Sport Ostalo

na putu za tokio

Unatoč svim preprekama, mlada Splićanka iz poznate jedriličarske obitelji ne odustaje od svog sna: Klub ulaže koliko god može, ali često na regate moram sama voziti kombi

na putu za tokio

Kakva drama je pred nama u hrvatskom jedrenju. U klasi Laser Radial. Vodi se velika bitka za plasman na Olimpijske igre u Tokiju, a mjesta je, kao i u svim klasama, samo za jednu posadu.

Brutalno je to za jedriličare, zbog ograničenog broja sportaša na Olimpijskim igrama kvote su takve da iz svake reprezentacije može sudjelovati samo jedna posada. Pa ako recimo Australci imaju pet najboljih na svijetu u nekoj klasi, četvorica neće vidjeti Igre.

A kakva je to drama u Hrvatskoj? Na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Japanu dvije su hrvatske predstavnice jedrile unutar norme za Igre. Odnosno, izborile su mjesto u Tokiju za Hrvatsku, a sada je da se između njih dvije izabere koja je to jedriličarka koja će predstavljati državu. Elena Vorobeva je na tom SP-u bila 20, a Splićanka Sandra Lulić (JK Mornar) 25. Vorobeva je Ruskinja koja je uzela hrvatsko državljanstvo i jedri za JK Split te ima svojevrsni “pole-position”.

– Ako ja budem ispred nje na Svjetskom prvenstvu u Australiji u veljači, onda ostaje kao zadnja kriterijska regata na Palma de Mallorci u travnju. U tom bi slučaju najbolja s te regate izborila olimpijsku vizu. Ukoliko u Australiji Vorobeva bude najbolja Hrvatica, onda je ona već tada sigurna – objasnila nam je telefonski iz Irske mlada Splićanka Sandra Lulić.

Izglede da se plasira u Tokio ima i Anđela De Micheli Vitturi ako pak ona bude najbolja na dvije spomenute regate, što otvara poprilično zanimljive strategije.

– Sad nas čeka baš zanimljiva priča, jedrenje jedna na drugu, tko će biti ispred da osigura normu. To mi je i uzbudljivo, nije priča kao inače da moram dobro odjedriti regatu općenito. Ovo je za mene poprilično nova situacija. Nije da jedrim svaku regatu protiv nekoga izravno...

Da čitateljima bude jasnije, tebi je u kontekstu Olimpijskih igara bolje završiti Svjetsko prvenstvo na recimo 37. mjestu, ako je Vorobeva iza tebe, nego da osvojiš srebro, a da je ona zlatna?

– Upravo tako. Ali sad... Osvojiti svjetsku medalju opet bi bilo lijepo, haha.

Kakav će biti format Svjeskog prvenstva?

– Prva tri dana čekaju nas kvalifikacije. Miksat će se grupe tako da se možemo susresti i ne moramo u ta tri plova. Zadanja tri dana jedrit će se finale, tu bismo se trebale više susretati. Meni je cilj ta tri dana pokazati sebe u najboljem svjetlu. Da jedrim najbolje što znam. Može se dogoditi i da jedna ne upadne u finale, ili da nitko ne upadne... Sve je otvoreno.

Na putu prema olimpijskom snu Sandra se snalazi kako može. Bila je i u Istri na pripremama kod naše “umirovljene” olimpijke, sada majke Tine Mihelić.

– Baš sam sad prije odlaska u Irsku bila u nje na desetak dana treninga.

Kakvi su dojmovi?

– Baš sam oduševljena. Kad smo krenule raditi i jedna i druga smo bile uzbuđene i šokirane. Ali smo se sve više skompale i zadovoljna sam. Ona radi u JK Uljanik kao trenerica vikendom, za djecu u školi jedrenja.

Jedri li Tina još?

– Ne jedri više, rodila je prije godinu dana, ima pregršt obveze oko djeteta.

Je li ti ona u tvom jedriličarskom odrastanju bila uzor?

– Normalno da je, baš mi je bila idol kad sam prešla u tu klasu, imale smo zajedničke treninge, kad bih dobila jednu orcu bila sam presretna.

Kako si završila sada u Irskoj?

– Irski tim me pozvao na treninge, da treniram s njima. Tu je Annalise Murphy koja se vratila u klasu i koja je na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru osvojila srebro. Još su tu dvije Irkinje koje su moje godište. Drukčije je, hladnije nego u Splitu.

U jedriličarskim je krugovima poznato da na regate često kombi voziš sama?

– Istina, nemamo novca, klub 100 posto ulaže u mene koliko god može, iako imamo i Tonča Stipanovića i Filipa Jurišića. Prije dvije godine osvojila sam europsku i svjetsku medalju, imala sam potom period za adaptaciju u seniorima. Neki su mislili da sam gotova, ali sad sam i na svjetskom i na europskom prvenstvu bila u top 25.

Cijela ti je obitelj u jedrenju?

– Svi redom, od dide, barbe, tate, sestre, brata...

Jedrite li kad zajedno?

– Odemo na krstaše, nemam puno vremena, odradimo jednu-dvije regate godišnje.

Kad si počela jedriti?

– Počela sam kao dijete sa sedam godina. Standardni put, Optimist pa Laser 4.7 i sad Laser Radial.

I odmah u Mornara?

– Odmah, moj Dida je tu krenuo. Dida Mile, Lula mu je nadimak, a onda i svi ostali.

Kako izgleda jedan tvoj dan?

– Nema velike razlike gdje sam, ujutro buđene u sedam, teretana, poslije nešto pojedem, skuham obid za nakon mora, odem potom na more, brifing s trenerom, navečer još neki trening u teretani i spavat. Tu negdje između učim za faks.

Koji?

– Studiram kineziterapiju.

Koliko ćeš još biti u Irskoj?

– Još tri dana, onda dolazim doma, bila sam ukupno dva tjedna. Potom ću biti pet dana kući, zatim idem u portugalsku Vilamouru na pripreme i malu regaticu završiti europsku sezone. Ostale se cure sele u Australiju na treninge i regate, ja nemam novca i ne mogu. Trenirat ću s trenerom Lukom Radelićem, otići na hvarsku regatu, u siječnju opet idem raditi s Tinom u Pulu...

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo