izlječenja.

Kažete da željezna "šipka liječi". Kako to liječi?

– Šipka je rekvizit koji nije našao adekvatnu zamjenu u sportu već stotinjak godina. Na nju stane najviše tereta, hvatamo je s obje ruke, što je svakako preduvjet za maksimalnu neuro stimulaciju. No, ono što je još bitnije kada izvodimo pokrete šipkom, balansiramo, potiskujemo, guramo, vučemo, podižemo ili čučimo naš centar za ravnotežu aktivira dubinska mišićna vlakna, stabilizatore naše kralježnice i zglobova, i bez obzira na naše motoričko predznanje izvlačimo maksimalan benefit iz pokreta.

Svi smo vidjeli cirkusante koji hodaju po špagi, bez obzira na sjajan balans kada je situacija opasnija uzimaju štap i traže pomoć mozga. Zbog ove karakteristike i mogućnosti produljavanja tenzija, šipka zbilja liječi. Neuropovezanost stvorena ovakvim pokretima je benefit koji omogućava ekonomičnije kretnje u kojima sudjeluju svi mišići, dakle direktno utječemo na motorički obrazac, umanjujemo hipertonuse, bol i dižemo svoje performanse.

Zbog čega propagirate dizanje tereta kao uspješan vid regeneracije tijela i uma?

– Kada sam krenuo baviti se ovim poslom, nisam bio svjestan stanja u društvu. Do tada sam se bavio sportom i sportašima, i ideja da netko nešto ne može za mene je bila nepoznanica. Prije dvije godine u programu sam imao klijenta s Guillain Barréovim sindromom, autoimunom bolesti perifernog živčanog sustava koja izaziva paralizu mišića, a najčešće započinje u nogama.

Šokiran njegovom situacijom počeo sam se educirati. Tražio sam što mogu i što smijem, analizirao slična iskustva i osmislio pristup koji je postao svojevrstan obrazac u programu kada su u pitanju neuropatske bolesti.

Narušena motorička kontrola nije mu omogućavala da se kreće kao nekad, sve ostale metode značile su godinu oporavka, a i onda je upitno do koje razine se vratimo. No kada smo u program ubacili šipku, produljavali tenzije i količinu tereta pazeći na volumen i strogi anaerobni status stvari su se počele pomicati.

Što je kasnije bilo s tim klijentom?

– Svega nekoliko mjeseci kasnije liječnici jedne poznate zagrebačke klinike bili su šokirani njegovim napretkom. Danas je on toliko ojačao da njegovo tijelo izbacuje herpes s pluća, star više od deset godina, a koji je bio okidač ove zloćudne bolesti. Njegov oporavak poslužio je kao smjernica za mnogobrojne klijente, a riječ je o polineuropatiji, multipli sklerozi i parezi.

Kada ispred sebe imate klijenta koji apsolutno nije u stanju kontrolirati svoje pokrete sviješću, no u trenutku opterećenja u težištu njegova ramena oni se poravnaju i on stoji savršeno, pa shvatite da imate savršen alat koji je upotrebljiv u apsolutno svakoj situaciji, jer boljeg primjera od ovakvih slučajeva nema.

Na Facebooku u komentarima pišu da činite čuda s nekim ljudima.

– Nisam ja nikakav čudotvorac, niti želim da me bilo tko tako zove. Ozbiljan sam trener i čovjek koji surađuje s brojnim sportašima, profesorima kineziologije. Koristim alate koje nam je dala priroda i naše tijelo. Ne kažem ni da će se neki ljudi izliječiti od bolesti tjelesnom aktivnošću i zdravom prehranom, ali dio njih će itekako popraviti kvalitetu života jer će se simptomi umanjiti. Bit će samostalniji.

Ja surađujem i s liječnicima, jer sinergija službene medicine, ciljane tjelovježbe i usmjerene prehrane može vratiti čovjeka na pravi put. Primjerice, vani i službena medicina sve više uvodi vježbe s teretom kod osoba s multiplom, kod depresivnih i još niza poremećaja, a razne studije, što lako možete provjeriti, potvrđuju učinkovitost tog pristupa.

Ljudi se moraju osvijestiti da je čovjekova bit da se kreće, da bude na suncu, među ljudima, jede prirodnu, a ne tvorničku hranu. A što je svaki pojedinac više odmaknut od te biti više je i izložen bolestima. A kad smo već kod čuda, mogu samo reći: Nitko ne radi čuda osim nas samih.

S kojim problemima vam dolaze ljudi?

– Prije svega ljudi dolaze u neznanju. Živimo u materijalističkom društvu i educirani smo u svim ostalim aspektima osim u onom najbitnijem, a to je naše zdravlje. Bez mišićne tenzije na kost koju registrira naš mozak, hrana otežano dolazi u mišiće, a time i minerali i kisik.

Na taj način stvorili smo u tijelu predložak koji može biti okidač za niz problema. Prvo registriramo one s obrascem kretanja, bolovi u leđima od sjedilačkog načina života. Pojavljuje se i nedostatak energije, hormonalni disbalans i naravno nezadovoljstvo tjelesnim izgledom. Klijenti već unaprijed znaju kako je prioritet zdravlje, te je sve manje onih koji u prvi plan stavljaju tjelesni izgled.

Koliko se bodybuilding razlikuje od zdravstveno usmjerenog fitnessa?

– Bodybuilding je upravo ono što i sama riječ kaže tjelogradnja prije svega, sve je usmjereno tom procesu. Trenira se frekventno i hrani jednako tako, ništa se ne prepušta slučaju jer mišićni rast je jedini cilj. Zdravstveno usmjeren fitness kako mu kaže i samo ime prije svega je usmjeren zdravlju.

On je kao takav karika koja mora unaprjeđivati sve ostale životne aspekte, stoga je ideja da u trenažnom dijelu prije svega utječe na posturu i funkcionalnost. Frekvencija se određuje u odnosu na naše životne obveze, posao, obitelj. Ključ uspjeha je u sinergiji aktivacije, oporavka, prehrane i sna.

Baza treninga trebale bi biti osnovne kinetičke kretnje čovjeka pod opterećenjem i svaki trening morao bi obuhvatiti što veći spektar mišićnih vlakana te time stvoriti preduvjet za apsorpciju hrane. Takav pristup je najbolja obrana pred jednom skupnom problematikom koja muči današnjeg čovjeka, a objedinjena je pod pojmom metabolički sindrom. Mišići su odgovorni za naše kretanje, stajanje, hormonalnu produkciju i potrošnju masnih naslaga...

Što to znači "brain – muscle conection"?

– Veza mozga i mišića stvara se sustavnim ponavljanjem pokreta, ali ne samo pomicanjem tereta od točke A do točke B, nego poticanjem neuromuskularne veze kroz cijeli pokret. Popularni TUT ili "time under tension" ključ je za uspjeh svakog fitness programa, ali je iluzorno očekivati od rekreativaca da će u startu dostići stupanj aktivacije kroz izolacijske vježbe, pa se ponovo vraćamo na trening sa šipkom i mišićni rad koji nam omogućava mozak i centar za ravnotežu.

Koliko neaktivnost, sjedilački način života i hrana iz pekare utječu na naše zdravlje?

– Emotivno hranjenje danas je klasika. Ljudi rade cijeli dan, nemaju vremena jedni za druge, socijaliziraju se virtualno, prijateljski, ljubavni i seksualni odnosi sve su rjeđi u onom obliku kakav je njihova esencija. Zadovoljenje pronalazimo u hrani koja nam je blizu, međutim to je samo prva stanica k daljnjem nezadovoljstvu i narušavanju zdravlja.

Toliko često mi prilaze klijenti s visokim tlakom, koji se primarno hrane iz ugljikohidrata s velikim udjelom soli. Također problem može biti uzrokovan niskim kalcijem, što utječe na povišen paratiroidni hormon koji vuče visok tlak. Nekoliko treninga, prilagođena prehrana i eventualna suplementacija kalijem i kalcijem regulira staničnu tekućinu, stvara balans u odnosu kalija i natrija, te tlak postaje prošlost.

I porast pretile djece danas je sve veći problem.

– Problem je odgoj i problem su roditelji, dok je pretilost kod djece samo jedna od posljedica. Djeca danas ne znaju skuhati jaje i zato se oslanjaju na brza rješenja. Najlakše je, dok u ruci drže mobitel i igraju igrice, otići u obližnju pekaru ili fast food. Ali tako odgajamo društvo slabića. Imamo i roditelja koji su u manjini i koji želi da im se dijete hrani zdravo, primjerice kvalitetnim mesom i ribom, povrćem i orašastim proizvodima, ali onda ga djeca koja jedu pizzete i sendviče osuđuju.

Današnja djeca odrastaju u društvu u kojem za ništa dobivaju sve i materijalno su nagrađeni za svaku stvar koju (ne)ostvare. Ali, sve to će skupo platiti kroz život. Nužno je kolektivno osvještenje, no svatko mora krenuti od svog dvorišta...

Kakvu hranu vi dajete svojoj djeci?

Korina i Niko se hrane poput nas, jaja, meso, ponekad riba, povrće, riža, tjestenina... Uglavnom sve kuhana hrana. To su djeca i naravno da požele slatkiše, što je normalno, ali zna se red. Oboje su genetski sportaši i ako budu aktivni ne trebaju se brinuti kroz život. Svakoga dana slušaju roditelje kako rade s klijentima, uočavaju posljedice nezdravog života i osviješteni su te utječu na svoju okolinu.



Već godinama se u teretanama primjećuje trend mladića koji se naslikavaju više nego cure, a uzor im je Aziz Sergeyevich Shavershian, poznatiji kao Zyzz, koji je u dvadeset drugoj godini preminuo od srčanog udara.

– Trening isključivo za izgled današnji je trend, vanjština je u prednosti nad sadržajem. Današnjim mladićima, koji fotografiraju torza zajedno i onda te fotografije postavljaju na mrežu, bitno je samo kako izgledaju, nije bitna trajnost, sve mora biti sad ili jučer. Ništa se ne događa slučajno, vjerujem da bi sociolozi imali što reći na tu temu.

A cure?

– E, njima je primarno da se na Instagramu ili gdje već prezentiraju kao seksualni objekt.

Light industrija, pokazuju istraživanja, svake godine digne desetke milijardi eura na bezmasnim proizvodima. No, caka je u tome da su takvi proizvodi, kako bi bili ukusni, nakrcani šećerima.

– Nedavno sam imao intervju s jednom klijenticom koja je na upit kako se hrani odgovorila – jako zdravo. Termin zdravo je strašno prostituiziran, ali ovo je bio vrhunac. Pitam je kako to izgleda, a ona meni: "pa kupujem samo s onih polica gdje piše zdrava hrana". Gospođo moja, na toj polici hrana ne živi, sve je stiglo iz laboratorija profesora Baltazara. Hrana je ono što dolazi iz kuhinje, prije svega, mi imamo tu sreću da još uvijek možemo nabaviti sve namirnice ako se malo educiramo.

U vašim postovima na Facebooku ljudima često savjetujete da se ostave mobitela i da idu u prirodu, na sunce...

– Čovjek je nastao u suživotu s prirodom i to je jedino mjesto gdje možemo anulirati stres. Komuniciramo riječju, pokretom i dodirom jer to je ljudski. Mi boravimo pod umjetnim svjetlom pa onda tvrdimo da sunce izaziva rak. Naš je problem što smo na suncu samo petnaest dana na godinu, pa se nismo na njega priviknuli. Aktivacija, pozitivan stres prenesen našim živčanim sustavom omogućava protok kisika, što osigurava svojevrstan reset i predložak za borbu sa svim problemima, pa i PTSP-om.

U programu sam imao dragog prijatelja, koji se u cijelosti odmaknuo od lijekova, i danas je uspješan poduzetnik. Tehnologija je donijela puno lijepih stvari, ali uz nju postajemo nepismeni i emotivni invalidi, ako na kraju rečenice nema emotikona to postaje problem...

Čujemo nutricioniste da konstantno govore jedite voće, tone voća.  No, koliko je voće, zbog udjela fruktoze, dobro za pretile osobe?

– Nutricionizam se bavi utjecajem komponenata hrane na vegetativno stanje čovjeka. Poznajem nekoliko nutricionista i cijenim njihov rad. Moja ideja je aktivirati klijenta, pa samim time njegove potrebe za hranom se mijenjaju, kao i omjeri makronutrijenata s obzirom na spol, cilj i tjelesno stanje, što je ipak odmak od klasičnog nutricionizma. Voće je zdravo, kolektivno je mišljenje.

Voće ili "nature candy" (prirodni bombon) kako ga nazivaju Amerikanci, tj. fruktoza je šećer čija je uloga u vježbanju zanemariva. Fruktoza ne puni mišić nego jetru i u procesu potrošnje oslobađa se u krv u obliku glukoze tek kada potrošimo sve ostale rezerve, što bi kod rekreativaca značilo gotovo nikada.

Postoje i neki stručni radovi koji savjetuju da se voće zamijeni s povrćem koje je lišeno fruktoze.

– Prekomjeran unos fruktoze je toksičan za organizam, dovodi do povećanja razine triglicerida u krvi, snižavanja HDL-a i povišenja LDL-a. Također nusprodukt metabolizma fruktoze je mokraćna kiselina, a ona se povezuje s gihtom, bubrežnim kamencima i visokim krvnim tlakom. Podatak o tome koliko je fruktoze previše na netu jako oscilira, tako kažu da je 50 grama OK, ali uvijek se pitamo za koga. Ako već imate problem s metaboličkim sindromom prepolovite taj unos.

Što je danas vaš recept za zdrav i dobar život?

– Moj recept za zdrav život bio bi druženje sa željezom tri puta tjedno, dakle s prije spomenutom šipkom. Boravak u prirodi svaki dan. Tri obroka dnevno, bazirana na masnoćama i bjelančevinama, velikim dijelom životinjskog porijekla jer smo na njih najbolje adaptirani. I, meni osobno, zagrljaj s djecom svaki dan, te biti u njihovu društvu bar sat vremena. I naravno, što više vremena provesti s mojom Vanjom...


Prva ljubav bila je košarka, a onda su došli utezi...
Roni, recite nam nešto o sebi.


– Rođen sam prije 44 godine u Rijeci... Uvijek se najradije sjećam djetinjstva, onog razdoblja do svoje dvanaeste godine i mog Grobnika. Sela Ratulja uz samu Rječinu, svakako idile u poimanju idealnog okruženja za jedno dijete. Brat je četiri godine mlađi i rođeni smo na isti datum, obojica tada riđi i pjegavi, što je i karakteristika našeg kraja. U školu se pješačilo koji kilometar cestom, ali i šumom, povratak bi uvijek trajao više, pogotovo ako je netko donio loptu ili je vrijeme bilo lijepo. Livade, brežuljci i šuma bili su naša igrališta i nikada nije bilo dosta.
Ono što danas smatram iznimno bitnim je da smo odrastali zbilja skromno, u staroj kući bez vode, i da sam vrlo rano, u odsustvu svog oca kapetana, bio najstariji muškarac u kući, uz moju mamu i baku, te sam uživao u toj ulozi. Iako sam tek krenuo u školu, nosio bi teške naramke drva i kante vode, u iščekivanju pohvala kako sam jak i kako postajem muškarac. Tada nisam znao da me to određuje za život, a danas čitam i predajem o važnosti odgoja do te dvanaeste.
Ubrzo smo se odselili, uslijedila je i promjena škole, početak druženja s prvom ljubavi – košarkom, utezi su došli s nepunih šesnaest godina, uz košarku i to je bila ljubav na prvi dodir. Odmah sam osjetio benefite sporta. Onda je došao borilački sport, vojska i konstanta u bodybuildingu koja je me odredila za život.


Bio sam 'sportski fanatik'

Prije ste bili žestoki "bodybuilder", a sada ste krenuli u sasvim drugom pravcu. Zašto?


– Ne bih se nikada uklopio u pojam "žestoki bodybuilder", ako bi me zbilja upoznali. Izgledao sam tako figurom i gabaritima i naravno trenirao sam mnogo, veliki volumeni ali i velike težine, što svakako odudara od nekih današnjih pristupa, međutim život sam živio bitno drugačije. Od oblačenja do afiniteta mimo bodybuildinga, upražnjavanja drugih sportova, izlazaka i iskoraka izvan discipline, svih "grijeha" kojima se čovjek može predati.
Brat i ja uvijek smo prije svega bili sportski fanatici, nismo se znali rekreirati, za nas je sve bilo natjecanje, pa je tako moje druženje s utezima, nakon košarke, krenulo u tom smjeru. U startu bez prave ideje i više kao san, a kasnije sam se educirao i razvijao sustav, što me je gradilo za ono što sam danas.


Ozljede i životne krize nisu me mazile
Bilo je i ozljeda?


– Prvi ključan trenutak u mojoj karijeri je svakako ozljeda cervikalnog dijela kralježnice tijekom priprema za Mr. Universe 2002. godine, kada sam po svim parametrima bio na svom vrhuncu, kasnije sam ostvario rezultate, no ozljeda i pauza zbog loše informacije liječnika unazadili su i limitirali moju muskulaturu. Nakon ozljede nisam trenirao više od pola godine, u neznanju slušao sam kad su govorili da sam sada invalid i da su utezi prošlost. To je bilo užasno razdoblje za mene, dok nisam kao i toliko puta prije uzeo stvar u svoje ruke i krenuo s povratkom. Vjerujem da sam tada imao današnje znanje, jednako u treningu i prehrani, da bi moj trud bio još kvalitetnije nagrađen, no sve je to škola.
Drugi trenutak svakako je bolest moje majke koja me je natjerala na učenje, ne samo u cilju hipertrofije, razumijevanje fiziologije, ali i endokrinologije koje postaju vrlo bitne. Ne samo rezultat, nego zašto... To je bio moj povratak bodybuilding natjecanjima i pravo vrijeme za novi početak. Odbacio sam mnogo toga u prehrani, kasnije i u treningu, kod nas prvi krenuo s eksperimentiranjima koja su i danas baza priprema mnogobrojnih natjecatelja, a da ni sami ne znaju gdje je to krenulo i kako.
Sve se poklopilo s mojom privatnom krizom i rastavom, apsolutni poraz na svim poljima polako sam počeo pretvarati u pobjede, prvo u sportskom dijelu, onda onom privatnom, i sada poslovnom.

 

Naslovnica Zdravlje