Sport Strani nogomet

žene na stadionima

'Njezina smrt ne smije biti uzaludna': je li 'Blue girl' žrtva iranskog režima ili zapadne propagande?

žene na stadionima

Sutra, u nedjelju se u Teheranu igra najveći nogometni derbi između gradskih rivala Persepolisa i Esteghlala. Na tom će derbiju sigurno biti i žena, iako je njihov dolazak na stadione zabranjen od 1981. godine, dakle tri godine nakon pobjede Islamske revolucije u veljači 1979 godine.

Sve žene - navijačice, a i veći dio muške sportske iranske publike će se tada sjetiti studentice informatike Sahar Khodayari, navijačice Esteghlala, ili kako su je svjetski mediji nazvali Blue Girl (njen klub nosi plavu sportsku opremu,op.a) koja bi sigurno bila na tribinama - da je živa.

Svoju hrabrost gledanja utakmica voljenog kluba platila je životom. Ubila se u rujnu u strahu od zatvorske kazne, nakon što su je u ožujku čuvari uhvatili kako prerušena u muškarca ulazi na stadion uoči utakmice Azijske lige prvaka između njenog Esteghlala i Al Aina iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Uhićena je i osuđena na šest mjeseci zatvora zbog navodnog vrijeđanja policajca, te za nepravilno nošenje hijaba. Nakon uhićenja tri dana je boravila u zatvoru Shahr-e Ray, poznatijem kao Gharchak, u kojem je između ostalog smještena napuštena farma pilića, te žene osuđene za razna kaznena djela koje ondje borave u jako nehigijenskim uvjetima i vrlo skučenom prostoru. Dva dana poslije uz jamčevinu je puštena na slobodu, gdje je i dočekala presudu.

Zapalila se 02. rujna 2019. godine ispred zgrade suda, nakon što je shvatila da bi mogla ići na šestomjesečno izdržavanje kazne, a preminula je u bolnici Mutakhari, usprkos velikim naporima liječnika. Pomoći joj nije bilo jer je 90 posto njezinog tijela bilo spaljeno.

Iz mnoštva medijskih napisa ipak nije jasno je li pravomoćna presuda protiv djevojke u trajanju od šest mejseci zatvora donešena ili se tek trebala dogoditi, jer BBC piše kako je njezin slučaj na sudu odgođen.

Naime, navode, sudac je zbog hitnog slučaja u obitelji morao napustiti sudnicu. Sahar se vratila u sudnicu jer je zaboravila mobitel, a navodno je baš tada slučajno čula da bi mogla dobiti šest mjeseci do dvije godine zatvora, te se nedugo po izlasku sa suda polila benzinom i zapalila.

Nakon smrti njezin otac i sestra izjavljuju za iranske medije da je patila od bipolarnog poremećaja, te je mentalno zdravlje bilo vidno narušeno nakon boravka u zatvoru. Neki su iščeprkali podatak da je djevojka i ranije pokušavala suicid.

Kaznu je, pišu iranski mediji, dobila zbog vrijeđanja policije i to ispred stadiona, i zbog odbijanja pretrage. Obitelj je zbog zdravstvenih problema uložila žalbu, nakon čega je poslana na viši sud. Ročište je odgođeno jer se nadležni sudac nije pojavio, a dotična je počela histerizirati i zapalila se ispred zgrade, navode mediji.

- Moja sestra je došla u Teheran gledati utakmicu Esteglala i Al Aina. Kada su je na ulazu zaštitari pokušali pretražiti, odbila je i rekla da je ne diraju jer je iz religiozne porodice. Tada je došlo do svađe, te uhićenja, rekla je njena sestra za Aftab News.

Sahar Khodayari je rođena 1990.u iranskom Komu, gradu smještenom 156 kilometara južno od Teherana, poznatom kao veliko religijsko središte i mjesto gdje počiva sestra Imam Reze, Fatima Bint Musa. Tu je i sahranjena, a od tamo je i dolazila na utakmice u Teheran.

- Ne znam što je morbidnije u cijeloj priči, to što zapadni mediji iskorištavaju slučaj mentalno zakinute osobe za patetičnu propagandu o slobodoumnoj heroini, ili to da su potpuno izokrenuli uzrok svađe. Informacija je čista laž jer žena na stadionu je bilo (postoje fotografije) i sve su uredno prolazile provjeru na ulazu, a dotična “liberalka” je to odbila zbog konzervativnosti.

Histeričan napad na zaštitare i policajce je rezultat mentalnog stanja, a oni to nisu znali jer nemaju svačiji zdravstveni karton.
Pritvorili su je i napisali joj kaznu, poslije čega joj se stanje pogoršalo. Rezultat svega je tragičan ishod koji se iskorištava u anti - iranske propagandne svrhe.

Pravo pitanje je kako bi završila da je na ulazu nekog američkog stadiona odbila pretragu i verbalno napala policiju?
Samo s kaznom ili na isti način kao Artogi Groshe, Kevin Thorpe, Ronald Madison i niz drugih mentalno bolesnih? Zna se kako, na američki način, onaj olovni, komentirao je jedan Iranac informaciju o djevojčinoj smrti objavljenoj na portalu Slobodne Dalmacije.

Jedan mladi život je neprovratno izgubljen zbog običaja koji nisu na tragu jednakosti i ravnopravnosti, pa je smrt Sahar Khodayari pokrenula lavinu kritika na društvenim mrežama.

Iranci za njezinu smrt optužuju pravosuđe i policiju, a u svojim objavama koristili su hashtag ‘blue_girl’ (plava djevojka), kao referencu na boje njezine najdraže momčadi Esteghlal.

“Svoju je vrlo skromnu želju odnijela u grob”, napisao je njen nogometni klub Esteghlal, koji je na zadnjoj utakmici (gostovanju kod Naft MIS -a) po izlasku na teren nosio crne majice preko dresova na kojima je pisalo Blue Girl.

Iranski glumac Amir Jadidi kazao je kako se država time narugala sama sebi. ‘Svijet nam se u jednu ruku smije, a u drugu plače zbog nas’, napisao je Jadidi na svom Twitter profilu.

Zabrana dolaska žena na stadione protivi se i iranski predsjednik Hasan Ruhani, ali je on ne može ukinuti bez podrške moćnih iranskih vjerskih vođa.

O smrti Blue Girl oglasile su se FIFA i Amnesty International, najveći iranski igrač svih vremena Ali Karimi pozvao je sve navijače na bojkot utakmica, a javnu podršku pružio je i Paul Pogba na svom Twitter profilu. Navijači bundesligaša Union Berlina odali su počast nesretnoj djevojci na utakmici sa Werderom uz parolu: “Nema zabrane na stadion ni za jedan spol, biti navijač je ljudsko pravo.”

- Duboko žalimo zbog ove tragedije. Ponavljamo poziv iranskim vlastima da osiguraju slobodu i sigurnost za sve žene u njihovoj zakonitoj borbi, objavila je FIFA nakon djevojčine smrti, te je iranskim vlastima odredila 31. kolovoza kao rok do kada moraju dopustiti ženama ulazak na stadione.

Human Rights Watch podsjeća kako nema zakonske odredbe koja zabranjuje ženama ulazak u stadione, ali se takva praksa uporno primjenjuje u Iranu. Philip Luther iz Amnestyja duboko je pogođen tragičnom pogibijom mlade Iranke.

- Njezina smrt ne smije biti uzaludna. Ako želimo izbjeći slične tragedije u budućnosti, njezina smrt mora pokrenuti promjene u Iranu, istaknuo je.

Iransko prvenstvo je počelo, igra se već četvrto kolo i ništa što je tražila FIFA oko puštanja žena na stadione nije ispoštovano, a FIFA, čini nam se sasvim nerealno za iranske prilike, očekuje prisustvo žena na kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo između Irana i Kambodže 10. listopada 2019.godine.

Ukoliko Iranski nogometni savez nastavi po svome ne isključuje se mogućnost suspenzije Iranskog saveza u trajanju od dvije godine.

Na stadion prerušena u muškarca

Prošle godine Guardian je napisao priču o djevojci Zeinab, navijačici Persepolisa, ljutog Esteghlalovog rivala, za kojeg je navijala pokojna Sahar.

Zeinab putuje na utakmice voljenog tima vlakom na relaciji Ahvaz - Teheran. Udaljenost od 826 kilometara između dva grada prođe vlakom za 15 sati.

Više puta joj je uspijelo gledati utakmice Persepolisa jer se dobro prerušava u muškarca, ali ima i sreće da prođe kontrole ili joj se zažmiri kod ulaska na stadion.

Ne izbjegava ni selfije sa navijačima, a ako bolje pogledate fotografiju vidite da ima i brkatih navijača Persepolisa koji su sumnjičavi na tvrdnju da je ona muškarac. Ne bismo joj željeli sudbinu pokojne kolegice, navijačice Esteghlala.

Kako je Infantino 'prošvercao' 500 žena

Rijetke najhrabrije Iranke već 38 godina dolaze na nogometne stadione prerušene u muškarce i u velikom strahu od kazne, ali je njihov ljudski poriv za jednakošću i slobodom jači od normi društva koje one nisu željele ni odabrale.

Što je još najinteresantnije te norme nisu pretočene u nekakav pisani zakon ili odredbu, ali se itekako primjenjuju u praksi.

Kada sam u studenom prošle godine bio u Iranu i izvještavao s uzvratne utakmice finala Azijske lige prvaka između Persepolisa i japanske Kashime Antlers, među 80 tisuća sretnika, koji su bili na stadionu Azadi, je bilo i oko 500 žena. Nije to bila ideja Iranskog nogometnog saveza nego predsjednika FIFA-e Giannija Infantina koji je svoj dolazak na finale kod iranskih vlasti uvjetovao puštanjem žena na stadion.

Infantino sa suradnicima se pola sata prije početka utakmice digao iz počasne lože, spustio na tartan stazu i prošetao više od 150 metara da bi pozdravio žene koje su bile smještene jugoistočno od počasne lože. One su vrištale od uzbuđenja, a ostatak stadiona je šutio i pravio se kao da se ništa ne događa.

Na tribini su bile probrane žene, VIP-ovke, a morale su se sastati pet sati prije utakmice na zbornom mjestu u jednom hotelu, gdje im je od strane predstavnika vlasti dodatno objašnjeno zašto su tu i kako se moraju ponašati na stadionu.

Ženama se priječi ulaz zbog općeg mišljenja da se na stadionu jako psuje i da “ako žene vide neki dio muškog tijela koji nije prekriven odjećom, to kod njih pobuđuje seksualnu motivaciju “. Uistinu, muškarci u Iranu ni na ulici ne smiju nositi kratke hlače ni bermude.

 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Strani nogomet