Najbolja britanska serija nedostižan je uzor modernih sitcoma: poželite li se i vi vratiti u suludi hotel u kojem je Murphyjev zakon jedini zakon?

Ljubitelji britanskog humora i danas će rado posegnuti za serijama iz prošlih desetljeća te ih ponovno, po tko zna koji put pogledati. Izbora ne manjka, od Monty Pythonovog „Letećeg cirkusa“, preko „Crne Guje“, „Mućki“, „Father Teda“ i ostalih, do malčice svježijih stvari kao što su „The Office“ i jedna od najboljih političkih satira ikada snimljenih „The Thick of It“.

No serija koja se u svim relevantnijim izborima nalazi na samom vrhu ljestvice, ne samo sitcoma, već britanskih televizijskih uradaka općenito je genijalna „Fawlty Towers“. Proizašla iz pera neponovljivog Johna Cleesea i Connie Booth, serija od samo dvije sezone po šest epizoda o jednom malom obiteljskom hotelu 2000. godine je u izboru Britanskog filmskog instituta proglašena najboljom britanskom serijom u povijesti, dok je do danas u mnogim segmentima ostala nedostižni standard većini sitcoma.

Prva epizoda „Fawlty Towersa“ premijerno je emitirana u rujnu 1975., samo godinu dana nakon što je „Leteći cirkus Monty Pythona“ prestao sa svojim radom, a u središtu radnje nalazi se vlasnik hotela Basil Fawlty kojeg igra možda i najpopularniji „montipajtonovac“ John Cleese.

Basil je cinični i iskompleksirani voditelj hotela koji zapravo prezire svakog svog gosta, zbog čega nehotično upada u problematične i nadasve bizarne situacije. Njegova supruga Sybil pokušava stvari držati pod kontrolom i uglavnom je zadužena za rješavanje onog što Basil zakuha, dok joj nespretni španjolski konobar Manuel koji ne barata najbolje s engleskim jezikom i pomoćnica Polly koja odano sudjeluje s Basilom u kompliciranju jednostavnoga nimalo u tome ne pomažu.

Tijekom 12 epizoda družina se susreće sa svakakvim gostima i manifestacijama „Murphyjevog zakona“ u njegovom najgorem obliku. Ako niste upoznati s njim, radi o zakonu koji kažu da će svaka stvar koja može poći po krivu zaista i poći po krivu. Doduše, veliki dio krivice ide i na dušu Basila koji jednostavno ne podnosi svoje goste i očajnički žudi za drugačijim životom, onim u kojem će pripadati višoj klasi i bez značajnijih posljedica tretirati ljude kao njemu inferiorne.

No Basil nije negativan lik. Njegovi kompleksi čine ga urnebesno smiješnim, a njegova nesposobnost i muka kroz koju prolazi da bi ispravio vječno prisutne probleme navodi vas da u pravilu „navijate“ za njega.

Cleese je inače lik Basila utemeljio na stvarnoj osobi, ekscentričnom bivšem vlasniku hotela Gleneagles u Torquayu (istom gradu u kojem je smješten i „Fawlty Towers”), Donaldu Sinclairu. Cleese je na njega naišao za vrijeme snimanja „Letećeg cirkusa“ kada su „montipajtonovci“ odsjeli u njegovom hotelu. Sinclair je bio snob koji je goste hotela tretirao kao neizbježnu smetnju, a njegova konobarica tada je rekla da se on općenito u pravilu ponaša kao da ne želi da gosti uopće budu tu. Inače, zanimljivo je da je Sinclair imao bogatu ratnu karijeru, odigravši važnu ulogu u Britanskoj kraljevskoj mornarici tijekom Drugog svjetskog rata i dvaput preživjevši potapanje broda.

„Fawlty Towers” bi se najbolje mogla opisati kao energična farsa koja nijednog trenutka ne miruje i koja najbolje funkcionira u trenucima potpunog kaosa. S obzirom na razdoblje u kojem je serija snimana i na njenu premisu, radnja je očekivano često naivna, a umjereni „slapstick” sveprisutan, ali to nipošto seriju ne čini manje kvalitetnom. Cleese je standardno sjajan, kao i Andrew Sachs u ulozi vječno zbunjenog Manuela, a epizode su dotjerane do posljednjeg detalja, što je uvelike omogućila i forma od samo dvije sezone po šest polusatnih epizoda.

{instagram}