Sport Vodeni sportovi

danas se navršava 20 godina od vaterpolskoga osvajanja titule prvaka europe

DANI PONOSA I SLAVE Junaci Jadrana i Europe (FOTO)

danas se navršava 20 godina od vaterpolskoga osvajanja titule prvaka europe

Na današnji dan prije točno dva desetljeća u Hrvatsku je, tada nezavisnu i međunarodnu priznatu, stigla prva europska klupska titule. Tog 29. veljače 1992. godine na prepunom bazenu Bruno Bianchi u Trstu splitski Jadran Koteks slavio je protiv jake Savone sa 11:8.

Prvi dvoboj Savona je u Genovi dobila 12:10, a prije samog dvoboja uslijedile su “velike kuhinje” Talijana koji su se svim silama borili ne doći te 1992. godine u Hrvatsku. Predlagano je da se dvoboj odigra u Zagrebu, no Talijani su odbili.

Savona je u Trst donijela dva razlike, imali su u završnici 8:9, no onda je prvo projektil Ognjena Kržića poravnao ukupni rezultat, a 37 sekundi je kapetan “lavljeg srca” Mislav Bezmalinović zakucao loptu u mrežu.

Prva hrvatska titula u neovisnosti

Dani ponosa i slave, dani koje će i danas igrači i Uprava Jadrana (ne samo ona “ratna”, već i današnja) s ponosom isticati i zlatnim slovima pisati u povijest hrvatskog sporta.

Bilo je to prva titula europskih prvaka koja je stigla u Hrvatsku, nakon nešto više od pola godine otkad je Hrvatski vaterpolski savez (5. kolovoza 1991. godine) raskinuo sve odnose s tadašnjim Vatetpolskim savezom Jugoslavije.SJ-om. Izborena na silom prilika, “domaćem terenu” u Trstu.

Naježio se Kova

- Ma, evo sam se i sada cili naježio kada govorim o tim vremenima. Ne znam što bih izdvojio. Cijela ta životna epizoda mi je nezaboravna, od prvog dana pa do tog finala. Imali smo snagu, “vruće srce”, hrabrost, znali smo da je cijela Hrvatska uz nas, taj nacionalni naboj nas je nosio kroz cijelo natjecanje. Kada smo u Pitestiju dobili Ujpest Tornu za koju je igrača gotovo cijela mađarska reprezentacija znali smo da imamo kvalitetu za biti prvaci. Ali opet... - započeo je Neven Kovačević. trener te Jadranove momčadi iz 1992.

Što bi izdvojili?

- Ne znam, možda kako nas je vozač Srećko vozio preko šibenskog mosta gdje smo bili “na nišanu” neprijateljima, jurili smo 120 na sat. Napad na Split smo doživjeli u inozemstvu, znajući da su nam obitelji doma. Stizale su do nas svakojake dezinformacije, ali jedinstvo u svlačionici je bilo nezaboravno. Nikada više takve ekipe, takve družine. Bukić i Šimenc su nam stigli iz Zagreba i uklopili se odmah kao da su rođeni “na Jadrana”.

Neponovljiva priča, za cijelu knjigu

Kako je vama kao treneru bilo raditi u tim teškim uvjetima?

- Trebalo bi napisati cijelu knjigu o tom trofeju jer je to nešto neponovljivo. Toliko priča, epizoda, smijeha, suza, svega. Zajedno s pomoćnikom Željkom Bebom Jozipovićem radio sam uz veliki “support” cijele Uprave, svi su bili uz nas. Ali nešto se ne smije zaboraviti, igrači su bili ti koji su iznijeli cijeli teret. Oni su istinski junaci i ponosan sam što sam trenirao jednu od najboljih momčadi na svijetu – kaže Neven Kovačević kojega smo uhvatili na odmoru u Splitu.

Kapetan nikada ne napušta brod, njegova je ubojita desnica zagorčala svim europskim protivnicima život. Kada je bilo najteže znalo se tko preuzima odgovornost. Mislav Bezmalinović, samo on.

- Drago mi je što ćemo se okupiti na Jadrana i proslaviti dva desetljeća od ove titule. Vidjet ću neke suigrače, neki su ostali uz vaterpolo, uz klub, neki su poput mene otišli na drugu stranu. Ali sve nas veže jedno veliko prijateljstvo i jedno veliko sjećanje i ponos na rezultat iz Trsta – kaže kapetan Mislav Bezmalinović.

Ipak, ovo je prva hrvatska titula, pa makar “pala” i u prijestupni dan?

- Sjećam se da nismo spavali četiri-pet dana prije utakmice. Imali smo imperativ pobjede, želja je bila velika. Trema me tresla sve do samog početka utakmice, kada je krenulo više ništa nisam osjećao. Odigrali smo taj susret u transu. Domovina nam je u ratu, naši vršnjaci na frontu. Jednostavno smo morali pobijediti, za njih, za sve nas, za Hrvatsku. Sve je stalo u toj jednoj utakmici, zaboravili smo na sve što smo prolazili kroz natjecanje.

Puna Riva

Ima li nešto što vam se posebno urezalo u pamćenje?

- Milijun stvari. Kada je utakmica završila dogodilo nam se jedno veliko emotivno pražnjenje. Jedva smo čekali povratak doma, dočekalo nas je na Rivi više od pedeset tisuća ljudi, svima je taj trofej značio, tko bi vjerovao da će biti toliko ljudi na dočeku. Pa misa u Svetog Frane, poslije prijem kod predsjednika Franje Tuđmana, toliko toga. Bit će mi jako drago vidjeti moje prijatelje, suigrače, prisjetit ćemo se još puno toga, krasno je to bilo razdoblje života – zaključio je Mislav Bezmalinović.

ROBERT RADICA, ARHIVA SD

Kova i Beba

Jadran su 1992. vodili Neven Kovačević kao glavni trener i Željko Beba Jozipović kao pomoćnik.

Kovačević je već sjedio na klupi kada je uzeo zadnju titulu prvaka Jugoslavije 1991. godine, nakon Jadrana ostvario je veliku trenersku karijeru, vodio je najbolje hrvatske klubove, Jug, Mladost, POŠK ... bio je izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije osvojio srebro na EP-u 1999. godine u Firenzi.

Kao trener mladih osvojio je zlato na SP-u na Kubi, srebro na EP-u u Slovačkoj i broncu na EP-u u Turskoj. Danas je Kova šef struke u Iranu kamo je prije sedam godina otišao potpisavši ugovor 1+1 za mjesto izbornika, ali njegov rad se očito svidio poslodavcima.

Željko Jozipović je vječno “čovjek iz sjene”, nakon što je Kovačeviću bio pomoćnik u Jadranu i na klupi POŠK-a (tada pod imenom Splitske banke) bio je pomoćnik i Draganu Matutinoviću kada se u Napulju osvojio europski naslov. I danas je pomoćnik Matuti na klupi OVK POŠK-a.

Zlatna uprava

Oni nikada nisu željeli svjetla pozornice okrenuti prema sebi, bili su “uprava od zlata”.

Red je i njih spomenuti, predsjednik Jadrana bio je Darko Šestanović, tajnica Ana Dvornik, tehniko Frane Mitrović, te članovi Uprave Ivica Cipci, Niko Bezmalinović, Dabiša Ježina, Siniša Vukičević, dr. Pjero Rossi, Toni Pavlović. Uz momčad su stalno bili “sveto trojstvo” Mitrović, Bezmalinić i Šestanović.

- Bili smo ko’ jedan, u svemu. Ja sam sjedio uz Kovu na klupi, ali sve se radilo u dogovoru. Znalo se tko će vršiti pritisak na suce, tko će dobiti isključenje, ma sve. Ima zanimljiva anegdota s finala iz Trsta. Ja sam cijelo vrijeme na klupi držao loptu u ruci. Nakon utakmice pitao me vaš kolega Miroslav Copič je li to zbog špurijusa. Nije bilo zvog toga, imao sam loptu ako Savona krene u kontru na naš gol da je ubacim u bazen i prekinem susret. Mene bi isključili, ali ne bismo primili gol – ispričao nam je Frane Mitrović.

‘Najbolje moje godine’

Jednog u subotu sigurno neće biti na Zvončacu, lijevi vanjski Anto Vasović danas živi u Novom Sadu. Kontaktirali su ga iz kancelarije sa Zvončaca, poslali mu i pozivnicu.

Stigao je i odgovor “Čestitam svim svojim suigračima na velikoj obljetnici, uvijek će mi ostati u sjećanju najbolje godine moje vaterpolske karijere”.

Okupljanje u subotu

U subotu će se na Zvončacu okupiti Jadranova obitelj kako bi još jednom pokazali svoju snagu. Te 1992. godine, samo šest tjedana nakon međunarodnog priznanja Hrvatske donijeli su pobjednički trofej.

Tada veći i od Mont Blanca. Danas sjaji posebnim sjajem ...

Četvrtfinale Spandau – CSKA 15:9; 7:9 Vougliameni – Polar Bears 8:6; 10:18 Jadran Koteks – Barcelona 12:7; 11:11 Steaua – Savona 10:12; 8:14

Polufinale Polar Bears – Jadran Koteks11:9; 6:9 Spandau – Savona 13:11; 10:13

Finale Savona – Jadran Koteks 12:10; 8:11

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Vodeni sportovi