Većini ljudi u hrvatskim okvirima je promaklo, možda je nekome zadnji par "visio" pa znaju, ali za sve ostale, Zorja iz Luhanska je prije dva dana na "domaćem" terenu svladala Slaviju Prag s 2:1, riječ je bila o play-offu Europa lige. Ovo "domaćem" je u navodnicima, utakmica se igrala u Poljskoj, u Lublinu. Razlog je, naravno, rat u Ukrajini koji održavanje europskih utakmica čini nemogućim.
Malo ljudi će znati, ukrajinsku momčad je spletom okolnosti vodio Mladen Bartulović, Kaštelanin i bivši hajdukovac, jedan od osvajača one posljednje titule prvaka, davne 2005. godine.
"Iako nismo prošli jer smo prvu utakmicu izgubili 2:0, drago mi je da smo barem u Konferencijskoj ligi. Grozno je stalno igrati pred praznim tribinama u Ukrajini. Sada smo gostovali u Pragu, atmosfera je bila izvrsna, za to živimo. Jedva čekamo igrati europske utakmice", optimističan je Bartulović, koji se privremeno našao na klupi nakon smjene kontroverznog Srbina Nenada Lalatovića.
"Nadao sam se da ćemo u grupi izvući Dinamo ili Zrinjski, da se mogu vratiti u Hrvatsku, ili barem blizu nje."
Želja mu se nije ispunila, Zorja će na neke druge destinacije. Gostovanja će im biti jako naporna. Prvo će busom trebati do Poljske, pa se onda ukrcati na avion. Na isti način i natrag.
Neće Mladen ni u Zagreb ni Mostar, ali ionako svake godine dolazi u Kaštela kod svojih.
Inače rođen u srednjoj Bosni, S obitelji početkom 90-tih zbog rata napušta rodni Kakanj i nalazi novi dom u Kaštelima. Jako mlad odlazi iz Hajduka u Ukrajinu, gdje se zadržao i do danas, a rat kao da ga prati.
"Evo već treći put, bilo je strašno i 2014. godine. Ovaj novi je najgori od svih, ali to je život. Nikad ne znaš što će te snaći", priča nam Bartulović, koji s obitelji živi u Dnjipru.
"Ljudi su već navikli. Kad ovako dugo traje, To postane novo normalno. Ideš na posao, živiš s tim. Sirene i bombardiranja se znaju događati i po pet puta dnevno, ali puno manje nego na početku rata. Opasno je, ali i nije. Evo jučer mi je i kći išla u školu, prvi dan je bio. Ma najnormalniji život, jednostavno se prilagodiš."
U Hajduku je igrao točno dvije godine, do ljeta 2006. godine, otkad mu stalna adresa postaje Ukrajina. Igračka mirovina je započela početkom 2022., a Mladen se odmah bacio u trenerske vode.
Inače, u nogometu je imao samo jednu želju, a ispunio ju je dok je bio jako mlad.
"Svi u obitelji su mi hajdukovci, oduvijek. Ma meni je dječački san bio biti prvak s Hajdukom. Znači, sve nogometne snove sam ispunio već s 18 godina. I dalje pratim sve što se s klubom događa. Daj Bože da ove godine osvoje titulu, ne znam koliko dugo se mora čekati. Momčad ove godine izgleda stvarno dobro. Posebno drago bi mi bilo zbog Leke, zajedno smo igrali tada u Hajduku", zaželio je za kraj Bartulović.