Sport Vodeni sportovi

jezični kaos u kući

Kapetan dubrovačkog Juga i hrvatski vaterpolski reprezentativac spreman za novo slavlje: Ako budemo prvaci, na Stradunu ćemo pjevati i ja, i moja djeca...

jezični kaos u kući

Samo jedan vaterpolist u hrvatskoj reprezentaciji ne drži ruku na srcu dok svira Lijepa naša. Ne zato što, za razliku od ostalih, nije član HDZ-a, već jer je Španjolac! Preciznije, Katalonac, rođen u Barceloni. Ime mu je Javier Garcia Gadea ili popularnije -Xavi Garcia. To, što mu ruka nije na srcu dok svira hrvatska himna, nije znak nepoštivanja. Naprotiv, Xavi je poštovanje prema svojoj novoj domovini pokazao na mali milijun načina. Primjerice, tako što mu uopće ne pada na pamet da s novinarima razgovara na nekom drugom jeziku, osim na hrvatskom.

Ma, da je sve što je napravio za Hrvatsku onih šest golova, koje je kreirao ili zabio u finalu Svjetskog prvenstva protiv Mađara 2017. godine, i donio nam zlato - napravio je dovoljno da ga zovemo našim.

Xavi Garcia se "barakudama" pridružio godinu dana prije osvajanja titule svjetskih prvaka. Pod hrvatsku se kapicu preselio nakon razmimoilaženja sa španjolskim izbornikom Hernandezom. Kad je Xavi otvorio "škure" mogućnosti da zaigra za Hrvatsku, izbornik Ivica Tucak nije dvojio ni trenutka. Odmah ga je vodio na Olimpijadu u Rio. U njemu je dobio vrhunskog igrača, šampiona, ali i divnog momka.

Uvjerili smo se u to pričajući s Garcijom u Šibeniku. Prije nego će Hrvatska poletjeti za Seul, na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Koreji.

Xavi, odmah "u glavu": idemo li po novu titulu svjetskih prvaka?

- Naravno! Hrvatska vaterpolska reprezentacija uvijek mora ciljati na najviše postolje. Ove godine imamo dva cilja: obraniti titulu svjetskih prvaka i izboriti plasman na Olimpijske igre u Tokiju. No, neće biti lako do toga doći. Puno je dobrih momčadi, počeo je naš razgovor hrvatski Španjolac Xavi Garcia (35).

U Južnu Koreju ide drukčija momčad od one koja je došla do zlata u Budimpešti 2017. godine. Dakako, najviše fali umirovljeni Sandro Sukno. Kapetan i najbolji igrač toga turnira…

- Bez njega, to ne treba tajiti, nismo ista momčad. On je u tom trenutku bio najbolji vaterpolist svijeta. Međutim, mi smo već skoro dvije godine bez njega. Adaptirali smo se na to da ga nema. Pokazali da smo kvalitetna momčad, bez obzira što smo doživjeli takav udarac. Bez obzira koliko nam je teško što nije s nama.

Pomalo je fascinantno na koji se način uspijevate održati u vrhu svjetskog vaterpola. Nemojmo zaboraviti da ste prije Sukna ostali i bez Paula Obradovića, Nikše Dobuda… Nekim bi reprezentacijama to bio nenadoknadiv gubitak…

- Da, Španjolska ne bi podnijela da ostane bez Perronea ili Australija bez Younga. No, ovo je Hrvatska! Klubovi su nam na visokoj razini. U njima se stalno rađaju talentirani igrači.

Je li izbornik Ivica Tucak jedan od ključnih faktora naših uspjeha? Mi u Šibeniku ga znamo privatno. Čini se da je na bazenu drukčiji nego što ga zamišljamo. Vaši kolege kažu da vam je istovremeno i autoritet, i prijatelj…

- Kad sam ga upoznao, za mene je Tucak bio veliko iznenađenje. Pogotovo, nakon što sam počeo raditi s njim u reprezentaciji. Svojim pametnim načinom rada stvorio je dobru atmosferu, koja se ni u jednom trenutku nije narušila. Toj mojoj tezi u prilog ide i činjenica da se u tri godine, koliko sam u reprezentaciji, stručni stožer nije mijenjao. I kondicijski trener Pero Kuterovac, i fizioterapeuti Coce,Luketić i dalje su tu. Za sve to možemo zahvaliti Ivici.

Otkad ste španjolsku kapicu zamijenili onom sa šahovnicom, hrvatska je igra dobila posebnu dimenziju. Atrakciju i vic u igri, ne baš uobičajenu za vaterpolo. Jedan vas je kolega zgodno usporedio s nekadašnjim nogometašem Barcelone Xavijem…

- Mislim da je ta usporedba pretjerana, ali mi godi! Moram ponovno spomenuti Ivicu, koji ima veliko povjerenje u mene. Daje mi samopouzdanje, slobodu u bazenu. Atrakcija u igri? Ona se obično događa kad ostanem bez snage! Šalim se, ali, istina je, moj je posao biti kreator. Ja nisam klasični strijelac.

Međutim, nerijetko su vaši golovi Hrvatskoj donosili pobjede. Posebno se sjećamo onih na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti protiv Italije i Mađarske…

- Golovi i asistencije nisu važni dok Hrvatska pobjeđuje. Zato je moja najdraža utakmica u hrvatskoj kapici ona u finalu protiv Mađarske prije dvije godine. Dotad sam u svojoj kolekciji medalja imao svjetsku broncu i srebro. Tek tada sam osjetio što znači zlato. Ogromna je razlika biti prvi ili drugi.

U Hrvatskoj se permanentno priča o rivalstvu sa Srbijom. Nerijetko tu utakmicu nazivamo vaterpolskim "el clasicom". Kao što je dvoboj Barcelone i Reala u nogometu. Kako vi doživljavate te okršaje kao fetivi Španjolac, Katalonac?

- Vjerujte, uvijek je isti osjećaj bio stranac ili Hrvat. Ta nabrijana atmosfera se osjeća u cijeloj svlačionici, ti je samo upiješ. No, ja sam i prije nego što sam počeo igrati za Hrvatsku znao što znači taj susret sa Srbijom. Nitko me nije trebao posebno pripremati, ha-ha!

U Hrvatskoj ste već devet godina. Pet ste sezona proveli u riječkom Primorju, četiri ste odradili u dubrovačkom Jugu. Jednom ste kazali da vam je Rijeka zauzela posebno mjesto u srcu?

- To je normalno, jer Rijeka je bila moja prva hrvatska destinacija. Tamo sam se adaptirao na drugačiji način života. Zato mi odlazak u Jug nije bio velika promjena. U Dubrovniku mi je i nešto lakše zbog djece. Moje tri kćeri,Amanda, Elsa i Dara, bolje se snalaze u manjem gradu. Samostalne su. U Rijeci je to nešto teže, a u Barceloni, primjerice, nemoguće. Dubrovnik je idealan za obitelj.

Lani ste postali i kapetan Juga. Neki plaćaju da bi tamo ljetovali, a vi tu živite i zarađujete!?

- Ha-ha, istina! Ma, zaista mi je prekrasno. Hrvatska je prava mediteranska zemlja. Ljudi su otvoreniji nego u nekim zemljama u okruženju.

Jeste li se u ove četiri godine naviknuli na specifičan dubrovački mentalitet?

- Teško se na njega naviknuti! No, sada razumijem puno stvari, koje prije nisam. Fascinantno mi je to što se Dubrovčani i dalje ponašaju kao da su posebna republika. Drže do sebe i do svoga grada kao da je najbolji i najveći na svijetu. Svaka im čast na tome! Oni su poput igrača koji promaši tri šuta zaredom, ali u idućem napadu opet potegne i pogodi.

Kad smo se dogovarali za razgovor nije bilo uopće dvojbe hoćemo li pričati na hrvatskom. Već ste prihvatili i dalmatinski način govora, pa ste pitali "hoćemo li se naći u šest manje kvarat ili devet i kvarat?". To "i kvarat" ne razumiju ni Zagrepčani!?

- Recite mojim suigračima da dobro govorim hrvatski, pa će vam se smijati! Puno bolje od mene ga govore moja djeca. Moje tri kćeri bolje govore hrvatski nego španjolski ili katalonski! U našoj kući vlada totalni jezični kaos! Žena i ja razgovaramo na španjolskom, s djevojkama na katalonskom, a njih tri međusobno komuniciraju na hrvatskom

Čujem da vas najviše muči dubrovački naglasak!?

- Uf! A nije bilo lako ni u Rijeci. Imao sam suigrače iz Splita, Dubrovnika, Zagreba, Rijeke i Kotora. Znalo se dogoditi da za jednu stvar svaki od njih ima drugačiji naziv. Ja ih slušam i nemam pojma o čemu pričaju! Totalno se zbunim. U Dubrovniku je posebna priča. Ja sam, "ajmo reći, naučio hrvatski, ali kad sam došao u Jug morao sam učiti neke nove riječi. Da se, primjerice, vilica kaže pantarul, prozor funeštra, a kad želim pitati nekog suigrača "što ima novoga", zapravo, moram reći "kenova"!

Tri godine ste u reprezentaciji. Jeste li naučili hrvatsku himnu? I to vam je bila promjena, s obzirom da španjolska uopće nema teksta…

- Moram biti iskren i reći da nisam. Prije ulaska u bazen sam koncentriran samo na utakmicu. No, znam puno hrvatskih pjesama. Kao i moja djeca.

Vi i supruga Aida ste Katalonci, no bili ste na različitim stranama kad je riječ o odcjepljenju od Španjolske!?

- Ja sam bio za ostanak u Španjolskoj, a žena protiv. No, ne pod svaku cijenu. I ona, i ja prihvaćamo drugačije mišljenje. Nismo isključivi.

I vaša je supruga zaposlena u Hrvatskoj?

- Da, ona radi u tvrtki koja se bavi prodajom nekretnina.

Slobodno vrijeme, čujem, najčešće koristite za druženje s vašim curicama?

- A s kim bih drugim bio!? Nerijetko odemo na izlet, primjerice, u Kotor, gdje imam prijatelje. Inače ih razvozim po Dubrovniku. Najmlađa Dara ide na ples i košarku, srednja, Elsa, trenira košarku i vaterpolo, a najstarija, Amanda, balet i ples. Kraj svih njihovih aktivnosti teško je naći slobodno vrijeme!

Kad je riječ o prijateljima u klubu i reprezentaciji s kojima se družite i izvan bazena, čujem da se držite onih, što su vam bliži po godinama?

- Istina, najbolji sam sa "starcima"! Šetka mi je prijatelj još iz Primorja, kao i Buljo, Ivan Buljubašić. U Jugu mi je cimer Lončar, a odličan sam i s Jokovićem.

Uspiju li vas mlađi suigrači navući na noćni izlazak, u diskoteku?

- Normalno da uspiju, ali više nisam toliko mlad da mogu ostati do kasno! Sada mi treba puno vremena da se oporavim nakon izlaska. Znate što, i taj izlazak u disko stvara momčad, prijateljstvo. Bitno je samo da se ne gubi glava! Da se zna gdje je granica.

Ako Hrvatska obrani naslov svjetskog prvaka u Južnoj Koreji, vjerojatno se neće paziti na granice. Kao ni prije dvije godine. Tada ste prilikom proslave na Stradunu uzvikivali "Živio sveti Vlaho", pjevali "Moja domovina"…

- I sve ću opet ponoviti! Ako budemo prvaci, na Stradunu ćemo pjevati i ja, i moja djeca, poručio je Xavi Garcia uz veliki smiješak za kraj.

Obožavam punjene paprike i sarme

Xavi nam je otkrio i koju hrvatsku spizu najviše voli.

- Ja jedem sve, ali možda su mi od hrvatskih specijaliteta najdraže punjene paprike i sarme. Volim i marende, ali i dobre restorane, kaže simpatični Xavi.

Španjolci ne cijene vaterpolo

U Hrvatskoj se puno više cijeni i prati vaterpolo nego u Španjolskoj. Tamo se dogodi da vas ljudi iz kluba za koji igrate ne prepoznaju kad se susretnete! To vam sve govori o njihovu odnosu prema vaterpolu, govori naturalizirani Hrvat.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Vodeni sportovi