Sport Vodeni sportovi

svi na rivu oko 18

Dina Levačić kreće u novi veličanstveni pothvat: 'Netko ide trajektom, meni je super plivati. Danas ću od Šolte do Splita, a onda do Visa'

svi na rivu oko 18

Uvijek me rastuži, naljuti, ne znam ni ja koju emociju izazove, dok plivam pa se zapetljam u neku plastičnu vrećicu. Ta ljudska nepristojnost, nepoštovanje prirode...Nisam upisala studij samo zbog diplome, želim raditi s djecom s teškoćama u razvojuBez obitelji ne bi bilo ničega. Da nije tate Mladena i mame Željane, njihova truda i rada, ne bi bilo ni plivanja ni maratonaPrva sam Hrvatica koja je preplivala La Manchem pa se i to valjda računa kao dobar rezultatNemam neki poseban hobi. Zapravo, puno gledam televiziju, razne programe. Posebno sam 'navučena' na krimi serijeAjde, to mogu kazati, momak mi je Toma Višić, trener škole optimista u Jedriličarskom klubu 'Mornar'. Već smo dvije godine zajedno

Njoj je baza doć' plivajući, ali ovaj se put "ukazala" kopnenim putem. Istina, pješačila je od "Mornara", onog jedriličarskog, ali o tome ćemo malo kasnije. Stigla je na vrijeme, nasmijana, vedra. Kao da se nismo našli na Rivi u "puklo podne". Ali eto, iz Zagreba je stigla kasno navečer, pa se tako potrefilo. Ne smeta.

– Ma ne smeta, super je kad se možemo ovako naći i pričati – nasmijano će Dina.

Čuli ste za Dinu Levačić, onu mladu djevojku koja je u kratkom razdoblju spojila "trostruku krunu", pa je sada poželjela otplivati "Sedam oceana". Odradila je Havaje, četiri su već arhivirana, još "samo" tri i gotovo.

Čuli ste za Dinu Levačić koja je do Splita doplivala iz Trogira, Omiša, Solina, sada će sa Šolte, a sve s istim ciljem – da svojim humanitarnim djelovanjem potakne ljude na razmišljanje, probudi svijest o važnosti pomaganja osobama s posebnim potrebama, kojima je svaka pružena ruka dragocjena i dobrodošla. Dina pliva, ali ona je puno više od plivačice. Upoznat ćemo i drugačiju Dinu, onu koja je pred obranom diplomskog rada na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu koja ima neke druge životne planove.

No, počet ćemo od vodenog medija, ipak je ona u plivanju od devete godine. Skupio se dobar staž, što u bazenu, što na otvorenom moru. Privuklo ju je daljinsko plivanje, iako je još dugi staž pred njom jer se najbolji rezultati postižu u zrelim godinama.

Svejedno, "baza je doć' plivajući". Zbog čega?

– Netko ide trajektom, meni je super plivati. Pa ću u nedjelju od Šolte, cilji mi je novi pokušaj preplivavanja od Visa do Splita. Zašto sebe ograničavati? Recimo, veliki Veljko Rogošić je bez problema prolazio maratone, sve velike rekorde u daljinskom plivanju drže žene.

Je li to neka poruka?

– Ma nije, još sam premlada. Ne bih željela da se netko uvrijedi, ali u daljinskom plivanju najbolji se rezultati postižu u zrelim godinama, tridesetim, četrdesetim, pedesetim, kad se stekne baš zrelost. Ja sam mlada, meni su tek 23 godine, znači imam dovoljno vremena da završim sve što se tiče obrazovanja, zaposlim se u struci, udam se, rodim i odgojim djecu, pa tek onda jednog dana počnem juriti za nekim rekordom. I bit će još vremena. Tko zna, možda bih to mogla otplivati s nekim od svoje djece. Jednog dana, govorimo ovo hipotetski, iako imam sve ovo u nekom svojem životnom planu.

A za sada, kako teku pripreme, nešto posebno?

– Pa ništa posebno. U Zagrebu sam redovito bila na bazenu, sada sam malo osjetila more. Ma sve će biti dobar trening: u nedjelju 25 kilometara od Maslinice do Rive, pa ću u srpnju pokušati taj Vis i onda ću se polako spremati za Japan. Što se tiče tog maratona, mislim da će mi najveći stres biti čekanje na start, jer vremenski uvjeti dopuštaju samo par dana za preplivavanje kanala Tsugaru. Neću imati mnogo vremena, sve će ovisiti o situaciji, pa smatram da će sve biti super kad počnem plivati. Do tada će biti malo napetosti.

Ajmo malo unatrag, "trostruka kruna", Manhattan, pa Catalina – Los Angeles i na kraju La Manche. Koji je od ta tri maratona bio najteži, najzahtjevniji?

– Definitivno La Manche, uvjeti su bili najteži, psihički najzahtjevniji, najveće opterećenje. Bio je i posljednji, bez tog maratona ne bi bilo "trostruke krune". Ne znam, čini mi se da bih teško sebi oprostila da nisam uspjela prijeći La Manche, iako je bilo jako teško. Krenuli smo rano ujutro, a more je bilo dosta hladno. Gledala sam njih u brodu: duple jakne, kape, samo su im rukavice falile. A ja plivam. Ali uspjela sam, ostvarila sam svoj dio sna. Uz to sam prva Hrvatica koja je preplivala La Manche, pa se i to valjda računa kao dobar rezultat.

Kilometri u vodi... Može "originalno" pitanje: o čemu razmišljaš?

– To mi je omiljeno pitanje.

Stvarno?

– Ozbiljno, svi me to pitaju. O čemu razmišljam? Sad ću sve razočarati, nema tu nekih velikih misli, vrtim u glavi neke svoje pjesme, pa neke serije, filmove, kad me uhvati neka kriza, postavljam sebi u glavi "male ciljeve", sebe motiviram. Ništa posebno. Nisam u tome baš "originalna".

Plivanje vam je već navika, a more? Recimo, Duje Draganja je u jednom intervju kazao da pliva u bazenu jer se plaši mora, dubine.

– Ja bih rekla da poštujem more, poštujem sve njegove ćudi. Odmalena sam u moru i uvijek mu prilazim s jednakim respektom, nije me strah ni kad je "crno", duboko, ni kad je uz neki plićak. To je kod mene navika, i bonaca i valovi. Recimo, kad sam plivala na Havajima, svi su mi govorili o morskim psima. Pa onda, mislila sam, neće oni mene ako ni ja njih ne budem dirala. Ipak je to njihovo prirodno stanište, mi smo tu gosti. Vidjeli sam ih par, ma vidjeli su i oni mene, nisu me šljivili ni dva posto, tako da je svatko krenuo za svojim poslom.

Što kad se otpliva svih sedam oceana, postoji li neki novi izazov?

– Tko zna, za sada ne. Nemam neki plan. Zapravo, kad bih sebe opisala, rekla bih da sam sanjar, nemam neka ograničenja, ne postavljam si neke velike ciljeve. Ja sanjam, želim to ostvariti, bez nekih ograničenja. Ovo do sada je velika stvar, a dalje tko zna gdje će me život odvesti.

Kad govorite o moru, u glasu se osjeća nešto posebno...

– Ma je, uvijek me rastuži, naljuti, ne znam ni ja koju emociju izazove kad se, dok plivam, zapetljam u neku plastičnu vrećicu. Ta ljudska nepristojnost, nepoštovanje prirode... Toliko tog smeća bacamo u more, pa uskoro će cijelo biti plastično. To me rastuži; plivam, pa mi ruka zapne u neku vrećicu u koju se zapetljala riba ili ptica. Samo zbog toga što ljudi ne razmišljaju. Ili, eno more uz Rivu, nisu ni ribe ni ptice bacale one vrećice i boce. Tužno je to, žalosno.

Nego da se vratimo na "kopno", na ono "tko zna gdje će me život odvesti".

– Bolje rečeno, dovesti. Službeno sam se vratila kući, Split, Solin, doma sam s obitelji. Studij je gotov, svi su ispiti položeni, ocjene su u indeksu, ostalo je samo obraniti diplomski ispit za koji tjedan. Rad je predan mentoru, čekam odgovor i termin obrane. Dakle, doma sam. A gdje bi me moglo odvesti? Ne mislim daleko, mogla bih negdje živjeti koju godinu, najviše pet-šest, pa opet biti kod kuće.

Tema diplomskog rada je...

– Naslov je "Poremećaj spektra autizma – znanja, stavovi i potrebe stručnjaka". Kada ga obranim, bit ću magistra edukacije i rehabilitacije.

Vidite se u tom poslu?

– Naravno, nisam samo upisala studij, želim raditi s djecom s teškoćama u razvoju. Na predavanjima sam mnogo puta čula, profesori su nam isticali da u svojem poslu moramo imati zadovoljstvo, ne dolaziti na posao s grčem u želucu. E, to je ono što želim. Ne samo da imam diplomu, nego da zaista radim u struci, da stečeno znanje mogu primijeniti u pravom trenutku i biti korisna svima u zajednici.

Je li onda studij bio i jedan od "okidača" za sve humanitarne akcije koje su bile vezane uz plivanje?

– Naravno, međutim, studij mi je dao širi pogled na cijelu situaciju, perspektivu kada govorimo o djeci s posebnim potrebama. Zatim sam svoje plivanje u neku ruku i posvetila mnogim udrugama jer želim kod svih ljudi potaknuti svijest, upoznati ih s potrebama i problemima u kojima se nalaze djeca i njihove obitelji. Uglavnom, svi čuju iz "neke treće ruke", a informacija se izgubi negdje "po putu". Zbog toga je potrebno poruku stalno ponavljati, educirati ljude, pozvati ih da volontiraju u raznim udrugama. Tamo treba pomoći, a i svi će se bolje osjećati.

Kako obitelj gleda na plivanje i aktivizam?

– Bez obitelji ne bi bilo ničega. Da nije tate Mladena i mame Željane, njihova truda i rada, ne bi bilo ni plivanja ni maratona. Od devete godine stalno su uz mene, na svim natjecanjima. Sada je ta "pupčana vrpca" malo popustila na manjim maratonima, ne stignu sve odgledati. Ali na ovim velikima stalno su uz mene. Ne znam kako bi oni izdržali da me ne prate, mislim da bi ih "prisiklo srce". Na primjer, na Havajima plivam noću, a oni u brodu, prate svjetlo i kajak uz mene. Istina, izmučili su se, više su ležali na palubi broda i davali upute nego što su me mogli pratiti. Recimo, kad su me opekle meduze, da su oni to vidjeli, sigurna sam da bi prekinuli cijelu akciju. Dobro da nisu ništa vidjeli. Ali bez njih ne bih mogla, oni su moj temelj, moj oslonac i dvije najvažnije osobe koje mi pomažu da ostvarim svoje snove.

Dina bez plivanja, fakulteta, slobodno vrijeme?

– Nemam neki poseban hobi. Zapravo puno gledam televiziju, razne programe. Posebno sam "navučena" na krimi serije, mislim da sam zadnjih deset godina odgledala gotovo sve što se prikazivalo. To mi je toliki užitak da sada kada gledam neku seriju ili film uhvatim sebe kako rješavam pitanje tko je negativac. I dobro mi ide, uvijek ga nađem. Riješim slučaj bez puno muke. Pa onda razmišljam, ako se ne snađem najbolje u struci, promijenit ću je, recimo, bila bih dobra kriminalistica ili forenzičarka. Ne zvuči nimalo loše.

Pa i ne zvuči.

– I još jedna stvar, obožavam gledati Dnevnik. Na svim televizijama. Želim biti u tijeku s događanjima, i ne zanima me samo politika, nego općenito društvo, događaji. Ne mislim da bih se jednoga dana mogla baviti politikom, nisam tip osobe za stranke, ali moraš poznavati što se zbiva u tvojem okruženju, posebno ako želiš biti aktivan u zajednici, pomagati, baviti se tim oblikom aktivizma. Kad imaš neke informacije, lako ti je i postaviti se prema određenom problemu, posebno kad imaš sve to iz više izvora.

Još je toga bilo za kazati, nakon silnih uspjeha u svijetu Dina je prepoznata i kod kuće, njezini rezultati i pothvati više nisu "bez imena", potpora stiže iz lokalne zajednice, u njezine su se akcije uključile i velike tvrtke poput Ine, HEP-a, Peveca, stiže podrška iz Hrvatske turističke zajednice jer plivanja po svijetu promoviraju i Lijepu našu. Ima Dina još puno toga kazati, pa tek su joj 23 godine. Ne namjerava se zaustaviti ni s obrazovanjem, diploma je tek jedna stepenica na putu prema nečem višem, uostalom, kad se završi fakultet, tek tada počinje pravi posao. Bilo to na nekom poslijediplomskom studiju ili radu.
Da, ostali smo i to dužni s početka priče, došla je s "Mornara", s drugog kraja Rive, pješice. Jer je tamo parkirala automobil. Ali...

– Ajde, to mogu kazati, tamo mi je lako parkirati jer mi je momak trener škole optimista u Jedriličarskom klubu "Mornar". Evo i imena, Toma Višić, već smo dvije godine zajedno, ozbiljna je to veza. On mi je isto velika potpora. Sve je tako vezano uz more i vodene sportove.

I za kraj, ali najvažnije, jednog dana, da ne bude zabune, cijelo sam vrijeme članica Kluba daljinskog plivanja Split, prava splitska sportašica. S ponosom pronosim ime ovoga grada bilo gdje u svijetu. Ma da se zna...

Eto tako, pa je onda opet krenula kopnenim putem. Svojim putem. Sanjar je, ne želi ograničenja i svjesna je svojih vrijednosti. Ipak je, za naš gušt, malo preskromna. Ali to je tako, radi i ostvaruje rezultate u tišini, a njezin uspjeh gromko zvoni. Pa da nije onda "baza doć' plivajući".

Danas svi na Rivu oko 18 sati, na doček

Dok neki budu još čitali ovaj tekst, treba napomenuti da će Dina nedjeljno jutro provesti u pripremama i preplivavanju od Maslinice do splitske Rive. Povezat će Šoltu s kopnom s jednim ciljem: prikupiti što veću donaciju za Košarkaški klub invalida Split. Željela je to učiniti još za Svetog Duju, no vremenske okolnosti nisu joj bile naklonjene. No, danas će sve biti kako treba.

– To mi je bila jedna od želja, oduševljena sam kako su momci iz kluba odigrali prvu sezonu, gledala sam neke utakmice i treninge. Iskazali su veliku energiju i ljubav prema sportu i ovom im prigodom čestitam. A sve druge pozivam na Rivu, oko 18 sati, družit ćemo se, prikupiti neku donaciju, pomoći. Uostalom, neka se svi upoznaju s tim momcima i vide koliku energiju i volju imaju, koliko motiva. Cjelokupna zajednica treba stati uz njih – poručila je Dina.

Dina će doći sa Šolte, njoj je "baza doć' plivajući". Ostali kako god požele, samo dođite. Riva oko 18 sati.

 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Vodeni sportovi