Sport Ostalo

nerješiva zagonetka

Tatin pulen ili stranac Pullen: Bermudski trokut domaćeg sporta s pitanjem gdje nam zapravo nestaju silni talenti

nerješiva zagonetka

Stari je šibenski košarkaški stručnjak Nenad Amanović, kažu, nerijetko znao opisivati atmosferu poslije finalne utakmice kadetskog prvenstva Jugoslavije u Vogošći (za mlađe i zaboravne čitatelje, riječ je o mjestu pokraj Sarajeva, nekad poznatom po proizvodnji automobila), kad je Bosna, uz obilatu pomoć sudaca, nadmašila Šibenku, predvođenu Draženom Petrovićem. Umjesto čestitki za osvojeni naslov, ondašnji je izbornik bivše države - i tvorac europskog prvaka Bosne - Bogdan Boša Tanjević osuo paljbu po treneru domaćina Slobodanu Kajmakoviću:

- Što ti vrijedi ova titula, kad u sastavu nemaš ni "pola“ od budućeg prvotimca, a Šibenčani imaju dva talenta europske klase, Dražena i Ivicu Žurića!? Kad ćete vi, treneri mladih shvatiti da u radu s kadetima i juniorima nije toliko važan rezultat, koliko da osigurate popunu prve momčadi!?

Tanjević je u svome pomalo ljutitom istupu zapravo dotaknuo temu rada s mladima u sportu. Temu, u kojoj posebno mjesto imaju časne iznimke, poput velikih, ali nažalost pokojnih, splitskih meštara Tomislava Ivića i Ante Biće Mladinića. Iako nije bio naročito sklon velikom Ivanu, pokojni Danko Rožić, fizioterapeut Hajduka i brat bivšeg reprezentativca Vedrana je znao priznati:

- Ludilo je kad iz jedne juniorske generacije dobiješ dva-tri prava igrača, a, kamoli, kad u prvu momčad utiraš cilu generaciju s pričuvama, kao što je to u Hajduku uspio Ivić!

Nešto se slično poslije događalo i u košarkaškom Zadru (Matulović, Popović, Petranović, Obad…) i na šibenskom Baldekinu (Aco Petrović, Fabo Žurić, Slavica, Furčić, Šarić). Juniorske su petorke "preko noći“ postajale udarnima u seniorskoj konkurenciji. Splitska Jugoplastika nije imala takve petorke, ali je u najboljim danima Gripa gotovo svaka kadetska generacija značila i sigurnu popunu prve momčadi. Od Sobina i Perasovića do Rađe i Kukoča...

Baština velikog Ivića

- Rana specijalizacija je "smrt" za mladog igrača. Nije loše da ga u mlađim uzrastima isprobaš na različitim pozicijama. Tada ne samo da bi dobio jasnu sliku koja mu pozicija bolje odgovara, već ne bi bio jednosmjeran. Sve, kako bi se snašao na drugim mjestima u petorci, ako to zahtijeva igra ili trenerska zamisao – uvijek je zborio stari košarkaški stručnjak Mirko Novosel.

Njegov nasljednik, Željko Pavličević, koji je osvojio naslov prvaka Europe i sa Zagrepčanima, i sa Splićanima slijedio je svog učitelja Mirka, kad je drugi naslov europski trofej Cibona osvojila u Budimpešti s petorkom bez centra (braća Petrović, Cvjetičanin, Čutura, Nakić). U njoj je razlika u visini između najnižeg i najvišeg košarkaša dosezala jedva deset centimetara.

Ako bismo te (dobre) priče iz davnina približili sadašnjici, vjerojatno bismo tragove Ivićeva duboka "oranja" na travnjaku kraj Plinare mogli pronaći u aktualnoj Hajdukovoj inauguraciji (dojučerašnjih) juniora u prvu momčad: Palaversa, Nejašmić, Bradarić, Vušković…

- To je naša temeljna orijentacija. Dakako, uz radarsko pretraživanje dalmatinskog bazena. Uz napomenu da će talenti lakše sazrijevati u nogometne profesionalce, ako im pridodamo dva-tri iskusna igrača – unisoni su Benjamin Perasović i Saša Bjelanović, danas "ključni“ Hajdukovi dužnosnici. Hajdukovi su mladci probili barijeru anonimnosti dobrim igrama u drugoligaškoj konkurenciji, gdje drugi sastav "bijelih" ima značajnu ulogu.

Na način da jasan trenerski rukopis, pretočen u dobru organizaciju igre, omogućava brži razvoj mladih igrača. Da ne govorimo o već kontinuiranoj proizvodnji u zagrebačkom Dinamu, koji svojim mladim igračima ne hrani samo svoj drugi sastav, već i dobar dio zagrebačkih (prvo)ligaša. Suprotan je primjer ne tako davnog prvaka Rijeke, koja se, unatoč dobrim rezultatima u mlađim uzrastima, nije baš pretrgla u lansiranju domaćih igrača.

Hrvatski je nogomet uvođenjem drugih sastava Hajduka, Dinama i Osijeka u (drugoligašku) konkurenciju samo "ukrao“ davnu košarkašku formulu iz doba kad su Jugoplastika, Cibona, Šibenka i Zadar imali svoje satelitske momčadi, iz kojih se dobrim (individualnim) radom vrlo brzo prelazilo u prvu momčad. Hrvatski nogometni djelatnici prepisali su i staru formulu Miljana Miljanića, po kojoj dva igrača mlađa od 21 godinu moraju biti u početnom drugoligaškom sastavu. Tako je svojevremeno Šibenik isforsirao Slavena Bilića i Deana Računicu. U aktualnim je hrvatskim propozicijama broj mladih startera čak i povećan na trojicu "ispod 21“.

- To propozicijsko forsiranje mladih nogometaša, dvostruko je spasonosno za klub. Prije svega, dodatno nas motivira na rad s mladima. Drugo, smanjuje potrebu za nogometnim pticama–selicama, koji su nerijetko zatvarali vrata prve momčadi mladcima – drži poznati šibenski nogometni djelatnik Marko Slavica, koji je, uzgred rečeno, skrenuo pozornost na sebe i kad je ugostio delegaciju Crvene zvezde, koja je stigla na sahranu velikog Vladimira Beare.

Stranac do stranca, pa što košta!

Makar je reprezentativna i klupska košarka pala na najniže grane, Hrvatski košarkaški savez se odrekao propozicijskih guranja mladih igrača. Prije svega, za mlade, gotovo dragocjenog pravila da u prvoj petorci mora biti jedan tinejdžer. Poljaci i Izraelci su otišli korak dalje.

- Prije mog drugog dolaska u Tel Aviv Maccabi tri godine uzastopce nije bio prvak Izraela. Ne bez razloga. Izraelci interese svoje košarke i reprezentacije čuvaju na način da u prvoligaškim petorkama moraju biti dva domaća igrača – otkrio nam je dojučerašnji trener Maccabija, Šibenčanin Neven Spahija.

A u petorci hrvatskog prvaka Cedevite tradicionalno igra stranac do stranca. Formalno je to i Andrija Stipanović, nekad igrač Splita. Baš kao što je u minulim sezonama bio Džanan Musa, kojeg je odgojila Cedevita. Na početku sezone, stanje je bilo još drastičnije, no nakon jako lošeg ulaska u sezonu, klupski su čelnici odlučili "počistiti" svlačionicu i osloboditi se balasta očito nezainteresiranih skupo plaćenih zvijezda sa svih strana svijeta...

Nije se lako suočiti ni s podatkom da ZadraniLovre Bašić i Šime Špralja tek povremeno "kvare“ fureštu petorku (u njoj je donedavno bio Vaughn - prije njega Grant - Little, Dašić…) u gradu, gdje se nerijetko podiže transparent "Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku".

Ni Cibona nije daleko od spomenutih priča. Zubi zagrebačkih "vukova“ su sve manje oštri i zbog toga, što im je momčad nesretna kombinacija veterana i stranaca. Roko Prkačin i Krešo Ljubičić su samo sramežljiv nagovještaj da bi se pod Tornjem uskoro mogla pričati neka druga, bolja priča. Samo Baldekin (i, donekle, Gripe) sa svojim mladim igračima - doduše, daleko od dometa ABA lige - prkose aktualnom hrvatskom košarkaškom stereotipu, u kojemu se ne nazire ni daleka perspektiva u klubovima, ni u reprezentaciji.

Istodobno, Srbija nam, otkako je neovisne hrvatske države, uporno drži lekcije iz proizvodnje mladih košarkaša. U Crvenoj zvezdi su stranci gotovo prisilno u funkciji razvoja mladih košarkaša, dok kod nas Amerikanci na parketu više razmišljaju o "pumpanju“ osobne statistike. Istodobno, dva srpska regionalna ligaša (Mega, FMP) nemaju natjecateljskih ambicija, ali, zato, i te kako rade na lansiranju talenata. Primarno, za Zvezdu i menadžera Miška Ražnatovića, ali, na koncu, u interesu tamošnje košarke. Rezultat? Nadareni su Srbi preplavili najbolje europske klubove, pa i NBA.

- Za što se bore najbolji hrvatski klubovi? Meni to baš nije jasno. Bolje tatin pulen, kako Srbi zovu Filipa Čovića, playmakera Zvezde i sina predsjednika Dragana, nego Jacob Pullen u Cedeviti. Bolje je imati dobrog Amerikanca u reprezentaciji nego u klubu. Zar se Španjolci, Rusi ili Slovenci stide svojih uspjeha jer su ih do njih vodili Mirotić, Ibaka, Holden i Randolph!? – niz je pitanja i konstatacija ispalio jedan od iskusnih dalmatinskih košarkaških djelatnika, s molbom da ostane anoniman.

Da ne bismo paljbu otvarali samo na HKS (čiji čelnici za sve nerijetko krive ABA ligu, kao da bi njezino nepostojanje automatski osnažilo naše klubove u ne baš poticajnoj konkurenciji) i vodstva "glavnih" klubova, treba konstatirati da smo svi u hrvatskoj košarci, pa i novinari, utonuli u priču, koja ne nudi puno optimizma mladim igračima.

Umjesto poticaja, klupa

Možda je za to najbolji primjer utakmica Cibona – Partizan u okviru regionalne, ABA lige, kad je stručni komentator (inače i prvoligaški trener) Josip Sesar posegnuo za ovom izjavom:

- Rogić igra na poziciji koju pokriva najbolji igrač Cibone, Srbin Marko Ljubičić. On ne smije uzimati takve šuteve – ispalio je Sesar, kad je mladi playmaker (kojeg je Cibona inače angažirala tijekom sezone, nakon njegovih zapaženih izvedbi u domaćoj ligi)Roko Rogić u završnici promašio "tricu“ kod dvadeset razlike za Partizan. I ostao živ.

Ima li boljeg trenutka da se mladi ili nedokazani igrač oslobodi pritiska od situacija kad je već riješen pobjednik!? Nažalost, Sesara je slijedio i trener Cibone Ivan Velić. Poslije promašaja je Rogića odmah poslao na klupu!
To je, nažalost, slika današnje hrvatske košarke. Zbog takvih razmišljanja ćemo se vjerojatno još deset godina – ako ne i više - pitati gdje nam je razigravač u reprezentaciji!?

Nema formule koja jamči uspjeh

Posudba ili druga ekipa? 

Otvorena je i stalna dvojba je što nadarenim igračima više koristi? Nastupi u drugoj momčadi ili "kaljenje“ u drugom klubu? Na tu dvojbu tjera nas i ne tako daleka (nogometna) prošlost. Većina "brončanih“ iz Francuske prošla je posudbe u slabijim klubovima: Ladić (Iskra Bugojno), Štimac (Cibalia), Bilić (Šibenik), Soldo (Lokomotiva), Asanović (Split)… Da ne govorimo o putešestvijama Luke Modrića (Zrinjski, Inter)...

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo