Stil Putovanja

'Lako postaneš hašišar'

Mladi Makaranin proputovao je zemalja koliko ima godina, a jedno mjesto posebno ga se dojmilo: Da smo bili u Zagori, netko bi odmah pucao na nas, a on miran, s četkicom za zube...

'Lako postaneš hašišar'

Makaranin Aldo Franičević jedan je od onih mladih ljudi koji u samo 30 ljeta, premda su diplomirali tek prije koju godinu, steknu iskustvo veće od podosta onih koji su već zakoračili u treću dob.

Nije riječ tek o hedonističkom poimanju iskustvenih doživljaja kroz putovanja i grozničavoj gladi za njima, nego o prilično studioznom pristupu putovanjima i širini u pogledu na život uopće, kao i širokom području interesa i znanja. Stoga nije čudno da je ovaj diplomirani novinar i magistar međunarodnih političkih odnosa, inače bivši kolega potpisnice ovih redaka i autor bloga "Blog bosonog", odmah po povratku s putovanja u Nepal dobio ponudu da sastavi turistički vodič kroz ovu daleku zemlju.

Valja dodati da je Aldo licencirani turistički vodič za Splitsko-dalmatinsku županiju i da već dvije godine vodi turiste u 19 europskih država, pa se može reći da je uspješno spojio medije i turizam, uz dakako ljubav prema pisanju, putopisima, putovanjima i knjigama. Svoja iskustva s brojnih putovanja Aldo će publicirati u knjizi koja bi trebala ugledati svjetlo dana do konca godine, a u kojoj će sabrati sve svoje priče koje je do sada objavljivao na svojem blogu.

Budući da je Aldov povratak iz Nepala najfriškiji i pripovjedački najegzotičniji, a izrodio je i jedan zanimljivi vodič kojim će se putnici ubuduće moći služiti na svojim putešestvijama po Dalekom istoku, krenuli smo od toga.
 

 

- Vodič će biti presjek mojeg putovanja kroz Nepal. Putovao sam sam, bez agencije i vodiča, iako sam imao prijatelja Nepalca koji mi je pomagao i prevodio u nekim situacijama, a obišao sam samo onaj centralni dio u tih 18 dana, dakle Katmandu i Pokhara. Vodič koji će biti dostupan na portalu će biti podijeljen na četiri dijela. U prvom dijelu savjetujem kako nabaviti jeftinu kartu i kako koristiti unutarnji transport, te dajem savjete vezane uz hranu i opasnosti za zdravlje. Potom ide priča o turističkom avanturizmu po kojem je Nepal poznat. Treći dio je dosta interesantan, a u njemu savjetujem kako izabrati pravi suvenir.

Kod njih su suveniri, naime, vrlo specifični i treba znati izabrati pravi kukhri nož plemena Gurka, koji glase za najbolje ratnike na svijetu, ili pak pravu pašminu. Ja sam, primjerice, dobio nalog od mame da trebam donijeti pašminu, ali nisam znao kako je prepoznati i onda me tome, uz čaj i kolače, podučio tip koji ima svoju trgovinu i koji mi je pokazao kako koji materijal reagira. Tu se također bavim savjetovanjem kako spustiti cijenu, pa sam tako kukuri spustio s 80 dolara na 40, a umjesto jednu tradicionalnu kapu tupi, za 600 sam rupija dobio tri - počinje priču Aldo.

Sve po 10 dolara

I tu dolazimo do čitateljima možda najzanimljivijeg dijela. Zadnji je tekst vodiča, naime, vezan uz kulturu pušenja hašiša, ali i ostale "tržišne ponude" koja bi putnika mogla dovesti u nepriliku iz razloga što je sve to vrlo dostupno i povoljno, a policija, kako kaže Aldo, prilično "labava" u tim pitanjima, premda zakon načelno ne dozvoljava drogu.

- U glavnoj ulici u Katmanduu u roku od 5 minuta će vam ponuditi hašiš, marihuanu, muške i ženske kurve, i sve po cijenama od po 10-ak dolara - počinje Aldo, prisjećajući se jedne anegdote. Sjeo je u kafić u Katmanduu koji glasi kao okupljalište putnika, i tamo je - naravno - upoznao i živopisne likove. Svakako mu je najneobičniji bio sam konobar koji ga je došao poslužiti i pitao, stišćući u kutu usana nešto nalik cigareti, želi li možda hašiš, nudeći Makaraninu - svoj.

- Rekao sam da bih samo kavu, i kasnije sam shvatio u raznim situacijama da se naprosto radi o kulturi dijeljenja koja je u Nepalu sveprisutna. Cigaretu puše zajedno, pušeći preko šake, kako se ne bi razmjenjivala slina, a jednako piju i vodu, ne dodirujući grlo boce - objašnjava Aldo.

Hašiš je u Nepalu relativno bezopasan jer je dio njihove kulture. Na dan Shivaratri Nepalci puše hašiš i marihuanu kako bi se približili svijesti boga Shive. No, 70-ih su Amerikanci izvršili pritisak na kraljevsku obitelj jer su smatrali da je to dio puta kojim droga stiže u Ameriku i Europu, i od tada službeno nije legalan, premda su "plavci" prilično ležerni. Ako i nađu kod putnika nešto droge, pretrest će ga, kaže Aldo, samo da dođu do 50 dolara mita i s tim će se zadovoljiti.

S druge strane, prostitucija je postala službeno dostupna, i premda dame noći nećete vidjeti na ulici, sveprisutni dileri i taksisti će putnike rado odvesti do prostitutke čija je cijena otprilike kao kesica duhana ili dva ručka - 10 dolara. Seksualna edukacija je nikakva pa je sve to skupa jedna samoposluga spolnih bolesti, kaže Aldo, o čemu piše i u svojem vodiču. Sve su to neke manje poznati detalji o Nepalu, koji inače uglavnom povezujemo s Himalajom.

 

 

 


Iako je više bio orijentiran na nizinski dio, želeći upoznati kulturu i ljude, naš je sugovornik fasciniran i planinama. Posljednjeg dana svojeg boravka odlučio se s prijateljem Francuzom popeti na brdo Sarangkot odakle se, veli, u zoru može vidjeti Anapurna, prvi osamtisućnjak ikad osvojen.

- Trebali smo gore ići taksijem, ali tog su dana taksisti bili u štrajku i odlučili smo uspeti se pješke, a radi se o 1600 metara nadmorske visine i 900 metara razlike kroz šumu. Krenuli smo u 4 ujutro, ponijeli tri lampe, dvije boce vode, nešto čokoladica i nešto WC papira koji je standardni dio opreme. Već na prvom skretanju zaključili smo da to neće biti tako jednostavno jer su se meni na mapi pokazivale tri ceste, a kod njih ih je bilo pet. Oko 4.45 smo upali nekom tipu u dvorište, s lampama na glavi.

Meni je odmah došla slika u glavu kako bi netko u Zagori odmah pucao na nas, ali naš "prijatelj" izlazi s četkicom za zube i mirno govori "namaste". Pokazao nam je put, mi se opet izgubili, spasio nas drugi Nepalac koji je izišao iz šume i pokazao put. Pred vrh opet križanje kojega nema na karti, da bi nam izletio poštar i uputio nas. I završimo kod tipa u polju senfa, a on nam s polja viče "Hom will help" (Hom će vam pomoći, op.a.). Počastio nas je jelom i čajem, ponudio nezaobilaznim hašišem, pozvao nas da ostanemo na spavanju, pokazao nam put, opskrbio vodom, te izgrlio i izljubio na odlasku. Kazao nam je da se smatra bogatim jer novac se potroši, a prijatelji ostaju.

Sve to svjedoči o specifičnom stanju uma unatoč tome što ih je 2015. zadesio strašan potres. Imam na blogu sliku žena koje kopaju kanal, lijepo odjevenih i nalakiranih noktiju. Pitao sam ih zar se ne žale. Odvratile su da kome će se žaliti - svi su u istom problemu. Kod nas se, međutim, ljudi neprestano žale, pa i kad nema potresa - uspoređuje Aldo.

Potres je Nepalcima uništio i nogomet. Samo uvjetno rečeno, zapravo. Uništen je stadion, lige nemaju, nacionalna reprezentacija dobrim dijelom radi na baušteli u Kataru i službeno je na djelu opće rasulo. Međutim, djeca na svakom koraku igraju nogomet, kaže Aldo koji već 20 godina igra nogomet i koji kaže da se kroz sport s ljudima zapravo najlakše povezati.

Kada dođe u dodir s novom kulturom na putovanjima, nastoji nešto naučiti prije dolaska. Korisno je tako znati da Nepalci dodirivanje glave smatraju uvredom. Vjeruju da se preko glave povezuju s Bogom i zbog toga taj dio tijela smatraju intimnim. Općenito je sve kod njih ukorijenjeno u religiju, veli Aldo, no na poseban način. Religijski sklop je jako miroljubiv, a manje kršćanske i muslimanske zajednice dijele hramove i žive u savršenom miru, bez vjerskih tenzija.

- Istočnjačke religije nisu toliko povezane isključivo sa samom religijom i nisu nalik zapadnima jer nisu toliko restriktivne već više imaju odgojnu, pomalo pedagošku notu, a to se vidi već u principu kažnjavanja. Kod njih se ne gori u paklu nego samo dobiješ novi život da pokušaš ponovno. Monoteističke religije kažu da je jedan Bog na nebu, a kod njih su to više sugestije kako živjeti ispravno. Nisu invazivni, nisu isključivi. Miroljubivi su i to je kultura koja se toliko izolirana razvijala da bi se naposljetku razvila u jedan pozitivni koncept življenja - pojašnjava Aldo.

Trener nogometa u Keniji

Do sada je posjetio toliko zemalja koliko ima godina. Strast prema putovanjima počela je 2010., kada je živio i radio 4,5 mjeseca u New Yorku. U međuvremenu je proputovao veći dio Europe, a 2014. godine proveo je dva mjeseca u Keniji i Ugandi. Tamo je otišao kao volonter udruge "Plavi anđeo", a radio je kao profesor i trener nogometa s djecom. U Litvi na Baltiku radio je neke projekte vezane za medijsko obrazovanje za EU, a uspio je progurati i neke svoje projekte, pa je povezao Afriku i Baltik. Na Baltiku mu je, kaže, bilo najteže jer je kultura naudaljenija od naše.

- Zamislite da gledate osobu u oči; ako je istog spola to smatra agresijom, a ako je suprotnog onda to smatra flertom. Narod je to koji je dosta propatio, i kad se povijesnim okolnostima pridodaju klimatske i genetske, imate jedan jako zatvoren narod s daškom paranoje - tumači Aldo koji je obišao i Kubu, Tunis, Tursku… Planovi se, kao i kod svakog zaljubljenika u putovanja stalno "kuhaju", pa doma provede manje od 150 dana. Iako - gdje je to doma, kaže Aldo. Roditelji žive u Makarskoj, on ima stan u Zagrebu koji renta, do dva i pol mjeseca provede na brodu i oko 90 dana u autobusu kao vodič, i kad se tome pridodaju njegova putovanja koja su rijetko kraća od mjesec dana - jasno je zašto kaže da mu je najteže odgovoriti na pitanje gdje živi.

 

 


Sva ta svoja putovanja obuhvatio je pisanjem na blogu, a uskoro bi trebala biti i ukoričena.

- Imam seriju priča koje se bave poviješću, ali na jedan interesantan, šaljiv način. S putovanja se skupilo 60-70 priča koje sam odlučio sabrati u jednu knjigu jer se stvari zaboravljaju i u prvom redu to činim zbog sebe - završava Aldo, čije se priče mogu pročitati na blogu "Blog bosonog", a hrpa slika dostupna je na Instagramu.

Prvo mi nudili drogu i kurve, a onda me besplatno vodili do restorana

Ima i jedna zanimljiva anegdota koja ide u prilog dvjema tezama, ili bolje rečeno činjenicama o Nepalu. Prva je teza da su i droga i prostitutke dostupne otprilike kao kod nas ulični cimerfraj, i da akteri jednako prežu od policije. Druga teza je da su Nepalci miroljubiv narod kod kojega je u svakodnevnom životu posebno izražena kultura dijeljenja. - Jednom sam se trebao naći s prijateljicom iz Crne Gore u nekom restoranu. Bezuspješno sam tražio restoran, da bi mi uskoro prišla dva tipa, dilera, obojica meni do ramena, nudeći mi hašiš. Odbio sam, pa su ponudili kokain. Rekao sam "ne". Heroin, pitaju. To pogotovo ne, odvratio sam. Potom su mi ponudili još dvije droge za koje niti ne znam i opet sam odbio.

Cijelo vrijeme 15 metara do nas stoji policajac, i ja im pokažem na njega, a oni će da je on kooperativan. Nisu odustali, pitavši me jesam li za djevojku. Odmahnuo sam glavom, pa su pitali preferiram li dečka, na što sam rekao da to pogotovo ne. U tom se trenutku jedan malo zbunio jer nije znao što ponuditi, na što sam mu rekao da tražim restoran. Spremno su sa mnom pošli na drugi dio centra grada. Pozdravimo se na kraju i kažem im "pa kakvi ste vi kriminalci, prvo mi nudite sve nelegalno, a onda me vodite do restorana, i to besplatno". To pokazuje njihovu kulturu. I najgori kriminalac će ti pokazati pravi put - smije se Aldo.

Naslovnica Putovanja