Stil Zdravlje

NEVJEROJATNA PRIČA

Moj je karcinom bio u trećem stadiju, proširio se trbušnom šupljinom. Krenula sam doslovce u rat za vlastiti život. I znate što - pobijedila sam rak!

NEVJEROJATNA PRIČA

Ivana Kalogjera je osmislila veliki projekt potpore ženama oboljelima od malignih bolesti. Kako bi pružila utjehu tisućama onih koji se bore s karcinom, skupila je 107 priča oboljelih, a mi vam izdvajamo jednu od njih.  

Gospođa Mandrura je dobila tešku dijagnozu, ali je njen vedar duh prevladao i teški dani su iza nje... Pročitajte hrabru i nadahnjujuću priču gospođe Hazbe Mandure. 

Spoznaja da imaš rak nije laka. Kako to prihvatiti, kako ostati čvrsto na nogama i čiste glave, samo su neka od pitanja s kojima se svi susreću nakon dijagnoze. Ista sam si ta pitanja nekada i sama postavljala. A onda sam se suočila s bolešću. Oči u oči.
Bio je rujan 2014. godine. Nakon operacije slezene rekli su mi da na slezeni imam tvorbu veličine 16 puta 12 centimetara s već uznapredovalim simptomima bolesti. Liječnici mi nisu znali reći točnu dijagnozu. Čekao se patohistološki nalaz.

Nakon što sam izišla iz bolnice i mislila da je ono najgore iza mene, nazvala sam prijateljicu koja radi na patologiji. Pitala sam je za rezultate nalaza. Rekla mi je da su ona i njezina kolegica upravo dovršile moj nalaz i da se moram javiti hematologu. Prekinula sam je i pitala je li u pitanju ne-Hodgkinov ili Hodgkinov limfom. Odgovorila je da mi je dijagnosticiran ne-Hodgkinov limfom. Ostala sam zbunjena, uplašena, tupog pogleda uprtog u mobitel. Pa ja imam rak! Nekoliko dana kasnije išla sam vaditi konce od operacije i u bolnici sam podigla nalaz na kojem je pisalo: difuzni B-velikostanični limfom, III. stadij…

Sve što sam tada znala o mojoj bolesti jest to da bez terapije agresivni limfom vrlo brzo dovodi do smrtnog ishoda, što znači da s liječenjem treba započeti odmah nakon dijagnoze.

Prvi PET/CT nalaz pokazao je da se bolest jako proširila trbušnom šupljinom. To je značilo da je moj rak bio u prednosti u odnosu na mene. Bilo je tu suza, straha, panike, a onda sam obavila razgovor sa sobom. Rekla sam si: Idemo u rat!
Iz glave sam izbacila sve crne misli, a iz života maknula sve negativne ljude. Shvatila sam da ako želim živjeti moram imati čistu glavu i jako čvrsto stajati na nogama.

S dijagnozom ne-Hodgkinovog limfoma došla sam na KBC Zagreb kod najbolje doktorice, koja mi je nakon što je sa mnom obavila razgovor rekla kakav ću težak put morati proći. Pitala sam je kakve su mi šanse da preživim. Rekla je: 60 posto. Te njezine riječi dale su mi posebnu snagu i volju da krenem u rat s opakim limfomom. Bila sam uvjerena da ću pobijediti. Čekalo me osam ciklusa kemoterapije u kombinaciji s pametnim lijekom.

Moram biti iskrena i reći da je tih šest mjeseci liječenja za mene bio jedan od najtežih perioda u životu. Svaka tri tjedna primala sam kemoterapiju u sobi na kraju hodnika u kojoj nas je uvijek bilo petnaestak oboljelih. Sve pohvale za moju prekrasnu doktoricu i sve sestre dnevne bolnice koje su bile izuzetno pažljive i uljudne prema nama.

Nakon druge kemoterapije potpuno sam izgubila kosu. To je za mene bio veliki šok. Kada se pogledaš u ogledalo ćelava, glava te svaki put podsjeti na to da imaš rak.

Brojala sam terapije koje sam odradila i svaki sam si dan govorila da sam sada još jedan korak bliže cilju. Moram izdržati, moram pobijediti jer još je toga puno u mom životu što želim uraditi, vidjeti, proživjeti… U svemu sam imala veliku podršku obitelji, i to mi je puno značilo. Svi znamo da bi bez njih jako teško došla do željenog cilja. Moja djeca i moji unuci bili su moja snaga i moji pokretači. Bili su tu svaki trenutak mog života, ali u ovoj su situaciji dali maksimum od sebe i još više od toga. Hvala im za sve jer bez njih bih teško izdržala.

Osma, posljednja kemoterapija, bila mi je najteža. Ostala sam bez leukocita i trombocita pa sam morala u bolnicu. Provela sam deset dana sama u izolaciji, ali i to sam izdržala.

Na kraju sam pobijedila!

Kontrolni PET/CT nalaz čekala sam s velikim strahom, ali i najvećom nadom da sam uspjela i da su se sve patnje isplatile. Nalaz je bio uredan. Moja je bolest u remisiji, što znači da nisam izliječena, ali sam zaliječena. Rak se može vratiti, ali i ne mora.
Već tri godine živim punim plućima. Sretna sam i zadovoljna. Samo se ponekad sjetim teških dana koji su iza mene.

Svoju sam priču odlučila podijeliti kako bih ohrabrila one koji imaju istu dijagnozu. Želim im poručiti da se bore jer se i rak u trećem stadiju može pobijediti. Velik doprinos u toj borbi ima pozitivan stav. Svi vi koji sada prolazite kroz kemoterapiju i zračenje, znajte da je najvažnije da vjerujete u sebe. Izdržite sve muke kroz koje prolazite. Jer, život je lijep!


Ostale priče pročitajte OVDJE. 

Projekt 'Nismo same'
Novinarka Ivana Kalogjera jako dobro zna kako je to kada vas dijagnoza maligne bolesti prekine u normalnom životu, probudi vas iz kolotečine u kojoj su vam se sve brige vrtjele oko posla, prijatelja, obitelji, a onda je jedina briga postala - kako preživjeti. Kako bi olakšala patnju svim ženama suočenima s teškom dijagnozom, ali i članovima njihovih obitelji, pokrenula je stranicu "Nismo same" gdje žene, djevojke iz Hrvatske, ali i regije, mogu pronaći utjehu.

- Tijekom 2015. godine dobila sam dijagnozu - rak dojke. Prošla sam šesnaest kemoterapija i brojna zračenja, a dojke su mi otklonjene. U to vrijeme sam bila savjetnica u ministarstvu, najprije u vrijeme Željka Jovanovića, a potom i Vedrana Mornara. I onda mi je usred sve te moje muke liječenja istekao ugovor o radu za ministarstvo koji nije produžen. Možete misliti kako mi je bilo: na leđima tako teška dijagnoza, bez posla, primanja... Uhvatila me depresija, nezadovoljstvo jer teško je kad ste zdravi, a ne radite, a zamislite kada ste zatvoreni u stanu, borite se s bolešću, a nemate posla, nemate sigurnost... - priča nam Ivana.

- I onda se nešto promijenilo - zatražili su iz jednog zdravstvenog časopisa da napišem dnevnik svoje bolesti. Neko vrijeme sam se premišljala, jer ipak trebaš otkriti svoje neke intimne detalje, razotkriti se svima. Ali pristala sam jer sam htjela maknuti stigmu s bolesti, jer rak se može dogoditi svakome. I onda sam, nakon što je moj dnevnik objavljen na Institutu za tumore, kao i na ulici, dobila jako puno reakcija žena koje su prošle isto što i ja, moja priča im je pomogla da barem malo lakše prođu kroz tu svoju tešku dijagnozu.

Sjećam se kada su mi rekli da imam rak odmah sam otišla na internet, ne da bih tražila neke stručne članke, nego da pročitam priče običnih ljudi o njihovoj borbi; što ih je osnaživalo na njihovom putu, pomagalo im da prežive jer mi je u to vrijeme trebala utjeha ljudi koji prolaze ili su prošli isto što i ja. Ali takvih priča je bilo jako malo - kaže Ivana, koja je tada odlučila nešto poduzeti, otvorila je stranicu "Nismo same" (www.nismosame.com).

- Tamo sam počela objavljivati priče hrabrih žena o njihovoj bolesti. I onda je krenulo izvan svih očekivanja, tako da smo do sada objavili 107 priča iz Hrvatske, ali i susjednih zemalja. Preko stranice želim i senzibilizirati društvo za onkološke bolesnike koji su pobijedili bolest, jer kod nas nema programa, brige za ljude koji su prošli put od dijagnoze, zračenja, kemoterapije, operacija. Ostavljeni su da se pobrinu sami za sebe. Jedno napredno društvo ne bi se trebalo tako ponašati prema bolesnim, a i onim ljudima koji su na putu ozdravljenja - navodi novinarka.

 

Naslovnica Zdravlje