Sport Rukomet

kako dalje?

Balić je na potezu, nakon neuspjeha u Riju mora se nešto promijenitit

kako dalje?

Svaka lijepa priča o rukometu počinje s Atlantom, Portugalom i Atenom. Prošlo je već 12 godina otkad se nismo popeli na vrh postolja. Nema zlata, a bez zlata priča nikad nije ista. Nisu Francuzi dobri zato što ponekad pobjeđuju, nego zato što osvajaju. Čak i kada nisu pravi, pišu Sportske novosti.

Ova generacija rukometaša imala je veliki broj pokušaja da se domogne zlatnog odličja, imala je velikih i malih prilika, ali nije to nikad uspjela. To je znak da nakon nekog vremena treba početi raditi zaokret, pooštriti kriterij i težiti da se priča vrati tamo gdje je nekad bila. Na staroj slavi se ne živi vječno. Pričati stalno “evo sad ćemo”...

Rio je bio katastrofa, veliko razočaranje, pljuska koju nismo željeli ni naslutiti. Tužno nam je doći u Future Arenu i sjetiti se kako nas futra Katar, kako nas muči Argentina, kako nas razbija Poljska. Tužno, jer bolji nisu.

Rio je pokazao još jednom da ova generacija nije pobjednička i da će Domagoj Duvnjak, ne promijeni li se nešto, svoju kvalitetu morati podebljati činjenicom da nikad neće osvojiti zlato. Jednom ti može faliti, pa i dvaput, ali 12 godina ako ti stalno nešto fali, to nešto ipak ne štima.

Vrijeme prolazi, brojke su neumitne. Generacija koja je već gotovo sedam godina samostalna, sedam godina je i starija, a kako ne uspijeva pomaknuti barijere, šalje poruku da je vrijeme da se prilika da onima koji to možda mogu. Ne možemo vječno gledati nemoć na isti način.

Vrlo je jednostavna računica. Za četiri godine su Igre u Tokiju, za dvije godine je naše EP u Hrvatskoj. Što treba biti početak, jedino je pitanje čije odgađanje može dovesti do još većih problema.

Brojke kažu da će od sastava koji je bio u Riju, u Tokiju za četiri godine Stevanović imati 38, Horvat 36, Kopljar, Gojun i Čupić po 34 godine, Duvnjak, Karačić i Štrlek po 32... To će teško ići s obzirom na trendove i jasno je da već sada moramo pronaći način kako to premostiti i pokušati ostati u vrhu.

Imamo previše problema i nedosljednosti. Prestali smo vjerovati u stvari koje su nas stvorile, više vjerujemo drugima. Igraju nam igrači koji u svojim klubovima nisu ni približno u glavnim rolama i od njih tražimo da budu ključni u reprezentaciji. Nema toga, to treba prekinuti. Načina su dva, jedan je da se uvede kriterij da igraju samo oni koji zadovoljavaju vrhunske kriterije cijele sezone, a oni koji nisu u stanju ili neka se potrude da budu ili ne moraju biti dio reprezentacije. Na kraju krajeva svima je njima reprezentacija donijela više, pa ako se treba i žrtvovati neka lova za bolje reprezentacije, neka se žrtvuje. Onaj koji ne igra glavnu rolu u klubu, ne može ni u reprezentaciji! Mi smo ušli u tu slijepu ulicu i od straha mogućeg lošeg rezultata ne vidimo izlaz. Nismo više sigurni u sebe, jer ne poštujemo ono što stvaramo doma, a to protivnici osjete. Drugi su nam nametnuli kriterije.

Istina je da je kao glavni cilj postavljeno naše EP za dvije godine, ali nismo sigurni da idemo u dobrom pravcu i, uostalom, nismo glasno čuli još nikoga da to može potpisati. Potencijal je nesporan, ali je pitanje kako se razvija, kako traje u realnom vremenu bez kojeg nema sutra. Ne mogu IO ne biti prioritet, to je magla.

Ova Hrvatska to, izgleda, ne može prebroditi, jer da je drukčije, jednom u 12 godina od Atene bi se zalomilo. Voljeli bismo da se varamo, no, nikako da to završi. Recite nam zašto? Koordinator Ivano Balić je na potezu. Jednom ga je u Portugalu znao povući, a zna on i sada. Zaboravio nije, sigurno, ali šuti. A mora reći kao nekad na terenu, ti stani tu, ti ovdje... I u konačnici, ako tako misli “Babić je taj, ja ga ne dam”. Zato ga i imamo. Toliko je toga ostavio. Pa da se pokrenemo konačno...

Dok dočekamo ove klince koji gaze po Koprivnici iza Tokija. Treba preživjeti dotad, a posrćemo, padamo sve lakše i sve češće. Da nije bilo sretne Poljske, bilo bi još teže.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Rukomet