Stil Ljepota

mentalno zdravlje

Zašto brojimo kalorije, držimo dijete, a ne brinemo o - duši?!

mentalno zdravlje
„Kada su pitali mudrog liječnika koji je najbolji lijek, odgovorio je: ‘Najbolji lijek za svaku životnu dob svakako je - ljubav. Ako ne djeluje - treba povećati dozu’.“ (nepoznati autor)

Mentalno zdravlje, unatoč važnosti, nije popularna tema kao što su to, na primjer, zdrava prehrana, bolesti srca i krvožilnog sustava, neurološke bolesti, ili bilo koje druge tjelesne bolesti i načini na koji ih možemo prevenirati ili tretirati. Narušeno mentalno zdravlje je nešto čega se ljudi boje, srame, niječu, ne prihvaćaju i time, nažalost, svojem socijalnom okruženju, ali najviše sebi i svojim najbližima, utječu na kvalitetu života.

Briga za mentalno zdravlje treba početi od samoga začetka života. Istraživanja su, primjerice, pokazala da je za mentalno zdravlje u odrasloj i starijoj dobi bitna uhranjenost djeteta prije rođenja i u prvoj godini života. Stres majke kao faktor rizika prenatalnog i perinatalnog razvoja djeteta već je odavno istražen.

Danas su ugodno i podržavajuće emocionalno okruženje te privrženost i povezanost članova obitelji na kušnji zbog brojnih faktora, od ekonomskih do socijalnih. Tijekom djetinjstva, socijalna okolina i proživljena iskustva usijecaju se u naše neurone koji dosežu razvojne i emocionalne prekretnice.

Djecu se uči društveno prihvatljivom ponašanju, suočavanju s problemima i rješavanju problema i emocionalno razrađenim odnosima s pojedincima u svojoj okolini – u obitelji, školi, zajednici.

Životni putevi


Ako zanemarimo druge čimbenike koji mogu utjecati na sazrijevanje, o adolescenciji kao životnom dobu možemo reći da je to emocionalno zahtjevan period istraživanja i definiranja novih osobnih životnih putova. Životni stil i navike u tinejdžerskoj dobi, u nastojanu za isticanjem i/ili identifikacijama s okolinom, često sa sobom nose i neka rizična ponašanja koja mogu ostaviti tragove na mentalno i tjelesno zdravlje, a mogu se manifestirati odmah ili kasnije u životu.

Naše neuralne mreže su vrlo intenzivno isprepletene s društvenim mrežama i sudovima. Kvaliteta i trajanje radnog vijeka u odrasloj dobi danas sve manje ovise o pojedincu, a sve više o najrazličitijim čimbenicima: društvenim, globalizacijskim, ekonomskim itd..

Gubitak radnog mjesta, nemogućnost zapošljavanja ili izostanaka onih znanja i vještina koje omogućavaju zapošljivost ozbiljna su prijetnja duševnom zdravlju. Sve rjeđi su oni koji mogu nakon punog radnog staža otići u zasluženu mirovinu bez straha da će je doista i dobivati i da će ona pokriti životne troškove.

Osjećaj nekorisnosti ili čak socijalne isključenosti nakon prestanka punog radnog angažmana, u svijetu poznata i kao empty desk syndrome, faktor su rizika za razvoj depresije.



Mladost, starost...


Svi bismo rado doživjeli starost, ali nitko ne želi biti star. Ova izjava vrijedi vrlo vjerojatno za veliku većinu ljudi. Jesu li starenje i starost neodvojivi pojmovi, neodvojive stvarnosti? Možemo li, i u kojoj mjeri, zadržati mladost, i to onu mentalnu, u poznoj dobi? Kada uopće počinje pozna dob? Može li se biološki sat oduprijeti onom kronološkom?

Opadanje fizičkih funkcija uobičajeno je za stariju dob i značajno utječe na kvalitetu života. Ipak, često su razlike u fizičkim i psihičkim sposobnostima vrlo velike kod vršnjaka baš u starijoj dobi. Koliko društvo svojim arhetipskim naslijeđem i kulturološkim okvirima definira ali i ograničava slobode ponašanja za dob.

Zaključci novijih istraživanja procesa starenja ističu da se ne može govoriti o precizno definiranim kronološkim ni biološkim okvirima kojima bi se opisao “normalan” proces starenja. Na taj proces utječe čitav niz čimbenika: spol, neposredno okruženje (urbano, ruralno, obiteljsko), posao, klima, etničko porijeklo, prehrambene navike, genetsko naslijeđe i mnogi drugi.

Individualne razlike u starenju vrlo su velike, no ono što je sigurno jest da su psihičke sposobnosti prilagođavanja jednako bitne za zdravlje kao i tjelesne promjene koje dolaze sa starenjem. U procesu starenja neraskidivo su povezani i jednako važni biološki, psihološki i socijalni faktori, ali ne samo tijekom života ili u starijoj dobi već od samoga njegova začetka.

Zdravi pojedinci

Neuroznanstvenici nas sve češće upozoravaju na smrt neurona koju dijelom baštinimo kao genetsko naslijeđe, ali na koju možemo utjecati kvalitetom i načinom života. Biološki mehanizmi misaonih i emocionalnih promjena povezanih sa starenjem proučavaju se novim, sofisticiranim metodama oslikavanja mozga čime se stječe bolji uvid u mehanizme reorganizacije i plasticiteta mozga u starijoj dobi.

Tako je, na primjer, utvrđeno da se u domeni radne memorije i epizodne memorije, pa čak i kod nekih drugih aktivnosti, aktiviraju drukčije regije mozga kod mladih i kod starih osoba pri izvršavanju istih zadataka. Neuroznanost nas upućuje na značajna otkrića vezana uz tzv. bijelu tvar mozga, tj. one dijelove mozga kojima prolaze neuralni putovi i mreže. Davne psihodinamske teorije danas sve više nalaze svoje biološke i fiziološke korelate.

Uloga društva jedan je od najznačajnijih čimbenika koji utječu na spomenute procese. Zdravo društvo ima zdrave ili barem zdravije pojedince i obrnuto.

Zdravo starenje je sintagma koja, nažalost, ne prati većinu zbivanja u našem tijelu, a posljedično tome i na području mentalnog zdravlja. Obrasci ponašanja i način življenja zrcale vrijeme, okruženje i tempo života, pa su reperkusije svega toga posebno vidljive u kasnijoj životnoj dobi.



Tjelesne tegobe


Starije osobe se češće žale na razne tjelesne tegobe, ali prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, suprotno očekivanjima, većina starijih osoba (u razvijenim zemljama) sposobna je i brine se sama o sebi. Tek manjina, i to su većinom vrlo stare osobe, postaju nemoćni do mjere da im je nužna svakodnevna pomoć i njega.

Humana civilizacijska zadaća bi se trebala sastojati u transgeneracijskom prijenosu znanja, vještina, iskustva, ali i uzajamnoj pomoći. Uvažavanje starenja kao prirodnog gubitka fizičke snage i mentalne elastičnosti najučinkovitije se kompenzira sustavom interdisciplinarne potpore uz uvažavanje činjenice da je proces od pune kompetentnosti i sposobnosti do nesposobnosti u fiziološkom smislu prirodan i postupan te da mu na isti način treba prilagoditi i resurse pomoći kako ne bi bili stigmatizirajući i dodatno invalidizirajući za pojedinca.

Konačno, upravo takav način je recipročan jer omogućava starijim sugrađanima optimalnu kvalitetu života, ali i razmjerno tome maksimalni doprinos zajednici, čime se poboljšava dobrobit i socijalni kapital društva.
Društvo je satkano od bezbroj različitih mreža i aktivnosti koje povezuju ljude. I kao što kaže izreka: „Nitko nije otok…“ tako se i mi ogledamo jedni u drugima, utječemo jedni na druge i malim pozitivnim pomacima možemo pokrenuti tzv. efekt leptira.

Nedvojbeno je, dakle, da na kvalitetu života, osim tjelesnog zdravlja, u velikoj mjeri utječu mentalno zdravlje i socijalna potpora.

Manje boli...

Brojna istraživanja ukazuju na to da društvena, odnosno socijalna potpora učinkovito ublažava učinke stresnih situacija, pa čak i fizičke boli. Jedno je istraživanje pokazalo da su se osobe s reumatoidnim artritisom, prosječne dobi 57 godina, koje su imale dobru socijalnu podršku, manje tužile na bol i bolje su fizički funkcionirale od onih koje nisu imale potporu.

Stoga, u svijetu koji demografski neumoljivo postaje sve stariji, stručnjaci na području mentalnog zdravlja imat će važnu ulogu u zdravom starenju i poboljšanju kvalitete života u starijoj dobi, jer iako su određene biološke promjene kod starenja neizbježne, neupitno je da sposobnost osobe mentalnoj prilagodbi na te promjene u konačnici određuje kvalitetu života u poznoj dobi.

Životni ciklus je put kojim prolazi svatko od nas. Postoje jasno znanstveno dokazani algoritmi i na činjenicama temeljene spoznaje o zdravlju i bolesti. Ali, svatko od nas je jedinstven i neponovljiv, satkan od svoje povijesti, iskustava, karaktera, emocija i konačno osobnosti. Naše predodžbe nisu uvijek i univerzalne istine. Jedna izreka kaže da na svijetu ima toliko istina, dovoljno da svaki čovjek bude u pravu.

Zato na putu krož život „trebamo stalno usuglašavati različita viđenja istine, sve do suglasja koje čini najbolje što znamo reći o prirodi i jedni o drugima.“ (Horton, R. 2008)

 dr.sc. Vesna Šendula Jengić, foto: shutterstock
Život proleti u minuti

Ponekad nam život proleti u minuti, a nekada minuta traje vječnost. Dovoljno je zamisliti situacije iz školskih klupa kad profesor upravo okreće imenik s našim imenom, a nikako da zvoni kraj sata. Ili pak iščekivanja drage nam osobe, crvenog svjetla na semaforu kad žurimo na sastanak, čekanja novog života u porođajnim trudovima... Vječnost su te minute…

S druge strane, koliko bi trebao trajati život da ga se ispriča: ono što nam se dogodilo, ono što smo doživjeli dok smo živjeli, ono što smo htjeli ili željeli, a nije se dogodilo, kao da je negdje na kraju sve proletjelo u svega nekoliko minuta...

Ispričati život? To naravno nije moguće, jer je najčešće toliko sadržajan i ispunjen i dobrim i lošim da ga je moguće ispričati samo u realnom vremenu, a ta priča bi trajala...

A opet, život stalno mjerimo, premjeravamo, od ocjena u školi do bodova na poslu, skala zdrave prehrane, broja lajkova na 'fejsu'... Previše je statistike u svakodnevici - pokušavamo se uklopiti čak i u standarde mjerenja ljudske duše i mjerenja ljudske sreće, patnje, jer živimo u vremenu kad „sad i odmah" sve mora biti mjerljivo.

Umjesto statistike možda bi bilo bolje govoriti o motivaciji, onome što nas potiče da činimo baš ono što činimo. Danas smo u društvu koje na različite načine želi stimulirati rad i učinak, ali se događa da to ne uspije uvijek.

Čak i najsuvremenija društva bogatih nagrada za učinjeno padaju na vrlo jednostavnim ispitima - gubitku kreativnosti, autonomije, pasivnosti i rastućoj ovisnosti o vanjskom ocjenjivanju… A što je to nego okidač za tjeskobu, nesigurnost i strah. Tako danas živi sve više ljudi na našem planetu.

Naslovnica Ljepota